Predvečerje na groblju. Sjedim na klupici i palim cigaretu. Polako uvlačim dim. Sunce će uskoro zaći, toplina dana popušta. Osjećam se mirno.
Čekam dok mama i baka idu od groba do groba gdje počivaju ljudi koje su voljele. Međutim, ja ostajem tamo, u sredini kod križa.
Ne molim.
Ljudi koje sam voljela više nisu ondje.
Otišli su u Svjetlost.
Koliko god bolio oproštaj.
Dok se spremam zapaliti i drugu cigaretu, mama i baka mi se pridružuju. Sjedimo tako, na klupici, tri generacije jedne obitelji.
Mislim da ne bi mogle biti različitije i da smo potpuni stranci.
A opet nas veže nešto.
Ne samo naš genetski kod.
Veže nas ljubav.
Sjedimo tako na groblju, ali ja ne razmišljam o prolaznosti.
Ne razmišljam o osobama koje sam izgubila.
Jer nisam.
Jednog dana svi ćemo otići u Svjetlost.
Gdje nema žaljenja. Ni boli.
Ono što će ostati iza nas???
Neće to biti ljuštura u zemlji.
Bit će to Ljubav.
Post je objavljen 07.09.2018. u 22:37 sati.