Noć je bila duga. Duža nego inače. Broj buđenja obično brojim u popušenim cigaretama. Ujutro primjećujem da nedostaje pola kutije. Da, buđenja je bilo više nego inače.
Mislila sam da će i biti tako. Uzela sam duplu terapiju i svejedno nije bila dovoljno jaka da prospavam noć.
Budim se razbijena na komadiće. Skupljam se.
Palim cigaretu i pijem kavu. Pokušavam se vratiti među žive.
Vrtim prethodnu večer u glavi.
Sjećam se njegovog zagrljaja. Kako mirno spava čvrsto me držeći u naručju.
Zapravo sam se počela urušavati već tad.
Samo nisam mogla naći riječi. Pustila sam ga da spava.
Pustila sam hladnoću da me obavije.
Nije me samo obavila.
Zavukla mi se u sve kutke duše.
Bojim se da praznina ne prebriše ljubav.
Dva puta sam gledala kako to radi.
Nekoliko godina starija, a nimalo jača.
Vodim onu istu bitku, iznova.
Post je objavljen 30.09.2018. u 09:14 sati.