Dio ovog mog nastavničkog posla je i puštanje. Ne na ispitu. Nego oproštaji od djece koja polako odrastaju u mlade ljude. U jednom trenutku sami moraju naučiti raširiti krila i napustiti nas.
Tri generacije mojih maturanata. S njima sam barem imala oproštaj. Teže je pustiti one kod kojih je posao nedovršen. Jučer sam srela moje bivše prvašiće, s prošle škole. Našli su me kod bankomata, mokre kose, nemarno svezane i bez šminke. U trapericama i prevelikoj majici. Komentirali su mi da nikad nisam izgledala ljepše. Mali lažovi.
Ipak, sjatili su se oko mene, a ja sam se čudila koliko su odrasli. Sad su treći razred. Kažu da im još nedostaju moji satovi. Nisam mogla prosuditi je li uistinu tako, ali djelovalo je iskreno. Kao i njihov osmijeh kad su me vidjeli.
Imala sam i situaciju kad je moj mali veseli razred morao pustiti jednu od svojih omiljenih nastavnica. Promjena zaduženja. Obje strane su to neopisivo teško primile. I ja zajedno s njima.
Promatrajući istu situaciju s tri perspektive, iako znam da je puštanje ljudi koje voliš dio odrastanja, shvaćam koliko je to teško. Za sve.
Kad sam se odlučila za posao nastavnika, znala sam što potpisujem.
Ali ono na što te nikad ne pripreme na bilo kojem fakultetu jest da nekoliko godina dijeliš svoj život s tim mladim ljudima, da bi ih kasnije trebalo pustiti da žive, da rastu i da se sami razviju u odrasle mlade ljude.
Nadam se da će izrasti u divne osobe i da će ostvariti svoj potencijal.
I da će jednog dana sjećati naših sati sa osmijehom.
Post je objavljen 11.09.2018. u 17:34 sati.