Još jedna perspektiva na prošlu priču.
Vjerojatno se ne mogu izbrisati sjećanja. Postoje godine kojih se neću sjećati.
Prvih dviju u nastajanju ovog novog obličja posebno ne.
Zadnjih noći neobično puno sanjam. Spavanje mi dođe kao novost.
Nebrojene noći sam provela u dimu, pod zvijezdama.
Ali da... Sjećanja se ne brišu.
Noći kad sam pobjegla od prošlog života autostopom.
Jer sam znala da svaki trenutak koji provedem u onom životu znači korak bliže propasti.
Prve noći na mjestu patnje, ali obavijene aurom nade.
Mislila sam da gradim bolji svijet.
Iskreno.
Ne misleći na sve koje sam usput povrijedila. Moje najbliže.
A nanosila sam puno boli.
Boli koju nikada neću moći iskupiti.
Zauzvrat, dijelila sam komadiće svoje nade slučajnim prolaznicima.
Jer to sam jedino i mogla.
Nekoliko mjeseci kasnije sam shvatila.
Sakupljajući jedan razbijen život.
Ovog puta, život koji ima šansu da bude ispunjen.
Učila sam se naći zadovoljstvo u malim stvarima.
Učila sam se cijeniti svaki trenutak.
I u učenju je prošlo pet godina.
Zar već???
Shvatila sam nedavno da i ne želim brisati sjećanja.
Pa koliko me neka i proganjala.
Neka me upozore i opomenu.
Ono što sam izgradila vrijedno je čuvanja.
Svi moji voljeni vrijedni su osmijeha, a ne suza.
I tako sam odlučila da ostajem.
Od sada nema bijega.
Post je objavljen 02.09.2018. u 14:37 sati.