Skrivam se pod dekicom cijelo jutro. Izvukla sam se van samo da se otuširam i vratila se na toplo. Nikako se ne mogu ugrijati. Znam da nije to vanjska hladnoća što me ledi. Hladnoća dolazi iznutra.
Tražim na jastuku zadnje čestice njegovog mirisa. Samo malo je dovoljno. Pronalazim, i to djeluje utješno. Vrati mi u sjećanje prethodnu večer.
Zamotam se u dekicu još čvršće, zamišljajući da je još tu, sa mnom.
Ne znam hoće li me ta misao još dugo moći štititi od praznine.
Praznine me oduvijek bilo strah. Jedna od rijetkih stvari koje ne mogu podnijeti. Bol je sasvim u redu. Suze? Pa barem osjećam nešto.
Ali praznina... Prijeti da će me progutati cijelu. Pretvoriti me u ništa. Pretvoriti sve što mi išta znači u ništa.
Događalo se već i znam koliko strašna može biti. Nekad se pitam je li praznina zapravo jača od ljubavi.
Eto, godinama se borim s njom, istu bitku. Više puta sam dobila nego izgubila. Valjda mogu i ovaj put.
Ali danas se neću boriti. Skupljam snage. Sakrit ću se još malo. A onda se suočiti, nadam se, jača.
Post je objavljen 23.09.2018. u 10:46 sati.