Svoje najveće greške sam radila u trenutcima zamračenja. Vjerojatno najveća greška koju sam ikad učinila jest da sam se zatvarala pred ljudima koje volim. Neke ljude sam tako zauvijek izgubila. Jer nisam mogla... Nisam imala snage.
Bila sam stručnjak u izgradnji labirinta. Veoma učinkovito sam držala svijet na sigurnoj udaljenosti. Samo što je ta sigurna udaljenost bila ogromna.
Danas mi ta praznina koju sam imala između sebe i drugih i koja se kasnije zavukla u mene djeluje zastrašujuće.
Ne mogu reći da nisam voljela. Voljela sam. Samo tu ljubav nikad nisam znala pokazati. A nisam je znala ni doživjeti u svoj njenoj punini.
Bila sam sebična. Toliko zastrašena da ću biti povrijeđena da sam povređivala ljude koji su me pokušavali voljeti.
Pisala sam o ljubavi. Čak sam ovdje ostavljala svoje zapise. Sanjala sam o ljubavi.
A nisam znala da ljubav znači puno davanja sebe. Brisanja granica. Rušenja zidova.
Mislila sam, tko voli mene, voljet će i moj labirint. Dok sam sama taj labirint mrzila iz dna duše.
Udarala sam po zidovima, sama, u mraku.
Svoje najveće pobjede sam radila u trenutcima zamračenja. Davnih noći kad sam srušila sve. Srušila sebe, da srušim zidove.
Godinama sam lutala u mraku, ovog puta bez zidova koji su mi nekad značili neku vrstu sigurnosti.
I evo me, godinama nakon. Jače. Prisutnije. Osobe koja je spremna dati sve za ljude koje voli.
Osobe koja je spremna dati ljubav.
Osobe koja je spremna dati sebe.
Post je objavljen 18.09.2018. u 17:21 sati.