Ne bježim više.
Doduše, bilo je mjesta koja sam nečujno napustila, bez pozdrava.
Ne volim oproštaje. Rado bih da mogu plakati za nekim stvarima, ali u meni više nema suza.
Isplakane su nekad davno.
U nekim prošlim vremenima.
U nekim drugim životima.
U životima iz kojih sam pobjegla.
Bilo je davno i bila sam druga osoba.
Oči su mi bile tužnije.
I tu tugu i tišinu nosila sam kao svoj osobni zid koji će me zaštititi.
Nije uspjelo.
Zatim sam se ispunila šarama, nevjerojatnim bojama, ali i to je bio privid.
I dalje maska i zid.
Što sam danas??? Ne znam.
Ljudsko biće u nastajanju.
Postoje trenutci neopisive sreće, kao i duboke tuge.
Ali ovog puta su barem iskreni.
Ne skrivam se više. I ne bježim.
Post je objavljen 14.09.2018. u 19:15 sati.