Pregled posta

Adresa bloga: https://blog.dnevnik.hr/athropa

Marketing

Tino

Budim se oko 10 iz sna. Prije halucinacije. Navikla sam da svašta sanjam. Dosta često me snovi vrate u prošlost. Tako je bilo i ovog jutra.

Vraćam se 6 godina unatrag i malo nakon trenutka u kojem sam shvatila da trebam pomoć. Osjećaj je opće beznađe, iako sam prema van pucala od snage.
Vraćam se u stare hodnike bolnice. Znam ih predobro. Provela sam tamo sveukupno 8 mjeseci.

I vraćam se sjećanju na osobu zbog koje sam preživjela tih 8 mjeseci. Osobi koja danas više nije dio mog života.
Zvao se Tino (ime promijenjeno). Zapravo, kratio je svoje ime. Navodio ga je uz ime svojeg grada, kao da su mu to ime i prezime.
Bio je stariji od mene više od desetljeća. Jedan od onih mladih ljudi koji su otišli u rat i vratili se slomljeni.
U trenutku kad smo se upoznali, to mu je bio 7 ili 8 put da je tamo.
I bio je jedna od rijetkih osoba koja je vidjela kroz moje boje.

Već tada sam bila teški pušač. Bio je i on. Mimoilazili bismo se tako u dnevnoj sobi nakon pauza za cigaretu, neko vrijeme.
Na kraju se svi pušači upoznaju.
Nakon nekoliko dana, već smo kartali belu zajedno. Šetali. Bježali po pristojnu kavu van kruga bolnice (bolničke aparatuše su užasne).

Razvili smo prijateljstvo, prepoznajući crte sebe u onom drugom. Zapravo, kad danas razmislim, bili smo i preslični.
Tema za razgovor nikad nije presušilo.
Čak smo i karakterno bili slični. To jest, bio je sličan osobi koja sam bila tad.

Ljeto je prolazilo. S ljetom i vrijeme za oproštaj. Trebala sam mu tad reći zbogom.
Ali nisam.

Jer, s vremenom koje smo provodili zajedno, počinjali smo se voljeti.
Oboje smo znali da to nikako nije dobra ideja.

Ali ostali smo u kontaktu. Dvije godine nakon, kad sam se vratila na studij i već ga završavala, objavio mi je da me voli.
Završio je na liječenju opet. Posjećivala sam ga, da zna da sam tu za njega.

Pričala bih mu o životu izvan tih zidova. Zapravo nije mogao podnijeti ni taj život, ni ljude u njemu.
Nije mogao podnijeti činjenicu da živim dalje. Bojao se da u mojem svijetu više neće biti mjesta za njega.
Bojao se da ga osoba koja sam tad postajala više neće voljeti.
Jedne zime rekao mi je da ga pustim zauvijek. Pritom nije birao riječi.

Danas shvaćam da je zapravo učinio najbolje za mene. Otjerao me da bih mogla razvijati se dalje.
Shvatio je da u njemu više nema snage za započinjati nešto novo.
A da nešto novo mene tek čeka.

Bila sam ljuta isprva. Pa razočarana.
S nekoliko godina odmaka, shvatila sam zašto.
Danas osjećam samo duboku zahvalnost.

Post je objavljen 29.09.2018. u 10:29 sati.