Palim cigaretu. Nekoliko bljeskova davno proživljenih osjećaja.
Nakon nekoliko godina shvatila sam da pogled zapravo nikad ne ide u prazno.
Ide u ono najdublje mjesto gdje čuvam sve svoje divne uspavane demone.
Šuljam se iz tog mjesta prije negoli kojeg probudim.
Probudila sam se uz pulsirajuću glavobolju usred bojnog polja.
Ne sjećam se ni da sam zaspala ni kako sam zaspala.
Pokušavam vratiti osjet u utrnulim mišićima.
Pokušavam se sjetiti tko sam i gdje sam.
Obrisi sobe na mutnoj jutarnjoj svjetlosti.
Ti si moje prvo sjećanje, dok gledam na tvoju stranu kreveta.
Naše skoro tri godine prolete mi kroz misli i istodobno mi narišu osmijeh na umornom licu.
Na neki način me vrate u život.
Osjećam se spremnijom da se uhvatim ukoštac s ovim novim danom.
Gledam u raspored koji obećava.
Zapravo volim obaveze.
Sve dok sam u radnom modu, demoni mi ne mogu ništa.
Neranjiva sam.
Iako znam da noć opet mora doći.
I ja se moram vratiti na bojno polje.
Bit ćeš mi i dalje zadnje sjećanje koje ću imati,
Prije negoli utonem u mrak.
Post je objavljen 13.09.2018. u 17:58 sati.