I dalje imam osjećaj da uporno ispisujem jedan te isti tekst. Zapravo, riječima šaram sliku. U grubim crtama. Nemam dovoljno vještine i snage da narišem i finije detalje. Tu i tamo iskrsnu... Slučajno.
Kad pronađem svoje stare zapise zapravo shvaćam koliko sam se dugo vrtjela u krugu. Tražila sebe. Tražila mir. Tražila savršenu ljubav. Dugo nisam pronalazila ni jedno od toga. Slika se mutila i tonovi su postajali tamniji.
Pa bih onako iz inata počela koristiti najšarenije boje. Na crnoj pozadini.
Je li vrijeme da napišem nešto novo? Nešto posve drukčije?
Mislim da nije. Još uvijek me proganjaju isti nemiri. I dalje nosim na sebi iste tuge. Radi se o istoj slici.
Samo što je sad mogu upotpuniti. Nikako ne brisati ono što je već narisano.
Postoje stvari koje još moram savladati. Iako se s njima borim svaki dan, prečesto me pobijede. No, ponekad, samo ponekad, dobijem i tu bitku. Krećem se dalje u malim koracima. Slika postaje potpunija.
Nekad shvaćam da ona tamna pozadina na slici nije bila ni namjenjena da se šara fantastičnim bojama.
Ona je tamo da na njoj narišem zvijezde. Blistave i daleke, uvijek su bile moj cilj.
I sve dok ih ne obuhvatim, pisat ću i dalje isti tekst. Dodavati detalje na sliku.
Jedino to i znam.
Post je objavljen 05.09.2018. u 09:37 sati.