Jutro smo proveli u šumi tražeći vrganje. Čipka tanke paučine prekrivala je praznine između drveća. Jutarnje sunce probijalo se kroz guste krošnje.
Koliko god voljela šume i prirodu, ovaj put me šuma crpila umjesto da me puni. Spalila sam nekoliko cigareta putem.
Šuštanje suhog lišća, šare u krošnjama. Nekoliko ježića preuranjenih kestenova. Ipak, kretnje su mi tromije nego zadnjih godina.
Starim valjda?
A i jesen je tu. Kako se skraćuju dani, tako moje raspoloženje pada. Ni otprilike kao nekih davnih dana, ali još uvijek osjetno.
Imam i poseban prokleti jesenji dan, koji se bliži.
Zaboravljam samo u dva slučaja. U slučaju da je negdje blizu bolja polovica. Još uvijek ima zagrljaj koji može utišati sve moje bure.
I kad radim. Volim svoj posao i volim ga raditi dobro. Ponekad to zahtijeva dosta pripreme, ali mislim da su moja predavanja sad na višoj razini otkad sam počela. Pokusi postaju sve šareniji i sve bolje uklopljeni u bit sata.
Odmaram se uz dokumentarce. Počela sam opet gledati stari Cosmos. Još uvijek me očarava. Još uvijek sam dijete zvijezda.
Znam da ovo nije jedan kompaktan tekst, ali nije tako ni zamišljen. Samo nekoliko razbacanih misli.
Sutra ću pokušati pisati nešto smislenije, no ipak ostavljam ovo tu...
Želim svima laku noć.
Post je objavljen 16.09.2018. u 21:07 sati.