Jeka tisine
subota, 29.09.2018.
Tino
Budim se oko 10 iz sna. Prije halucinacije. Navikla sam da svašta sanjam. Dosta često me snovi vrate u prošlost. Tako je bilo i ovog jutra.
Vraćam se 6 godina unatrag i malo nakon trenutka u kojem sam shvatila da trebam pomoć. Osjećaj je opće beznađe, iako sam prema van pucala od snage.
Vraćam se u stare hodnike bolnice. Znam ih predobro. Provela sam tamo sveukupno 8 mjeseci.
I vraćam se sjećanju na osobu zbog koje sam preživjela tih 8 mjeseci. Osobi koja danas više nije dio mog života.
Zvao se Tino (ime promijenjeno). Zapravo, kratio je svoje ime. Navodio ga je uz ime svojeg grada, kao da su mu to ime i prezime.
Bio je stariji od mene više od desetljeća. Jedan od onih mladih ljudi koji su otišli u rat i vratili se slomljeni.
U trenutku kad smo se upoznali, to mu je bio 7 ili 8 put da je tamo.
I bio je jedna od rijetkih osoba koja je vidjela kroz moje boje.
Već tada sam bila teški pušač. Bio je i on. Mimoilazili bismo se tako u dnevnoj sobi nakon pauza za cigaretu, neko vrijeme.
Na kraju se svi pušači upoznaju.
Nakon nekoliko dana, već smo kartali belu zajedno. Šetali. Bježali po pristojnu kavu van kruga bolnice (bolničke aparatuše su užasne).
Razvili smo prijateljstvo, prepoznajući crte sebe u onom drugom. Zapravo, kad danas razmislim, bili smo i preslični.
Tema za razgovor nikad nije presušilo.
Čak smo i karakterno bili slični. To jest, bio je sličan osobi koja sam bila tad.
Ljeto je prolazilo. S ljetom i vrijeme za oproštaj. Trebala sam mu tad reći zbogom.
Ali nisam.
Jer, s vremenom koje smo provodili zajedno, počinjali smo se voljeti.
Oboje smo znali da to nikako nije dobra ideja.
Ali ostali smo u kontaktu. Dvije godine nakon, kad sam se vratila na studij i već ga završavala, objavio mi je da me voli.
Završio je na liječenju opet. Posjećivala sam ga, da zna da sam tu za njega.
Pričala bih mu o životu izvan tih zidova. Zapravo nije mogao podnijeti ni taj život, ni ljude u njemu.
Nije mogao podnijeti činjenicu da živim dalje. Bojao se da u mojem svijetu više neće biti mjesta za njega.
Bojao se da ga osoba koja sam tad postajala više neće voljeti.
Jedne zime rekao mi je da ga pustim zauvijek. Pritom nije birao riječi.
Danas shvaćam da je zapravo učinio najbolje za mene. Otjerao me da bih mogla razvijati se dalje.
Shvatio je da u njemu više nema snage za započinjati nešto novo.
A da nešto novo mene tek čeka.
Bila sam ljuta isprva. Pa razočarana.
S nekoliko godina odmaka, shvatila sam zašto.
Danas osjećam samo duboku zahvalnost.
| < | rujan, 2018 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
Jednoj Ljubavi...
Jednoj Nadi...
Svim Nemirima...
Svakoj borbi s vjetrenjačama...
I svim Izgubljenim Dušama...
O autorici i blogu:
Jeka tisine postoji dugo, pod različitim imenima.
Uz povremene pauze u kojima se odvijao život.
Tekstovi su osobne prirode, promišljanja i samoanalize.
Ovdje vježbam usmjeravanje misli i komunikaciju.
Tu ostavljam svoje osjećaje,
Svoje misli, svoje snove.
Da me manje more
Kad živim svoj normalan život.
----------------------------------
S vremena na vrijeme se uhvatim kako se vraćam ovdje.
Puno mojih priča započelo je baš na ovom mjestu.
Puno ih je i završilo... Baš na ovom mjestu.
Tkale su se nade. Lovili trenutci sreće.
Slavile tuge.
Uglavnom, ovdje sam bilježila svoje tihe vječnosti.
Nekoliko života je prošlo od onda.
Bila sam klinka od šesnaest.
Imala sam snove o savršenoj ljubavi.
I željela sam vidjeti, željela sam znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Ne znajući što je zapravo to što tražim.
Dvanaestak godina kasnije...
I dalje želim vidjeti i znati.
Otkriti i obuhvatiti.
Koliko se uporno uvjeravala da se stvari mijenjaju...
Vidjela sam kako lako ljubav nastane i naizgled nestane.
Povremeno sam bježala od nje...
Nešto što nemaš ne možeš ni izgubiti.
Vidjela sam je kako se preobražava.
I shvatila da nikad ne umire.
Ovo nije novi početak.
Ovo je nastavak priče.
Sve dok ne saznam.
Otkrijem i obuhvatim.
Sve ono što su dosad bili samo snovi.
2018.
----------------------------------
----------------------------------
Nisam oduvijek bila to sto sam danas.
Dosta vjerojatno necu biti ni to u buducnosti.
Sad mogu izbrojati 4 razlicite verzije sebe.
Smedjooko dijete koje je sanjalo o zvijezdama i veralo se po drvecu da im bude blize.
Tinejdzericu koja se prvi puta susrece s vlastitom verzijom prokletstva i u koju se tiho uvlaci mrak.
Mladu zenu koja napusta sve zbog ljubavi. I odlazi nekoliko godina kasnije, vraca se svojim korijenima (isto iz ljubavi).
I sebe. Pomalo cinicnu, ali jos uvijek idealisticnu. Lovca na trenutke. Osobu koja uci i poucava.
Ovo je jos uvijek radna verzija. Kad pozbrajam pluseve i minuse, sve u svemu, nije lose.
Napredovala sam. Rusila i gradila.
Dolazila neocekivano i isto tako odlazila.
Cesto pod okriljem noci.
Ovaj blog sadrzi zapise tri od cetiri verzije mene.
Isto sam neocekivano ostavljala zapise i napustala ih.
Puno je prica ostalo neispisano.
Neke od njih nikada necu moci dovrsiti.
Ali doci ce nove price, nova svjetla i nove tame.
I ja cu opet promijeniti oblicje.
2019.
----------------------------------
----------------------------------
Sve price koje sam ikad ispricala bile su price o ljubavi.
Pisem vec 14 godina ovdje. I ovdje postoje zapisi o svim mojim ljubavima.
Zadnjih godina sve manje dijelim detalje.
Cuvam ih za nas kao nesto dragocjeno.
Ali ova ljubav je sveprisutna.
U mojoj srzi. U svakoj mojoj pori.
Zaogrcem se njom svakog jutra kao stitom.
Kad sam bila mladja, vjerovala sam u savrseno.
Shvacam sad da nesto takvo ne postoji.
Postoji niz trenutaka koji dijelimo.
Nizemo poput bisera.
Neki od njih su sjajni, neki mutni i tamni.
Ali su nasi i samo nasi.
Postoji vise vrsta ljubavi.
Dugo me mucila ona romanticna ljubav.
Dok nisam shvatila da ima ljubavi koje je nadilaze.
Preobrazavaju je u nesto drugo.
Univerzalna Ljubav.
Ljubav Stvaranja.
Ona se nikad ne moze prevesti u rijeci, ali je rijeci, a jos vise djela, isijavaju.
Zrace.
Ona cini sve druge vrste ljubavi potpunijima.
Daje im snagu i sjaj.
Nekad je mogu vidjeti. Osjetiti.
Jos je ne mogu pojmiti.
Ali mogu rijecima docaravati njezinu snagu.
I zato nikad necu prestati pisati price o ljubavi.
2020.
----------------------------------
Godinama vec pricam price o znanosti...
O misterijama Svemira. O nastanku elemenata.
O tome od cega se sastoji sve sto poznajemo.
Pricam price o zakonima fizike i kemije.
O velikim ljudima koji su ih otkrili.
O malim ljudima koji su dali doprinos spoznaji.
Godinama vec pricam price o Ljubavi.
O ljubavi izmedju voljenih. Izmedju prijatelja.
U obitelji. I onoj Ljubavi koja sve prozima.
Pricam price djeci. Odraslima. Koji su
U srcu sacuvali cudjenje i ostali djeca.
I sad... Pricat cu price Njoj. Malenoj.
Pricat cu kako je ona dijete zvijezda.
Kako je cudesan ples prirode dao zivot.
Kako u sebi nosi zapis generacija prije nas.
I pricat cu joj price o Ljubavi. Koja sve prozima.
Pricat cu joj kako sam voljela... I da je Ona
I ostat ce... Utjelovljenje sve moje Ljubavi.
2020.
----------------------------------
Ovih dana, koliko god bila u nestabilnom stanju, osjecam Ljubav oko sebe, u cistom i nedirnutom obliku.
Drzi na okupu svaki moj atom.
Dok imam osjecaj da se rusim, bude moj najjaci potporanj.
Prepoznajem je... U davno znanim i novim licima.
U poljupcu. Zagrljaju. Lijepoj rijeci.
U osmijehu mog djeteta.
Ljubav privlaci Ljubav, sve dok ne shvate da su one jedno. Oduvijek bile, Jedno i Nerazdvojno.
Pustam je da me obuhvati. Da osjetim svu njenu snagu i silinu. Djeluje u svakoj mojoj stanici, grlim u sebi sve one daleke svjetove. Obuhvacam i ja nju. Srcem.
Osjecam je. Koncentriram. I potom destiliram u Rijeci.
2021.