Nera Pavičić: Moja iluzija

utorak, 29.01.2013.

Plavetnilo

Široko plavetnilo
prostire se iznad glava.
Plavetnilo ne primjećuje livade,
ne primjećuje sićušne maslačke.
Plavetnilo vidi samo goleme planine
samo mora i oceane velike, široke.

Široko plavetnilo
nadvija se nad kopnom.
Plavetnilo ne primjećuje potoke,
ne primjećuje vrckave makove.
Plavetnilo vidi samo divovske rijeke,
samo jezera i otoke goleme, nepregledne.

Široko plavetnilo
pamti sve, čuva tajne.
Vidi plavetnilo i maslačke i makove i potočiće,
samo ne mari.

Klišej

znam da sam sunce na tvom obzoru
da sam voda na tvom izvoru
zjenica u tvom oku

znam da smo nas dvoje klišej
pomalo izlizan
dio prastare priče
o razmnožavanju
preživljavanju
evoluciji

unatoč svemu volim to čuti
pa kad ti nestane riječi
ne brini

imam čitavu zbirku
klišeja za sutra

Dok te nema

Previse prostora oko mene
Previse zelja u meni
Dok te nema

Dok si pokraj mene
A sanjas neke cudne snove
Kao da te nema

Zraka ponestaje
Svjetlost nije tako vesela
Hrana nema okusa
A voda je samo potreba
Dok te nema

Dok spavas a tvoje ruke daleko
Hladnoca me grli
Kao da te nema

Svako jutro svako svitanje
Svako budjenje je proslava
Al ne dok te nema

Ljubav

Tvoje su oči komadići ljeta
utisnuti
Tvoje su usne voće zrelo
opojno
Tvoje su ruke poput vitkih grana
obavijene
Tvoja je kosa na suncu
sjajna
Tvoji su zubi iz mramora
isklesani
Tvoje noge koračaju
snažno
Tvoje je lice baršun
mekani
Tvoji su prsti izdanci
nježni

Tvoj osmjeh
pripada meni

Traži ljepotu

Kad te napuste ljudi i demoni nastupe
traži ljepotu oko sebe, u njoj je spas.

Očima traži trag boje sumraka u kasno popodne
gledaj i ljepota će doć
Očima traži trag boje neba dok kiša tutnji iz oblaka
gledaj i ljepota će doć

Ušima traži zvuk jutra prije nego otvoriš oči
osluhni i ljepota će doć
Ušima traži zvuk melodije u glasnoj buci
olsuhni i ljepota će doć

Nosnicama traži miris divljine dok napuštaš grad
pomiriši i ljepota će doć
Nosnicama traži miris lavande dok misliš na more
samo zažmiri i ljepota će doć

Govorim ti sve što govorim sebi
traži ljepotu i ljepota će doć

Dok dišem

dok dišem mislit ću na tebe i sva lica bit će tvoje
i sve oči ličit će na tvoje duboke, u njima nestašan sjaj
svaka ruka naizgled bit će tvoja ruka koja daje i uzima
i svaki pogled bit će zamagljen tvojom slikom, a samo jedan dodir je tvoj dodir,
poznat i drag

svaki dah plovit će mojim plućima i svaki izdisaj nositi tvoje ime
dok pogledi budu haračili nepoznatim prostranstvima misli
će biti uz tebe

i svaki miris koji udahnem mirisat će pomalo na ljubičice i
kadulju i ružmarin i lavandu i pomalo na tebe

Magija

svi cekamo magiju da se desi

svi sjedimo

svaki u svom malom balonu

svaki na svom oblaku

i cekamo da se magija desi

Iluzija

Najdrazi dio dana
Dok me glazba obavija
Poput svile
Na valovima me nosi
Poput mora

Sve potrebe nestaju,
Samo sum u uhu,
Tiha melodija
Glazba ostaje

Dok misli lete
Osmjeh licem lebdi
mjesto magle
Odusevljenje tijelo nosi
mjesto nogu

Sve sumnje nestaju
Samo zvuk u uhu
Tihi zubor
Iluzija opstaje

Posjeti me

U snovima
Doplovi na brodu
I ponesi me,
Skupa da plovimo
Morima olujnim

U nocnim morama
Dojasi na konju
I spasi me,
Skupa da galopiramo
Livadama osuncanim

Posjeti me
U trenucima ocaja
I budi mi prijatelj
U samoci

Posjeti me
U trenucima ceznje
I budi mi ljubavnik
U masti, u snovima, na javi.

Jeka

Kad se okrenes ne očekuj da budem iza tebe
Tvoje usne samo su prašina
Tvoje oči samo odsjaj neba
Tvoji prsti samo sjena čempresa

Kad zastanes ne očekuj da ću naletjeti na tebe
Tvoj glas je samo šum vjetra
Tvoj miris samo dah šume
Tvoji koraci samo su otkucaji sata

Kad se okreneš ne očekuj da ćeš me vidjeti
Jer ja sam samo dio tvoje prošlosti
Zaboravljena u sadašnjosti
Nevidljiva u budućnosti

Kad budeš usamljen ne očekuj da ti pravim društvo
Jer ja sam samo jeka priče
Neispričane udvoje

Iluzija

Kad bi živjeli na oblacima
Sve boli bile bi munje
Svi snovi bili bi valovi od vate
Svi prijatelji provalijama odvojeni
Sve plavetnilo izgubilo bi čar
Sve želje bile bi livade zelene
Sve noćne more o padanju u mrak

Naslovi

isprazni su naslovi sto nista ne govore iritantni kad sve otkrivaju

pa me naveli davno da zovem svoje pjesme bezimene

dojadile mi uskoro bezimene - napisah umalo besmislene - pjesme

pa odlucila ne tako davno stavljat samo tockice, jer su kao tockice na cesti, svako malo naletim na stih

dojadile mi tockice jer ih je tako puno i covjek misli sve su iste

pa odlucila stvarat iluzije, za sve snove, nocne more i sjecanja

dojadile mi iluzije, kud da idem dalje?

Iluzija

kad te tuga poput magle obavija
kad suze poput kiseline nagrizaju lice
kad kisne kapi kao otrov truju tlo pod tvojim nogama
kad mrznja poput zmije obgrli tvoje srce

kad te nocne more poput živog pijeska uvlače sve dublje
kad te kajanje poput kamena pritišće
kad te savjest poput pijavice ispija

kad se mračan iz sna probudiš
kad si sam sa svojim brigama

kad mislis da nema izlaza

mozda necu biti tvoja snaga, ni melem na rani,
ni med na usnama, ni spasenje u snovima

mozda necu biti najbolji prijatelj
ni rame za plakanje, ni uho sto ne prica
ni vrijeme sto lijeci, ni pjesma sto uspavljuje

mozda cu biti tu, za samo trenutak odmora,
za samo mrvicu predaha, za mali dodir topline
za jednu rijec utjehe, za jedan osmjeh zaborava
mozda cu biti tu, samo komadic iluzije

Nesanica

Dok san je daleko
A ceznja samo ceznja
Dok miruje strast
Cekajuc snove
Neke stare misli roje se
Neke stare zelje isplivaju
Dok bdijem dugo u noc

Što je pjesnik htio reći

Sve neispričane priče htio je ispričati
Sve neopjevane ljubavi htio je opjevati

Kad pogleda u oči dva jezera bistra
Slaviti je htio rječima sve suze radosnice

Kad pođe korakom prema svjetlu
Boje je htio zarobiti stihovima duge

Oči slijepe od ljepote sklopiti je htio
Srcem gledati sto srce vidi u rijeci pretočiti

Uši je htio rukama sakriti da zvuk zatoči
Umom je htio slušati sve zvukove upamtiti

Glazbu na papir uliti riječi da note postanu
Dio duše utkati buru u slova zaključati

Vječno da stihovi njegovi glasnici budu

Za jutra

pišem ti večerima o kajanju, sjećanju, nadi,
previše sladunjavo, a da bi se glasno izgovaralo
u noćima dok grlim sebe i mislim na tebe
pišem ti stihove previše osobne i ljubavne

čitaj ih bezglasno, nek se samo usne miču
a svaka riječ nek bude poljubac za mene
sakrij moje osjećaje onako kako ja ne mogu
čitaj tiho da slučajno ne čujem podsmjehe

dok čitas ne osudjuj me za sve nesigurnosti
nek moja tama postane svjetlo na tvojim usnama
dok čitas nek riječi dobiju krila i nose te u moj svijet

Okus ljubavi

Mirisala je na jagode
ah ta ljubav
i na mahovinu
Pomalo gorkasta okusa
ponekad kao linolada

Mjesto aditiva
sadrzavala je droge
tu i tamo malo otrova

Mjesto pojacivaca okusa
mrvice cokolade
topile su se u ustima

Ladice

ne tako davno
poslagala sam
sve u ladice

prijatelje
poznanike
kolege

na poslu
u susjedstvu
prema hobijima

ne tako davno
sasvim nesvjesno
razdvojila sam djelove sebe
nepomirljive
ili bar takvima se cine

Dan u pokretu

sasvim lagano lepršali su listovi
na bešumnom vjetru
tihi šapat trave povijuše
gubio se u daljini dok pogled seže

debela kora visokog drveća
sjala je blijedim sjajem
pričala priče, epove i pjesme
o starosti, o mladosti, o vremenu

latice što nosio ih lahor
gubile se u isprepletenim nitima
a vjeverice negdje u pozadini
skakutale sakupljajuć plodove

tišina i ništa više oko tebe
dosada rekao bi ovako sa strane
zar to je događaj tiho bi mrmljao?
gdje je dinamika, strka, frka?

dok ti oko pleše mahniti ples
loveć komadiće neba plavetnog
kroz razgranate krošnje u pokretu
i oblake u daljini što na struji plove

dok prsti nemirno prolaze
kroz vlati mirisne, visoke, meke
grabe poljsko cvijeće, kao blago
maslačke i preslice u bukete

zar nema bolje dinamike
od povjetarca na koži
drame plesa grabljivica u letu
odbljeska sunca na nemirnoj vodi

Slikaru

Kad ti se oci umore
Kad se misli uspore
Sjedi na svoj stolac
Pusti prste da rade
Pusti mastu nek buja

Nek tisina price prica
O junacima i djevama
Nek misao magiju stvara
Kao ljubav mocnu
Nek ruka djela cini
Za danas za sutra
Za citav svijet

O nekome

sve ljubavi negdje nastaju
magijom ih netko čara
sve ljubavi netko plete
fino tkanje niti zlatnom

sve tuge netko stvara
nešto tamno u dubini
sve tuge netko zaziva
netko usamljen u nama

sve osmjehe netko slika
neki patuljak sa kistom
sve osmjehe netko uvija
neko dijete prstima od meda

sve ratove netko izaziva
na dalekom mjestu hladnom
sve ratove netko okajava
na duši krivnju nosi

Misao

Da ju dohvatim
Njegujem poput
cvijeta na prozoru
To bih htjela

Jednu malu misao
Prenijeti u djela

O oprostu

Voljela bih pisati o oprostu
Da netko procita i pomisli
E to je oprost, da da, bas to
Kao da pisem i mislim
Oprostila sam, to osjecam

Zeljela bih citati
O toj vrlini oprastanja
I misliti, da to je to
Znam sta znaci oprostiti
Na tom mjestu boraviti

Voljela bih pamtiti oprost
Kao nesto sto sam dozivjela
Kao da sam oprostila
Da oprost nije samo misao
S kojom sam se poigravala.

Zeljela bih oprostiti
Al neka sjecanja, neke su boli
urezani duboko i bez lijeka
Neki ljudi na svom putu
Za oprost se ne bore

Otuđenost

Nekad
Tvoje ime
Je bilo ime
Stranog covjeka

Danas
Strani covjek
Nosi tvoje ime

Stvar izbora

Da mogu birat
Izabrala bih selektivno pamcenje
Da pamtim samo vedrinu
Samo tople jesenske dane
Da pamtim samo pjesme
Samo igru svjetlosti na vodi
Da pamtim samo zvuk povjetarca
Samo mirise pokosene trave

Da mogu birat
Izabrala bih supljikavi um
Da kroz rupe izadju sve tuge
Sve nocne more da iscure
Da kroz njega izadju sve izdaje
Svi razruseni snovi da iscure

Da mogu birati
Izabrala bih zivot bez sjene

Igra riječi

Riječi teku
teku poput rijeke
rijeke što kamenje dere

Snovi napušteni
napušteni a prisutni

Igra laka
igru riječi stvara

Kamenje stoji
stoji i rijeci prkosi
prkosi i riječi nosi

Sudbina

Dok hodaš parkom a pod nogama
Šušti lišće suho boje večeri
Iznad glave kroz ogoljele grane
Prodiru djelići plavetnila

U mislima strah

Dal je došlo moje vrijeme
Hoću li baš ja biti taj
Nesretnik danas

Hoće li božica sreće
Baš na mene prosuti
Nesmiljeni bijes

Dal je dovoljno kiše
palo jučer i struje vjetra
dal su dovoljno snažne danas

Da li je baš moja sudbina
da izbjegnem bijes prirode
ptičji izmet na po tjemena

Na dnu

Svi njegovi snovi su uništeni
kao perlice rese nečije vratove
kao kapljice srebra oko zgloba

Sve njegove nade su pogažene
u prah se pretvorile pod nogama
ni šuštave zvukove nisu ispustile

Jutra su njegova bila teška
sjeta ga je budila, tuga uspavljivala
dani bez nade sa okusom očaja

Iznad njega oblaci nisu plovili
iznad njega ptice nisu pjevale
samo magla je obavijala njegove korake

usamljen je bio na dnu
svako jutro se budio i čekao
tračak svjetlosti

Neki ljudi

neke su ljubavi tužne, suze oplakuju
neke priče kratke, svršetke ne vide
neki ljudi hladni, oblacima obavijeni

u svom svijetu, vremenu žive neki stranci

neka su mjesta udaljena, tu putevi ne vode
neke su pjesme ironične, rječi im teške
neki su prijatelji znanci, sebi zatvoreni

u svojim mislima, dnevnicima kriju neke tajne

Muke očajnika

samo trenutak još
molio je Boga
molio Zeusa i Budu
čak i Muju

samo minutu vremena
da napravi prave poteze
da regrupira svoje trupe
da sakrije heroje

al danas nije njegov dan
nisu mu se smilovala lica
sa Sikstinske kapele
ni idoli sa totema

danas je doživio poraz
u odlučujučoj bitci
što vodila se prostranstvima
virtualnog svemira

poraz je očajnika velika muka
jer slijedi kazna
na top listi gejmera
pad rejtinga

Ljubavna priča

Ispričat ću ti priču
Bila je lepršava kao pero na vjetru
Bila je laka poput lagana koraka
Bila je kratka poput daha
Bila je tiha poput šapta

Ljubavna priča
Za dva izgubljena u mraku
U zagrljaju u dodiru

Dođi, tiho na uho pjevušit ću ti
Nećeš čuti galamu oko nas
Nećeš vidjeti ocean boja
Nećeš mirisati polje cvijeća
Nećeš osjetiti tlo pod nogama

Ispričat ću ti priču
Bez glasa, ispredenu od dodira
Bez prigovora, zaogrnutu poljupcima
Bez izgovora, sazdanu od predaje
Bez sumnje, ispričanu za dvoje

Ljubavna priča
Za dva sljepa od sreće,
Opijenosti, potrebe i nužde

Tajne

Ispričaj mi tajnu
Jednu malu intimnu
Pretvorit ću ju u dramu

Ispričaj mi svoju priču
Pretvorit ću ju u roman
Dodati kojeg negativca i zaplet

Ispričaj mi šalu
Pretvorit ću ju u vic
Urnebesan do suza

Dok mnogi budu čitali
uzbuđenje, smijeh i suze
Nitko neće znati da su to bile
tvoje muke

Na rubu

Opasno je tamo gore
Hodala je sama
Da padne samo bi jeka krika
Ostala za njom, gasila se polako

Da ima krila
Da ih rasiri
Da samo zakoraci
Poletjela bi daleko

Da ima snage
Da okrene glavu
Otrgne od ponora
Pobjegla bi kobi

Pobjegla bi beznadju u sebi
Vrtlogu sto je na mjestu
Prikovanu drzi
Zatvoru bez resetaka

I jutro će doći

Stani
Zagrni me svojom iluzijom
Da ce sutra doci znam
Dal s tobom
Dal me samu naci

Nocas si moja misao
Zivis u masti
Moja iluzija
Iskrena i prolazna

Samo na tren
Bicu tvoja
Bez priznanja

I san ce mi doci
I jutro sve dvojbe izbrisati

Stat ce, nas dva docekati

Budućnost

Ako me pitaš kud idem
Ne mogu samo pokazati rukom

Nit riječima objasniti ne mogu
Kud vodi ova cesta a kud moj put

Kad se uzdigneš i pogledaš svisoka
Taj kraj, nećeš znati ništa više

Nit manje od lupeža na dnu
Budućnost kao i njma ostat će strana

Gledam svoje ruke

Gledam svoje ruke
I vidim tvoje
Što ih drže

S osmjehom
U nadi
U suzama

Gledam svoje ruke
I ne vidim tvoje
Više ih ne drže

Lava

Uzarena lava hara
Rijeka uzavrela
Iz nje se visoko dize
Ljuta ogavna para

Kamen se nemilo tali
Do magle se rasprela
Njegova nutrina i stize
Ga sudba, nastaju vali

Od vreline sazdani
I sumu i livadu i brijeg
Bi plamenom satrali

U koritu jezici plameni
Pred njima samo u bijeg
Bez nade neduzni se dali

Dva očajnika

dva očajnika se spojila
u mahnitoj potrazi

dva očajnika na dnu
se nisu našli

dva očajnika
uz rub nisu koračali

u uzaludnoj potrazi
rub se okrhnuo
dno je zatrpao

Ništa skriveno

Sve je u njem
K'o na dlanu
Jasno, čitko

Očima mu
Radost tuga
mis'o jasna

Sve je u njem
Gola zima
Lako, žitko

Med' korijen
Sam' se skrila
Tajna tiha

Ljubavne ludosti

Mislila sam, daj mi jedan prst
Vjeruj mi necu ti ruku otrgnuti
Nisam majmun u zoloskom

Ako nista daj mi mrvice
Sa bogatog stola ljubavi
Skupit cu ih sutra u pogacu

Pitala sam, daj mi tracak nade
Da me svjetlom izvuce iz ocaja
Privuci me k sebi osmjehom

Bijele su kise padale i sivi je
Vjetar glasno puhao i ljutito
Dok sam molila za sitnice

Lisce je padalo travu prekrilo
I jos ce padati tmurnim danima
Dok sam sanjala izdajnicke sne

Gledaj nebo, prekrasno je
Ono mi se smjesi za sve ludosti
U svoju skrabicu skuplja tajne

Pokreni se

Umu pokreni se
zavladaj rukom
natjeraj da stvara
iz mašte ljepotu

Glavo okreni se
hodaj prugom
magle se para
obukla u strahotu

U strašnoj jezi
korake ne broji

Riječnik metafora

Za sve je kriv.

Ne, ništa se nije dogodilo.
Brine li ga odgovor ili pitanje?
Što je promjena, bez događaja,
misli, znanja, što preostaje?

Gdje je?
Bere li plodove divlje ruže?
Ili su svi prije začetka
Mjesto poljubaca skromnih
Na obrazu dragoj završili.

Gdje je?
Živi li u strahu
Da će se neki snovi ostvariti
Kroz iluziju i maštu
Kopka li ga više što neko vino piti neće.

Gdje je?
Dal' će se glupirati
Ill će se pridružiti Platonu
I zauzeti svoje mjesto
Među sanjarima
U stražnjem vagonu
Na vlakiću ljubavi

Gdje je?

Realnost

Žudila je za emocijama
Kao da su sladoled okusa
Egzotična nahvaljena

Nije znala da su emocije
Vrata, u srce oluje prolaz
Sila nesmiljena bol vječna

Svi snovi ni želje se ne ostvaruju
Realnost je zbilja nešto drugo

Tantre

Čekao si u prikrajku misli
da mi kvariš film uporno
sjene su bile tamne,
svud okolo, oči im upale

srce je glupavo, ne zna
usne se glasno smiju
oči zamagljene od suza
tantre plutače na površini me drže

U zagrljaju

dodiruješ me nježno svojim usnama
naslonjena svojim grudima o tebe
na tvojima tražim svoje mjesto
trljam svoj obraz o tvoj
nogama obavijam tvoje tijelo
kao naslonjač si, ja te grlim

ruke luduju razbacuju dodire
osjećam te kako ulaziš
uranjaš odrješito
onako kako volim

lomiš me a pluća pucaju
kamena gromada
u prsnom košu stoji
iznutra lava razara
topi se i topi
moja ljuštura

pomalo plutamo na valovima strasti
ja od vate ti od čelika
nespretni ritam
postaje simfonija
sve brže i jače
gubimo se

u tvom zagrljaju sigurna sam

Oprost

Nepokretna poput leša na podu
Suzama ne dajem oduška
One nisu da teku već samo peku
Dubok vatreni trag izdube

Nabacujem riječi tvojim ustima
Pa ih preslagujem kao kocke
Beživotne postaju u tvojim rukama

Sebe ne krivim za pakla vatru
Nema vode da ju popijem
Da zgasim žed ni lijeka dovoljno
Za žgaravicu, treperenje trbuha

Oprost tražim nadu ne nudim
Zaključala glupe odluke u krletku
Poliram je jutrom pozlaćenu

Iz prikrajka

u prikrajku
uvjek vreba
nije zlo
niti dobro
samo vreba

malo voća
da ubere
kaput da mu
ostane
čist i opeglan

izložiti se neće
njega zanima
samo voće
tako slatko
preko plota

iz prikrajka
u prolazu
na dohvat ruke
uz osmjehe
da ga ne ulove

Dva divljaka

uspavani pijesak polako se budio
tvoje tijelo na njem gorilo
mojim dodirom zapaljeno

pjesak bi u tren kamen postao
moje bi ga ruke milovale
cjelovima kamen topile

moja plima bi nadošla
hraneći se tvojim valovima
dok uranjaš u mene
razbijaš se na hridima

bila bih oblak vate
mek i podatan
tvoju snagu bi obavila
čuvala te u sebi

postao bi mome moru dok
k tebi bih se privezala
kao mala ladja
iz oluje spašena

dva izgladnjela divljaka
u noći zagrljena
na tren u igri spojena
zavladala u nama

Crveno

svaki dan sam duga
malo sjeta, malo bijes
malo sreća, malo tuga

danas se osjećam
crveno

kao crveni javor
kao vatra u kaminu
kao crveni kišobran

danas se osjećam
cveno

kao krv što teče žilama
kao snaga u rukama

Igre bez granica

igre
bez granica
nemoćni
stati
niti želimo

igre
u sreći
u tuzi
vječno
sa suzama

to
je njihova
zadaća?

Prozor .. jutro

jutro
magle se dizu
davno se digle
gleda kroz prozor
pogled puca u daljinu
gubi se niz ravnicu
kroz granje oraha
zrakom dopire cvrkut ptica
miris vatre u peci
i mira

zatvara oci
vidi kisne kapi
kako klize niz staklo
utrkuju se
poput suza niz lice

trgni se!
digitalni sat odzvanja
gdje si?
gubis se u sjecanjima

pokreni se, jutro je stiglo
sunce je nad tobom

Prozor .. veče

večer
terasu i travu u dvorištu
prekrio je mrak
gleda kroz prozor
zna već što bi trebao vidjeti
lišće jeseni na travi u hibernaciji
jabuke neobrane leže pokraj voćki
veliki orah kako se nadvija nad živicom
i brijeg koji zaklanja pogled
zatvara mali tajni svijet

gleda u prozor
i ne vidi ništa doli očiju
smeđih, nečitkih,
pomalo upale, širom otvorene
upitno gledaju u njega

koga tražiš?
čitav svijet je ispred tebe
osvrni se!
oko tebe su prijatelji

zastani i duboko udahni
jutro dolazi

Šipak

kad ga pogledaš
tako običan
mali plod
divlje ruže

šipak
u ogrlice se veže
kao poljupci
oko vrata

šipak sitan pun okusa
u vodi pomalo
se namače
okuse rastače
i buja

jedan šipak
jedan poljubac

Iluzija ljubavi

pokusavam se otrgnuti
iluziji
sto se stvara
u mojoj masti
masta luda
pa me pati
iluziji me otrgnuti
ne da

Poznanik

nemas odgovor?
niti na jedno pitanje

tebe se to ne tice?
daleko od dodira

niti isprike niti optuzbe?
sve je to za druge ljude

od prijatelja, blizanca po zvijezdama
pretvorio se u poznanika
ulicama prolaznika
bez slike
imena

Odlazi

tonem sve dublje
u more tuge
sjeta i srce kao utezi
vuku me prema dnu

tisucu pitanja bih pitala
bez odgovora da ostanu
onu krhotinu od duse
u prah bi samljela

odlazi. napusti sjecanja
napusti sklopljene oci
trenutak prije sna
napusti glazbu u usima

letim sve dalje
pjesme i osmjesi
drze me visoko
kao balon od helija

odlazi napusti me
kako sam navikla
bez sumnje pozdrava
odlazi bez povratka

Tri prijestupnika

tišina
mreškalo se more
na njem žućkasti odsjaji
ljuljuškao se brodić
na njem nas tri
nedaleko terasa kafića
na njoj pokoji gost
pusta lučica
u njoj noćni čuvar luta

tri prijestupnika
u maloj idili brodića
ljuljala se na valovima
tri osobe razišle se
izgubljeni nakit
na dnu mora
i uspomene

Trgovina

dajem ti tijelo u tvojim riječima
da budem jos jedna iz harema
jedna da predjes punoljetnost
srce da mi zgaziš pa ga vratim

uzmi me, nudim se kao bisere
naniži ogrlice mojim suzama
poljupce oko vrata niz lijevu
u osmjehu zavodljivo zategnutu arteriju

uhvati ritam moga bića ne moram
govoriti sve to već postoji samo
uzmi me, nek bure utihnu i vjetrovi
tame nek me odnesu da nađem se

Ne želim uspomene

jos godinama cu slusati tvoj glas
on ce mi biti droga
sastavljena od snova

samo glas cu slusati
jer rijeci previse govore
dio sebe skrila u krletku

samo glas cu slusati
jer rijeci ne razumijem
ne zelim uspomene

samo spuzvu da
pricu kao od krede obrisem
samo rijeci pjesme ostat ce

Trgovina prazninama

dajem ti tijelo u tvojim riječima
da budem jos jedna iz harema
jedna da prijeđeš veliki jubilej
srce da mi zgaziš pa ga vratim

uzmi me, nudim se kao bisere
naniži ogrlice mojim suzama
poljupce oko vrata niz lijevu
u osmjehu zavodljivo zategnutu arteriju

uhvati ritam moga bića flasterom
na usta sve to već postoji
uzmi me, nek bure utihnu i vjetrovi
tame odnesu me da nađem se

trgujemo danas tijelo za dušu
skidam teret vraćam sebe tebi
reci pusti me iz okova boli
artiljeriju gasi sebe da ne ranjavam

Okus

kao linolada topiš se u ustima
ti si pjesma za moja čula
prihvaćam sve što dajem
tu sam usidrena
tu kraj tebe
u prsima neki osjećaj
snažan, prejak
samo me stišće
i drži
ma neće da pusti
i kad se borim


okus linolade
o njem sam ovisna

Povratak

krenule su kise jeseni duboke
bore medju obrvama urezane
od brige sa osmjehom sto dotice
obraze i zubi biseri nanizani

oblak i sunce ne doticu dubine
lagano pitanje pozdrav i prolaznike
niz ulice sto secu nepoznati kapute
nose na krivu stranu okrenute

suze radosnice i ponos tako rijetki
na licima na ulici samo lisce susti
pod nogama gdje koraci stranaca
prolaze teski uz glazbu jeseni

ptice ne pjevaju sve su napustile
za tople ljetne krajeve gnijezda
prazna ostala cekaju povratak
vedrine, sunca, osmjeha i pjesme

Samo slika

na renesansnoj slici dva lika
portret ljubavnika udaljeni par koraka
niti pogled ljubavi niti osmjeh nježnosti
pozadina mutna, mjesta na karti nema

kamo putuju tvoje misli dok na mene ne misliš,
da izbjegnem boli vozit ću u suprotnom smjeru
kamo nestaju osmjesi dok na tebe mislim
da izbjegneš boli zatvori oči na moje riječi

sanjam na kiši suza i plivam u moru uzdahe
udišem kao mirise jeseni razasute i sjene
u poglede utisnute dodire gubim ne poklanjam
ostajem da kristalne dvore glancam i pamtim

na renesansnoj slici dva lika naslikana
stoje jedno do drugoga rječima udaljena
linijama mekim ne dovoljno spojena
u kompoziciju života nasumice bačena

Malo

kad snovi izmaknu
a oči širom otvorene
sanjare mislim na tebe

dal si tu dal spavaš
svaki dah je za tebe
ne priznajem sebi

svaki osmjeh svjetlo
tebe da kupa upereno
... kraj priče obrva svrbi

da se ponavljam neću
jer ljubavi pravoj
tako malo treba

Do kraja

naslanjm se na tebe
osjećam te duboko
obraz uz obraz
tijelo je tvoje obgrlilo
moja leđa živa vatra
a ruke tvoje lutaju
grudima
nemoćna sam
tebi prepuštena
tvom ritmu
tvojim željama

prestaješ
previše je to
okrećeš me
kao lutku
i opet uranjaš
ne preostaje mi
nego da te grlim
i primam
do slatkoga kraja.

Samo mi

kad se razljutim pa ti kažem budalo
to je jer te volim
kad se razmašem pa sve pošaljem
bestraga, želim sebe
katapultirati tebi
kad se naživciram i kažem
ne glupiraj, moje oči
žude gledati tebe

da me obasjaš svojim svjetlom
bezvezarija je reći
pih svjetlo...
želim noć, zimsku, dugu
da se uvučemo
pod poplun
i ne izlazimo
uopće

Od sveg

trebam te
kao što sunce treba kišu
ustvari, koje sunce koja kiša...

od sve kiše
želim da moje usne budu vlažne
od tvojih poljubaca
od sveg vjetra da doletiš
u strast me odneseš
od sve magle da mi mozak
začaraš da ne vidim
od sveg sunca da naša
dva tijela znojna sjaje

od sve prirode da se prirodno
stopimo u jedno

Antilopa i lav

bojiš li se
ako me pustiš
iz okova čežnje
nestat će
tvoji okovi strasti

da sam antilopa
da ću laganim
korakom
pobjeći
od tebe
uspavanog lava

Nekome

pišem ti stihove, a znaš nisu za tebe
pišem ti o tuzi i sreći, tuđoj
znao si, prije mene, rekla sam ti
o svojim jutrima kome ih čuvam

stihove ti pišem, pravi se da čitaš
da je mala suza skliznula od sreće
od bola, jer znaš sve što je znati
nemoguće osjećaš bez riječi potvrde

pišem ti stihove za nekog drugog
tko će ih čitati u miru, toplini zagrljaja
sa osmjehom i zamagljenim zelenilom,
uz miris vatre dodir golotinje, u toplim očima.

Bez osvrtanja

svaka riječ koju napišeš
kao strelica je u moje srce

stojim gola kao glista
kad se izvuče iz blata

stojim gola sa svojim mislima
opirem se ljubavnim bolima

smijem se gluparijama
ne vjerujem osjećajima

bježim bježim bez osvrtanja

danas sam hodala stazom
kiša je pomalo mrljavila
onako pokoja kap na čelo bi pala
bilo je rano
lišće je ležalo na stazi
bogato zlato još uvijek kruto i šuštavo

ulica je bila prazna
tmurna i prazna

dijete je poskakivalo
njegov osmjeh
moj je osmjeh vragolast na licu
njegovi koraci
moji su koraci šuštavo lišće gazili
njegove ruke
moje su ruke razigrano sokić vrtjele
njegovo srce
moje je srce snažno tuklo

u meni dijete jesen na tren obuzdalo

Šapat jeseni

kad bih prošaputala
o jeseni
tvoje bolne uši
zaštitu ruku bi tražile
tvoji obrazi bi problijedili
oči nemoćne bez suza
usne bi se stisnule u muci
prsti bi grčevito stezali
đepove traperica
srce bi u panici lupalo.
zato ću šutjeti

mjesto mog šaputanja
slušaj kako ljeto umire
slušaj zaglušnu glazbu
lišća na stazi
slušaj tišinu kiše
i gledaj boje kako polako
gasnu
kao krvavo predvečerje

Jutro

jutro tece sporo i uspavano
magla
gusta bijela
u njoj se jesen gubi
u njoj se zima radja
polako se uvlaci u kosti
polako kao sto lisce pada

rijeci su prazne
umom odzvanjale
i u njem magla
da se pustim il te zarobim
neko drugo jutro
past ce odluka

Tajna

odat ću ti tajnu
al nemoj je nikom reći
nećeš zar ne?

kad čitaš
čitaj u jednom dahu
svako i nek bude žustri pokušaj udaha
svaki stih nova navala osjeta

kad čitaš
nemoj da ti misli lutaju
nek budu tu i sada
da osjetiš lupanje srca
i maštu kako se budi

Zavođenje

grlim te
i ljubim te
ono mjesto najdraže
obraz odmah pokraj usana
rupicu slatkog osmjeha
ti me stišćeš
sve bliže sebi

toplina moja
prelazi na tebe
prepusti joj se
večeras te zavodim
kao prvi puta
kao uvijek

San .

da vjerujem
dosao je san
niti iz maste

ponio me kao uragan
zameo sve tragove
tjednima ih trazila
razmetala
da nadjem sebe

digao prašinu
zamaglio oči
niti suze za olakšanje
poslao nije
bez daha me ostavio

da vjerujem
doletio da ostane
vječan je san

Krađa

Krađa! vikne
uhvatite kradljivca
jooooj, kosu da počupam
sve najljepše stihove mi odnio

kamo sa snovima
suze krenule od bijesa
već spremljeni kao zimnica
kamo sa željama
brišem ih dlanovima
već preslikane kao portret
kamo sa osjećajima
briga me za njega
vec zapisani kao zapisnik

uhvatite kradljivca!
najljepše stihove mi odnio
čitati ih nikom ne da

Titan nit

sve su prazne riječi uzalud
kao zvijezda padalica rođena
kratka je bila ljubavna priča
zasjala žarko u tren iščezla

opirala se zarobljenica okovima
tamničara slobodu nije htjela
kroz odškrinjen prozor odletjela
pismo ljubavno sjetu ponijela

tanka titan nit vagone povezivala
okrutna ruka škarama zasjekla
bez otpora pukla moždana vrpca
na bijele zidove krvava krv prsnula

izgubljena misao krhka osjećanja
na dva kolosjeka razdvojila tužna
dva vagona, skretničar se noćni
bezglavo opio skretnicu pomaknuo

Iluzija povjerenja

iluzija
da ti srce stane
da ti pamet zatrokira
ogrnula te kao rucnik
topli sa radijatora
utonuo u san

iluzija
da ti stegne zapesca
gleda te u oci
ne vjeruje
ona tebi
ni ti njoj

Vatra

zovem te, bez lica
kao da imam prava
nisi li mi ih dao?
smjelim riječima
pusta obećanja

proklet obruč stežeš
ne uzimam što ne daješ
lice i naličje kovanice
borimo se za vlast
umom srcem dušom

zaustavljam te vabim te
nisam dobra, puna zla
vatra iznutra dopire
a ja gasim i gasim
al mašta se ugasiti ne da

Noć

jutro, zahuktava se dan
panika, od straha strah

hoće li se danas okrhnuti rub
odvući na dno ponora
davno obećanje sebi
nema više ovakvih pisama
crnih bezdušnih bezumnih

davna riječ da je život lijep
ali tama, ah ta tama kao katran
zarobi, otima se lucidnost
tama grli, privlači, pretvara u sebe

gusta je noć
svako jutro rađa se u bolu
dal sve tijelo boli? ne boli
jedino neodsanjani snovi
noći bez slika
noći bez nade
noći u bijegu

ruka lagana i lagan osmijeh
raduje se uistinu sitnicama
jer su kao zvijezde na noćnom nebu
mrkoj noći pred očima,
njoj su jedino svjetlo

raduje se ljudima
kao školjkicama u pijesku
srce boli na umjetnim plažama
gdje kamen do kamena
svi jednaka oblika

samo tama je teška
hladno more
zapljuskuje valovima
utopljenici očajnici očajničkim glasom
prijatelje dozivaju

u crnoj noći pred očima
sjaje zvijezde
za vedra dana
i bljeskaju školjkice
dok se valovi povlače

Glas

uspori
ma zastani malo, unutarnji glas govori
napinje vratne žile
štipa leđne živce
ignoriram ga
ljuti se na mene
govori mi uspori! kud letiš?
mala kud se žuriš?

unutarnji glas sa tisuću lica
važnih ljudi
nevažnih novinarima
govori mi tiho
nekad se i ljuti
kaze prošetaj malo
promatraj jesen
ima vremena
za nastavak trke

Želje .

hoces da pogazim sebe
da se dam od dna do vrha
hoces da se utopim u moru beznadja
sto zelis od mene
tko si ti da me proganjas
u snovima u mislima

pisem danima sa klisejima
na usnama
umorna sam
smiluj se
napusti me

pusti me da zivim slobodna
zaboravim sumnje
uzivam u svojim sitnicama
pusti me da idem dalje

Ptičica

dok su razigrani na livadi ljubav brali
sunce je grijalo ptičicu milovalo

ptičica malena pera je skupljala
za svoje gnijezdo
nije puno birala sva šarena, sva meka i lepršava
bila su dobra

dok su zagrljeni lagnim korakom prolazili
vjetar je puhao perje bi otpuhao

ptičica malena grančice je skupljala
za svoje gnijezdo
pažljivo je birala samo one zdrave i savitljive
bile su dobre

dok su nasmješeni kišobrane nosili
kiša je padala pera namakala

ptičica hrabra gnijezdo je skrila
suho mjesto je tražila
samo puna grana bora
bila je dobra

dok su se leđa savijena kroz mećavu probijala
snijeg je padao
ptičicu malenu nije dočekao

Razmišljanja

razmisljam o sirocadi. napustenoj djeci bez roditelja bez skrbi
razmisljam o umjetnim noktima. ljepoticama sa manikurom i skupim parfemima
razmisljam o plasticnim bocama sirotinji sto prekapa po kontejnerima
razmisljam o spa, trgovcima knjizevnosti i umjetninama

razmisljam i razmisljam o onima koji za razmisljanje nemaju vremena

Iz dosade

stavit ću danas
i sjenilo i ruž
zavodnički osmjeh
poluspuštene trepavice

bit ću danas netko drugi

ponijet ću mač jezik oštar
sijeći ću nemilice
sve mostove porušiti

nek život ne bude dosadan
od danas ću opet graditi

Jesu li sve ljubavi

sve su ljubavi tužne
tužne dok nema dodira
dok pogledi ne lutaju
pravim licima

sve su ljubavi sjetne
sjetne dok vrijeme prolazi
koža se bora i kičma izdaje
prava leđa

sve su ljubavi tajne
tajno se nose kao etiketa
iznutra da ne prkose već griju
prava srca

sve su ljubavi vječne
vječno se nose kao nakit
u kožu urastao godinama
pravog prsta

Vraćam se kući

vraćam se prozoru svom
pogled na voćke, livade i polja
vjerno još čeka

krošnjama oraha vraćam se
i mirisima mahovine na ambaru
tamo još stoje

vraćam se licima poznatim
nasmješeni na pozdrav
rukama još mašu

ulici se vraćam pustoj
trk od kiše probijanje kroz snijeg
staze su još iste

vraćam se prozoru svom
pogled na krovove
vjerno me čeka

U tvojim rukama

donio si tihe sjene
na moje lice
osmjehe brišeš spužvom
u beznad namočenom

tjeram prikaze uporno
ali ti si tu
zatočio me igrama
zavodljivim
neodoljivim rukama

noći su teške
čežnjom ispunjene
snovi u maglama
od sebe bježim
iz zatvora

noći su snene
u tvojim rukama

Gdje spava strast

gdje spava strast kad usne
u srcima na crvenim klijetkama
dal u mozgu na sivim valovma?

spava li možda u prstima vitkim
u obrazima mekim ili usnama vrelim
dal u tihoj glazbi ili očima bistrim?

dal ju bude vatra u kaminu
kišne večeri i nježni dodiri
tihi šapat neizgovorene ljubavi

reci gdje spava strast kad usne
da ju skupa budimo

Tko sam?

tko sam ja
imam li ruke noge
kosu i oči
odjeću

jesam li čovjek
skitnica
sjena

hoćeš li me uzeti
čuvati
slomiti

jesam li ljubavnik
prijatelj
dušmanin

tko sam ja
jesam li tvoj
svoj
ničiji

Tu i sad (Iluzija)

svud okolo tama plašt raširila
skupljam je u šaku, palim svjetlo

na ledu spava vučjim krznom ogrnut
krzno meko gladim, oganj kurim

magla bijela pogled zastrla
sunce vrelo meko proviruje

riječi napisane nečujni brodovi
kiše duša rijeke za plovidbu

vidje li bajku kako se stvori?
stvarnost su snovi...
dali je ikad postojalo tu nečije sad?

Stara fora

kad stanem
opet krenem
stara fora
nova budala
riječi nose

kupila bih čekić i nakovanj
da skujem snove i realnost
u jedno neviđeno
da ne sanjam tuđe jabuke
da ne kradem iz svog dvora

kupila bih stroj i masku
da zavarim tebe za sebe
ko fol ako ne stvarno
pa nek popucaju svi
labavi šavovi

kad krenem
opet stanem
slova tipkom
suze maramicom
obrišem sve

Četiri točkice

No1

ne mogu bez njega...
al znaš kako se budim
budim se pitajuć zašto imamo tijelo
da nas žulja
da se ukoči
da se ne mogu probuditi s njim zagrljena

No2

danas sam nar pun osjećaja
svaka moja čestica
čeka da prsne
pusti sokove
topim se u tvojim ustima
gorkasta i kiselkasta
stalno drugačija
moja borba

No3

mučim tebe
mučiš mene
natežemo uže
u želji da pukne
tanka nit
ropstva

No4

opet sam na vrtuljku
vrti me vrti me vrti
sve boje se stopile
u živčanu dugu
u meni napetost
raste
na mahnitom
vrtuljku

Neke pomalo i pobezveze

Iluzija

oko tebe tama
palim svjetlo

na ledu spavaš
oganj kurim

magla tvoja
sunce moje

rječi moje
kiše tvoje

vidje li bajku
stvarnost
postade



Za sjećanja

pišem ti pisma ljubavna
da ih ne čitaš

šaljem ti poljupce ledene
da ih ne piješ

istiskujem ti suze vrele
da slikam po staklu

pišem ti poeme i romane
za svaki tren
sjećanja


Mala rima

ljubav jedna
rađa se
tiha sjetna
skriva se

otvori dlan
pusti me da odletim
sanjam san
ljubavi sve posvetim

nemoj da venem
trebam tvoj glas
za tobom čeznem
vjerujem u spas

ljubav jedna
osuđena
naša bijedna
ostvarena



Krivac

krivim te za sve izgubljene snove
noćne more i pokidane veze

krivim te za sve suze i strahove
izgubljene stvari i prijatelje

krivim te za sve boli i mržnje
koje trpim i nanosim

krivim te jer sam umorna
od krivljenja sebe

krivim tebe jer Bog
nema ništa s tim.

Osobni prostor

grijat ću se tvojom blizinom
ući ću u tvoj osobni prostor
prisloniti usne uz tvoj vrat
gricnuti malo

prstima ću pratiti liniju
krivudavu tvoga torza
od brade polako
sve do pupka

i još niže

jezikom ćeš me kušati
usne, obraze, vrat i grudi
pomalo posvuda, bez nauma
sve do pupka

i još niže

prislonit ćeš me
uz svoja snažna prsa
ući ćeš u mene
grijat ću te svojom blizinom

Klješta

puštam te polako

iz toplog zagrljaja
poput zmaja
da letiš na vjetru
nose te struje
dalje od mene

iz čeličnih klješta
pretvrd orah
odskočio si dalje
nisam probila
neprobojan oklop

zasadila cvijet
redovito ga zalijevala
pričala mu priče
ljubav ulijevala
da rasteš bez mene

puštam te sada

Magle

u smeđoj torbi sive magle
frustracije hude boli i ljutnje
torbici koferu na četiri kotača

teret vuče pognuti sluga
vrli junak neumorno se otimaju
kroz šavove mučaljive magle

golotinju grane skrivaju
sokola u lovu i slatko sunce
bujne sjene uporno probijaju

oholi junak mačem teškim
maše siječe magle mišicom
pokorni sluga uskom metlom

od pogleda skrila se polja
škrtice zimske sanjaju
livada blatne bogate halje

bijela magla noćnih mora
kofera teških savove rastrga
hrabri sluga macem silu junaka

Uz tebe

stojim tiho sigurna od kiše
u zagrljaju tvom

oluje nailaze snjegovi zasipaju
tobom sam zaklonjena

sunčane dane livade gledam
u očima tvojim

dajem spremno sitnice primam
postojano od tebe

nestašno dodire čuvam riječi tajne
za nas dvoje

osmjehe lagane tuge nepregledne
dvoje dijelimo

danas i sutra sjetna i sretna
uz tebe sam

Vuk

mrk je vuk sivi i gladan vječito
plijen strpljivo na snijegu vreba
noću obilazi stope ostavlja
znakove mračne upozorenja

zima ga huda snažno pritisla
u krzno se uvuklo bijelo inje
al hladnoća izvana kao vatra
ledu u duši crnoj predatora

Sunce smiješno inje uporno topi
do proljeća sja ljetu se smješka
vuk sivi suncu u sjenu bježi
led kruti u duši izgubljenoj čuva

za vedra dana sunce jesen dočekuje
list zelen vjetar dahom u zlato boji
ledeni vuk u čista zlata odbljesku
suncu izmiče duboko led sakriva

Grbavi stihovi

preturao tvrde misli kao kamenje
dal' se skrila koja glista od stiha, ali ništa.
i onda došla... inspiracija

sunce kroz oblačak izvirilo
sumorne misli slikaru riječi razvedrilo

piše strofe malo nagnute
leđima lagano sagnute
beru livadsko cvijeće
i poljupce rasute
ljubavi skuplja

piše slike malo kose
kao šeširi što se nose
i sretan on ih ljubi
riječima još i grli
sretan što su došle

Sivilo

sivilo u zraku
pogled u daljinu
malo je skraćen
na par metara
ne prodire kroz
nestašnu maglu

sivilo na licu
samo neke otkačene
note nevješti prsti
po gitari tuku

sivilo na zidu
samo lice rumeno
snažno srce tuče

Iz arhive 2005-ta

Ljubav

Kad pružim svoje ruke
pružam ih da bih
dohvatila tebe

Kad mi nedostaje zagrljaj
znam da mi nedostaje
samo tvoj

Kad mi je dosadno
ustvari,
treba mi samo tvoja pažnja

Osjetim ljubav,
a sve ostalo je samo
kamuflaža



Tupa sreća

Dok sam bila nesretna
moje su misli imale ritam,
a moja tuga je imala stila
Sada moja sreća je
potpuno slijepa
potpuno tupa

Moja tuga je izvirala
tekla u skladnim potocima,
napajala dušu.

Moja sreća je poput kaplji kiše
pravi jezerca na blatnjavom putu
opet sam dijete
u gumenim čizmama


**

učila sam
nije pomoglo
otrčala sam dva kilometra
nije pomoglo
tek pedeset trbušnjaka
malo je smirilo
leptiriće u trbuhu

p.s. zaboravila sam da prije svega ni večera
nije pomogla

Droga satkana od snova

Naletio si jedan dan
kao trgovac knjigama
uletio si u moj prostor
pod mišicom
crna torba

Tvoj govor počeo je polako
riječi zavodljive
um predatora
pročitao si
slabe točke
jednostavne potrebe
osamljene poglede

Kao pravi trgovac
znajući šta mi treba
iz crne torbe
izvadio si snove

Iz arhive 2000-ta

**

there was something
wrong with us
as though he
never knew me
as though he created
an image of me on his own
as though he compiled CD
but he pressed the wrong button
and burn only shortcut of image
and the content
was empty

he never tried to open it
and one day he took
from his car all his CDs but one
and forget to bring them back
and when he had nothing left
he took that CD of mine
and realized it's empty

he didn't care who I am
he only had to have me
to make his woman out of
me

In the end that woman wasn't
me


Sitnice

Žene su poput oblačića
sastavljene od sitnica.
Muškarci, poput slonova,
nose u sebi ogromno nešto,
nešto dosadno i jednolično,
što ih ispunja cijele.
Muškarci vole
kada utonu u ženu
i ona se prospe oko njega
i njene sitnice popune
njegove praznine.

Vole osjetiti nježnost
kad napusti snaga.
Nek žena bude
noćna svjetiljka
koja svijetli
samo za njega.


Život mi je lijep



Život mi je lijep
jer udišem jesen
živim zimu
volim proljeće
i sanjam ljeti
držim ruku
i gledam oči
što gledaju moje
Život mi je,
danas,
uistinu lijep


Buđenje

Probudila sam se
jednom sama
u sobi
i zaglušila me tišina
i oslijepila me svjetlost
činila se tako čista
tako blaga

Uplaših se i pomislih
da sam već prešla
vrata raja

Kamo je pobjegla moja svjetlost
moja tišina?
Tko je sakrio moj raj?

Divlja ruža

šareni zvrk
priroda ga stvorila
prekrasan leptir
leti sa cvijeta na cvijet

ali jesen dođe
cvijece prođe
a gdje su leptiri?

divlja ruža daje šipak
crven plod
prolaznik ga ubere
ima ih još
za iduću godinu
za nove cvjetove
za nove leptire

latice nosi vjetar
nosi kiša
šipak stoji na grani
sve dok ga
prolaznik ne ubere

Njegove stvarčice

Kad krenem ulicom gledam
Sive kapute
Ubrzane korake
Blago pognuta ramena
Vitke ruke i noge
Visoko uzdignuto čelo

Osmjeh me grije
Dok vidim tisuće stvarčica
Njegovih u drugima

Provokacija

Provociram te danas
da pružiš svoje ruke
uzmeš me bez stanke

Kad te pogledam
zavodljivim očima
privuci me snažno

Riječi što dijelimo
izgovaraš bez daha
za njih nema sutra

Provociram te noćas
kao da je zadnja noć
uzmi me bezumno

Kad me pogledaš
u mojim očima
ogleda se požuda

Riječi što dijelimo
izgovaram strasno
njih pijemo skupa

Štake

lebdjela sam oblacima snova
kao balon pun helija puna sebe
omađijanost me nosila

nije ti bilo dovoljno

plovila sam prostranstvima
zaljubljene mašte i pisala
budalaste romantične stihove

tražio si još

mojim snovima probušio si
opnu, mašti oduzeo jedra

mojoj zaljubljenosti noge
slomio si i mene cijelu

tražila sam slijepa štake
u gipsu da napustim te

Klizaljke

kazaljke velikog sata
klize
tika taka kuca mehanizam

oblaci nebom plavetnim
klize
vjetru jedra razapeli

pahulje zabačenim pogledom
klize
na zimu sve miriše

vrijeme ima klizaljke
nigdje na putu svom ne staje

Riječi

Riječi su ptice selice
One lete u daleke krajeve
Pjevaju o proljeću
Bježe od zime

Dijele ih zaljubljeni
U hodu razmijenjuju stranci
Trpaju u umove
Džepove i srca

Riječi su strelice
Meci za zračnice
Ili ručne bombe
Za verbalne teroriste

Teške započinju rat
Lagane donose mir
Udaraju kao tuča
Lepršaju pahulje
Riječi su kao perje

San

Proljeće je daleko
Njemu se radujem

Proljeće su moje livade
Poljupci i pjesme lagane
Od njih toplo srce poskakuje
Nemirni um smiruje
Nestašno sunce grije

Snovi su slatki
Zavodljive ruke pružaju
Buđenja u zagrljaju
Od slatkog su slađa
Snažne ruke dok bude

Jutrom blijede snovi
Strahovi i more
Ostaju vreli dodiri
Topli osmjesi
I meke ruke

Jutrom je sreća
Tiha i stvarna
Ne trga ne lomi
Grli i stvara
Jutrom počinje san

Ne bježim

Ne staje lupanje srca
pred novim pustolovinama
ne bježim bez uma

Ostarila sam previše
u kratkom vremenu
slavuj na ramenu

Mjesto glave ploča
gramofon svira
ne bježim više pred snovima

Samo prolazim ulicama
bez osvrtanja
na prometnog policajca

Boje zime

Usnula je trava, skrilo se njeno vlatje
lišće mlado ostarilo, zemlju prekrilo
jabuke nezrele, dozrele pobrane
jezera lopoči i jezerske vile zaspali
mahovina meka drveće prekrila

Bogata predvečerja ton izgubila
lišće rumeno na stazama zatrpano
jagode zrele okusa zaboravljenja
u kaminu žar, plamena vrućina
krv u žilama ljubavnika kola uzavrela

Nebo plaho oblake razgrnulo
rijeke duboke bistre nabujale
more hudo sa burom se bori
krila leptira u prah pretvorena
lavanda rascvala ormar zamirisala

Sunce žarko bodlje danom pružilo
svjetla noćna prozorima se prosula
ljetne ruže parfem nježni dale
dunja vrući kompot u ruci miriše
kolačići meki u ustima se tope

Snježni pokrivač paperje razbacao
oblaci lepršavi nebu društvo prave
ledeni dah mrzle prste grije
papir na stolu u ruci tintu čeka
zidovi hladni slikama ukrašeni

Noć se skrila pred bojama zime
dugo vlada u sjenama dugim
halje raskrilila paučinom okićene
oplakuje jutra i svitanja laka
tintom duge pjesme ispisuje

Jutro gasi noć

jutrom lijena buđenja
bez tebe su prazna
riječi meke slatke
poljupci vlažni otopljeni
dodiri odvažni mislima
bunovnim odjekuju
mirišu na jastuku

noću u zagrljajima
dijelimo tajne
razaramo stvaramo
uzimamo jedno drugom
sve što prosto dajemo
mijenjamo trgujemo
u bezumlju nestajemo

jutro gasi noć
pali nove vatre
čeznje nepoznate

Žarulje

noć je duga usamljena
tražim te u svjetlu umjetnom
wolfram niti
molim se da pregori
tama nek me zagrli
povuče u san
primi u bezdan

snažnom rukom
razmakni moja bedra
da zaboravim na prokletstvo hrabrih
kletvu kukavica
obuzdaj moje misli
čvrstim dodirom vladara

tonemo u močvaru bez dna
u trenu mjesečina
u bljesak eksplodira
iz jednog mjeseca
tisuću zvijezda
pred našim očima

noć je duga usamljena
držim te u centru svjetlosti
sve žarulje sam polupala
ne misleći na sutra
meka nam postelja
u njoj jutro novu
priliku predstavlja

Karneval

odbij izdajico
život te prebio
polomio kosti
tvoje pileće

gukni nesrećo
prospi svoje kletve
ledenom olujom
protresi kapute

nek se prospu
zadnje kovanice
prosjakove kape
na smrznuti pločnik

tuga i jad tumaraju
nočas zagrljene
nema tog zagrljaja
da nas ugrije

gazit ćemo kroz
snježne nanose
rušiti ledene sige
bez vunenih rukavica

stani izdajico
sakrij svoje očnjake
crno srce sakrij
možda tvoje krinke
ove godine
karneval prežive

Bijele breze

sanjam te dok gledam tuđe oči
gledam prazne drvorede
bijelih breza golih grana
steže me grlo i bride bradavice
jesam li zločesta?
jeli moja erotičnost zločesta
ili taman prave mjere za tvoj libido?
želiš li me kušati
samo malo, gricnuti zubima?

dok moje srce odzvanja bum bum bum
bedra bride trncima izazova
hodam ulicom smijem se sebi
usne oblizujem zavodim imaginarnog tebe
onog što hoda kroz snove
privlači gladne poglede

pohotom te zavodim prljavom i snažnom
obećavam ti noći ljubavnih ugriza
ogrebotina strasti
nudim dane dodira uspaljenice
bez morala u drvoredu bijelih breza
nudim poljupce nježnosti, vriske zaborava

Pismo ... izgubljenima

Nemir me tjera, šalje trnce uzbuđenja mojim leđima, crve nestrpljenja mojim rukama, mrave strasti vhovima grudi. Samo nekoliko riječi noćas su svjedoci moje tuge. Nedostaješ mi. Lomim prste na segmente da prestanu pisati. Lomim riječi na slogove nek izgube značenje. Lomim srce na dvoje jedno zdravo neokaljano, nezaraženo čuvam za sebe. Drugo bolesno, omamljeno puštam od sebe, napunjen helijom, krvavi mišić, leti nošem strujama neispunjene strasti. Leti tebi. Prelazi granice spokoja, ruši ograde mira. Da se ispuše utopio bi se u zelenom jezeru spoznaje. Drži ga u visini, možeš li povjerovati, crna magija. Što drugo? Začarao si me svim svojim riječima, oteo mi razum, jer tvoje su riječi zamke, okrutne koliko vesele, tužne koliko smiješne, praznine ostavljaju, emocije snažne.
Razmišljati nije teško, zamišljati nije teško. Teško je pasti sa prokleto ružičastog oblaka mašte na očekivani kameni pod hladnih dvora realnosti, a nema tebe. Maštam. Da je mržnja ljubav voljela bih te vječno. Maštam. Da je ljubav mržnja zaboravila bih tu riječ. Maštala sam. Ima li istine u ovome? Ima li mene u ovome? Svaka riječ sam ja. Svaka riječ je istina, svaka riječ je laz. Pišem evo za sve kamenje na cesti i sve koprive kraj staze. Pišem za sve pregažene blatne lokve i hrpe pijeska. Put je dugačak pa evo jedna floskula za pocetak, ta jedna za kraj: napravila sam prvi korak.

Slomljena srca

prolaznici
ne primjećuju poglede
dok ih miluju lagano se prelijevaju
ne pitaju se tko to stoji iza njih
u redu u banci u pošti
za njih su svi prolaznici

šetači
ne primjećuju tuđe korake
one što ih mimoilaze
na sjenovitim stazama
u uskim prolazima dok se očešu
za njih su svi šetači

ljudi slomljena srca
ne osjećaju tuđu bol
dok su uronjeni u svoju
tonu u sjetna sjećanja
ne primaju, ne daju, zatvoreni
svi su za njih prolaznici
šetači tuđim stazama

Moderna vremena

razmišljam o vremenu
tvojem ponosu
snovima i uspomenama
u nijemom filmu sam
ne pitaš me zašto
imaš povjerenja
znaš da te trebam
da me zaštitiš
od svjetlosti prežarke
od kiše prejake

ti si moje sklonište
sigurno mjesto
kraj tebe uvijek se nađe
koji kilovat topline

kakva je to pjesma
pitat ćeš
moderna
odgovorit ću
ali ti i ja
mi se razumijemo
i u ova neobična vremena

Pismo ... perfekcionizam

Zanima me postoji li savršeno prijateljstvo? U idealnom obliku prijatelji podmeću leđa jedan za drugog, dijele svoje strahove, svakodnevne probleme, dileme. Prijateljstvo je ponekad lišeno znakova emocija, lijepo to zvuči "lišeno emocija" ili ružno zvuči. Ovisno kako se gleda, ako se gleda zrelost i odgovornost jezičnog izričaja onda sigurno zvuči odraslo, profesionalno, nešto sa televizije, gotovo lijepo. Ako se gleda značenje onda zvuči ružno. Kakvo je to prijateljstvo lišeno znakova emocija? Pa rekla bih da je to normalno prijateljstvo odraslih osoba koje ne pile i ne tupe sa svojim emocijama kao da ih jedini imaju, kao da ih nitko drugi nema. Prijateljstvo po principu "osjećati nešto, naklonost, prisnost s nekim ne znači da to treba staviti na sva zvona, kao da osjećaji ne postoje ako se ne oglašavaju".

Odakle mi sad takve misli? Ne znam ni sama. Vozila sam se na posao po magli, polako, savjesno. U takvim trenucima jednostavno mi mozak sam luta, naročito dok je cesta relativno pusta i vozim pristojnom brzinom. Razmišljala sam kakva je ogromna razlika između žena i muškaraca. Žene trebaju vokalizirati, čuti te izljeve. Jednostavno valjda je to nešto povezano da centrom za romantiku, ako tako nešto postoji u našem mozgu, ako takav podražaj izostane osjećamo da je naša veza, ljubavni odnos, nepotpun. Vožnja je trajala prekratko ili sam prekasno počela razmišljati o toj životno važnoj temi pa nisam donijela neki konkretan zaključak. Ili tema jednostavno nije životno važna?

Svi smo žrtve ludog, modernog ritma, trudimo se imati rituale društvenog života, uspješne karijere, ispunjene obiteljske živote i povremeno uživati u vlastitim interesima, hobijima i slično. Trudimo se održavati odnose sa širom obitelji, prijateljima i poslovnim suradnicima. Sudjelujemo u humanitarnim projektima, društvenim, kulturnim, čak i sporstkim (redosljed prioriteta varira od osobe do osobe, od trenutka do trenutka). Trudimo se voditi savršene živote.

Da li je to moguće? Imati savršen život, savršenu obitelj, savršenu karijeru? Ili je to neki bag u mozgovima perfekcionista koji u svojoj težnji bolesnom perfekcionizmu razviju tikove u govoru, križobolju, migrene, čir na želucu?

Sve su to retorička pitanja. Pitanja na koja sami sebi odgovaramo svaki dan, kad odlučimo trčati kroz život ili zastati, pozdraviti kolegu na hodniku, popiti kavu sa prijateljima, nazvati sestru ili brata iako se bezobraznici tjednima ne jave. Svaki dan odlučujemo što će prevladati u nama, egoizam samoodržanja ili iscrpljujuća požrtvovnost.

U mišjoj rupi

potiskujem te polako
bauk si sada
guram te snažno
ne daš se

zaboravljam riječi
a one namjerno
postaju litanije
otimaju se

pretvam se da ne postojiš,
strahu,
da si se skrio kao mišić
u mračnu rupu

Besmislice

na snijegu stope
polako se tope
nestaju

stihovi se cijede
u tihoj tišini
niz bradu

vrijeme je varijabla
konstantno promjenjiva
prava besmislica
protiv nje se ne može

More

Zovem te osmijehom, mamim kao da mi ne pripadaš.
Osvajam i da sam prvi puta na tvome tlu ljubila bih ga istim vrelim usnama, istraživala mekim prstima.
Bespoštena je borba mojih čari sa tvojim očima.
Neću ti dozvoliti predaju, do zadnjeg daha tjerat ću te na borbu.
Dok se sladiš mojim grudima a tvoje ruke me drže čvrsto ispod struka dlanovima oblikujes polutke od gline.
Prilaziš, jarbol tvoje barke čvrsto razdvaja lepršave oblake i u nebo uranja.
Plovit ćeš u meni do posljednjeg uzdaha i u tom trenu mi smo jedno.
Spustit će se kiša, zaliti nas kapljama znoja, krike u naletima ponijeti vjetar zanosa.
U grmljavini nestajemo.
Sami
Ti i ja tonemo skupa u more zagrljaja.

Pozdrav

ljubim te svaku noć, ne misliš tako
noći moje besane zamišljaš, malo sutra...
što je stvarnost, a što mašta
reci mi, očito ti znaš, bolje od mene

kad si tako pametan i poznaješ me
poznaješ moje strahove ajde reci
da ti pružim dlan možda će ti biti
lakše proreći tu jedru budućnost

da jedru kao moje grudi dok ih gledaš
kao moji obrazi dok ih miluješ dlanovima
gladnim dodira i žednim poljubaca
govorim ti utaži se u meni

ne pitaj gluposti, ne zovi stvari
imenom dok ga nemaju, ni etikete
ne stavljaj na vidljiva mjesta,
kome trebaju, mi se i u magli poznamo

pričam ti evo priču bez kraja
bez viška riječi i pitam te opet
imaš li mi što za reći ili je vrijeme
jedan pozdrav sve što ostaje

Ruke

Gledam svoje ruke i vidim tvoje što ih drže.
Gledam svoje oči i vidim suze usahle,
u njima tuga se cakli, jer nema tebe,
da me čuvaš rukama,
da me paziš rukama,
da me braniš rukama.

Gledam svoje ruke i ne vidim tvoje,
više ih ne drže,
s ljubavlju,
u sreći,
s nadom,
u suzama.

Gledam svoje ruke.

Jesenska praznina

U šetnji poljima ogoljelim
Oči nemirno traže još ljeto
Tragovi mu nestaju u moru
Usnule ljepote tugom ogrnute

Zarumenjelo se lišće, vjetar
Ga dira odriješitim dahom
Snagom ga golom trga, diže
Lagano ljulja sramne grane

Lutaju pogledi za uvelim cvijetom
Gdje gordo stajaše bojom okićen
Jesen mirisna na vjetru gola
Kišom kupaju oblaci magle sive

Prelijevaju se snovi, nit sreća
Nit tuga prstom bocka prsa
Nit duge sjene nit mrke noći
Bocka uporno jesenska praznina

Suze bez povratka

plakat ću noćima
bez suza u očima

tuga će se izljevati
sjećat ću se danima
riječi, ideje dodira

plakat ću za snovima
izgubljenim bez povratka

subota, 19.01.2013.

Vitez zagorskog brega

Drugi puta je lakse :)

Link

Laku noć

šarenilo boja se skrilo
pod pokrivač bijeli
oblijeva toplo rumenilo
nježni obraz cijeli

mrzli prsti već traže
vlažnu toplinu daha
tiho zvijezda straže
skrivaju slike straha

časak zastao u snijegu
utonuo sunčani dan
od hladnoće u bijegu
prizvao blještavi san

nije mrka noći slika
hladnom blijedoćom
okrutno lijepa lika
diše ledenom samoćom

osmjeh bijeli plah
na usnama vrelim
gricka ih na mah
nestrpljivo zubima bijelim

laku noć sanjarima
nježna sliko nade
nek se tvojim čarima
šareni snovi slade

Laku noć

šarenilo boja se skrilo
pod pokrivač bijeli
oblijeva toplo rumenilo
nježni obraz cijeli

mrzli prsti već traže
vlažnu toplinu daha
tiho zvijezda straže
skrivaju slike straha

časak zastao u snijegu
utonuo sunčani dan
od hladnoće u bijegu
prizvao blještavi san

nije mrka noći slika
hladnom blijedoćom
okrutno lijepa lika
diše ledenom samoćom

osmjeh bijeli plah
na usnama vrelim
gricka ih na mah
nestrpljivo zubima bijelim

laku noć sanjarima
nježna sliko nade
nek se tvojim čarima
šareni snovi slade

petak, 18.01.2013.

:)

i looooove fantasy

Fantasy i SF

Pismo ... Relativnosti

Opet nisam zapisala na vrijeme, utekla lijepa misao. Nedefinirana je bila, a takve su najslađe kad ih treba promijesiti, podijeliti u kalupe i zapeći kao ukrase od gline. Utekla je, privremeno, nadam se. Možda se još vrati pa se pozdravimo srdačnim zagrljajem, toplim stiskom ruke i preda mi se. Stopi se samnom, tako odrasla, kad se vrati, a obišla je cijeli svijet. Kako znam? Da je obišla cijeli svijet? Znam, jer je za ta 2-3 dana ili nekoliko godina, ovisi o tome što je izučavala, malo ostarila. Dobila je koju boru i sijedu vlas, osmjeh joj se raširio i oči su postale nijansu svjetlije ili tamnije, pitanje kakav je dan, sunčan ili oblačan.
Žali se nekad na mene da ju iscrpljujem, da su joj dosadne sve te brojke, sve ravne linije i svi socijalni problemi. Kaže mi, tjeraš me da budem okrutna. Kako da ne pobjegnem od tebe? Brine te patetika, a što je više ljubavna pjesma ili erotska, kao da si izmislila ljubav jer si eto tu i tamo sretna pa tu i tamo tužna ili uzbuđena. Smije mi se. Podmuklo. A ja ju gledam sa onom "hm" grimasom i pitam ju sa uzdahom strpljive ljutnje pomalo cinično, a zašto si se onda vratila poetična moja misao? Da mi opet kradeš vrijeme, da me štipaš za nos i sjedneš mi na leđa kad je već svo to silno kamenje gore, i mjesto da ga skidam ja ga stavljam još više i više i više.
Otišla je opet, ljuta i ne samo to, sad je i mene razljutila pa ju ganjam i ganjam svom maštom a kamenje me stišće.





igram se, a naravno trebala bih raditi nešto.. pametno ipak : link

Korisno

riječi bez slova
za udisanje bez glasa
dok čestice zraka
postaju dijamantna prašina
razaraju nosnice
dušnik i pluća

samo fikcija, smiješ se
mojim godinama
inteligentnoj gluposti
glupoj kljastoj inteligenciji

smiješ se stiliziranoj slici
okviru od školjki i metaforama
baš ti je fora dok sanjam
pa uzmeš lonac ledene vode
zaliješ vruće snove

smiješ se lažima od papira
i pticama i jagodama i meni
život je lijep začinjen sljepoćom
čepovi za uši i maska za nos
korisno su oruđe
za naučiti kako se zaljubiti

Vitez zagorskog brega (uz Pisano O)

budi ti, sasvim trezven kako i jesi
budan i ozbiljan reci mi nešto romantično. rekla bih mu. izazovno.
on, pjesnik stihoklepac, svojim vitkim prstima dohvatio bi prvu olovku, na poleđini jelovnika fast food-a bi zašarao. dobra je…
i krenula bi patetika po narudžbi.
moje oči bi postale dva zemljana kolača sa mirisom cimeta i okusom vječnosti,
moje usne jagode rosne iz vrta, to svakako,
a prsti, ma šišaš prste,
pisao bi o poljupcima, mojim grudima,
ne o kosi, to ne, previše dječački,
možda o mekim trepavicama
i glasnim uzdasima, lupanju srca.
o da, slatka li je romantika.
hrabro bi se moj vitez uhvatio u koštac, čak i sa ljubavnom pjesmom

četvrtak, 17.01.2013.

Ptice

crvena krv
rasula se noktima
ostavljam bolne tragove
na tebi
drmam te probudi se
čekam
uzaludno?

sjene prolaze
noći i dani
pitaš se što te to kopka
ne da ti mira

lete ptice
u jatima
samo poneke
zalutaju

misli su misli
i bez reda
stići će kao i ja tebe
dok ploviš daleko

vrati se
vrati se meni
ne molim te
govorim ti
ne bojim se više

Pisano O

Utonuo je svijet pred tvojim očima u beskrajno more duge,
a sve njene pruge su nestale pretočile se u ogromne krugove.
Nisu kao olimpijski, a ni Arhimedovi nisu.
Malo su grbavi kao struk majke zemlje i skošeni kao pisano O.
U trenucima napućeni kao usne kojima ti ljubim oči.
Bdijem nad tobom dok mojom nutrinom vlada nemir, čista glad.
No dobro, nije baš čista.
Rekla bih prije prljava i vlažna, više ružičasta nego crna.
Plavičasta magla gubi se u mojim mislima dok gledam nebo nad nama.
Ptica sam, letim tvojim očima.

srijeda, 16.01.2013.

Pismo... prošlosti

Danas ti pišem, iznimno kratko. Opet ne mogu spavati, gledam u taj prokleti ekran, kao i često ovih dana i ramena mi pucaju, a misli lete sto na sat. Opet. Znam, da si tu, potjerala bi me spavati. Rekla bi, u krevet, sutra ideš na posao. Bila bi ponosna, sjedila bi uz Gordanu u zelenom uvezu, spustila bi svoje čorluke i pogledala bi me iznad okvira, onako da me bolje vidiš. Već sam zaboravila tvoje grimase, tvoj glas. Nema te, a svidjelo bi ti se ovdje, u miru, na svjetlu. Prošlo je već dugo. Ponekad osjećam da nosim dio tebe. Možda mi se sviđa ono što je bila tvoja snaga, a bila si snažna. Snažna u svom govoru i svojoj šutnji. Pamtim vječno tvoje ruke. Pamtim kako si mi prolazila kroz kosu i kako bi me kvrcnula, kad bi ti dojadilo, ali bile smo uporne obje, bez riječi. Nisu nam bile potrebne. Nekad mi je žao što nisam imala sestru poput tebe. Pamtim lak na tvom prstu, kako su tvoji nokti bili elegantno duguljasti, pomalo rebrasti. Moji su sve rebrastiji, ipak nosim dio tebe. Zašto, o zašto vrijeme prolazi? Zašto nas napuštaju ljudi, zašto baš oni koji odu ostave najdublje najbolnije tragove. O, prokleti Murphy i njegovi zakoni! Da to je baš nešto što bi ti rekla, i da one riječi, one pljuske u pjesmama, to je baš ono što bi ti rekla, u malo riječi. Ponosna sam, ipak nosim dio tebe u sebi.

Djevojčica-djevojka

Djevojčica - djevojka
djetinjstvo je čuvala
glazbu smijeha, odjeka
u šumi mašte skrivala

Osmjehe budila jutrima
mjestu dragom trčala
u san prazni večerima
bez snova lagano tonula

Stani! Oblaci se crni urotili
Sunce je Mjesec postalo
noć je dan zarobila tamna

Mala djevojčica sramna
razigrana vila zaplesala
šuma njena, livada ravna
nemani carstvo osvanula

Kuglice straha

vili suze ukrala
kuglice straha
u zjenicama ostavila
vila ih čuva
nemani da budu hrana

Let slobode

Zimskoga jutra se probudila
dan je noć prevario
razgrnula zavjese magle
broja velikoga cipele
na vesele noge navukla
kaput žene obukla

Djevojčica malena je odrasla
u srcu sjećanje ponijela
vilu usnulu prekrila osmijehom
neman što snuje zarobila ledom

Na vrata je stala
iza nje toplina doma
ispred nje svjetlost dana
na licu osmjeh, u srcu ljubav
djevojka- žena
da ih poklanja spremna

Srž zaboravljenih osjećaja (Harlekin)

miluju me dahom ledenim
rasute duše krici
nemanima gladnim
vatreni žišci
prodiru prstima
u srž zaboravljenih osjećaja

razbijenim koracima
osluškujem na poznatoj vjetrometini
krike požudnih uzdisaja


Ovo sam objavila pod Harlekin u sklopu poetske igre portala Očaravanje

Prosjak borac (Harlenik)

Na užurbanom peronu raskošne ljubavi
pohotom crveno obojani vlakovi
Zajahalo je vrijeme satove
vojničkim mehanizmom otkucava

Čekam trenutak milo moje
zaboravljen od ispraznosti prevelikog
slatkog bez okusa predubokog
ispunjavanja sa mirisom prolaznosti

Primi me draga
putnika bez torbe i šešira

Dotakla me vrelim Afrodita jezikom
napila opojnošću medenog nektara

Rasprsnut će se požuda kišnih noći
česticama vilinskog praha
dok uranjam u svileni san kapljama uzdaha
oblikujem ti usne prstima nestašnog cvrčka

Krike sam tvoje udahnuo potrebom prosjaka
borca sa slabošću želja
vrijeme staje na tračnicama tvoga tijela





Ovo sam objavila pod Harlekin u sklopu poetske igre portala Očaravanje

Molekule trenutka (Harlekin)

Stigao sam u dvore tvojih plodova, udišem mirise zrelih dinja uživajući u mekoći tvojih grudi. Vrludam rumenim jagodama, jezikom izgladnjela prosjeka govorim tijelom. Mjesec obasjava bogatu trpezu našeg uživanja. Zubima sam zarobio meko meso sočne trešnje čuteć slatke okuse. Sokovi teku mojim usnama, slijevaju se niz bradu, osjetilni pupoljci sviraju simfoniju voćne strasti. Vratom se prenose drhtaji i uzdasi izgubljeni u nizinama pupka. Slušam tvoj vrisak, očitavam te na svom radaru lutko zatvorenih očiju. Pogledaj me draga, opijene slatkim sokovima pokreće nas magnetska sila. Dijelimo putenu gozbu ove noći u svjetlosti nebrojenih zvijezda na drvcu našeg sklada. Pretražujem te rukama, okrećem nasmiješenu. Gledajuć u istom smjeru olujne budućnosti, ulazim u tebe polako, uzimam te straga.

Kralježnicom se širi jeza laganog nocturna, kao alkemičar budim atomske veze spajanja. Međunožjem prstima sviram cigansku rapsodiju, lagano milujući svilene strune razlažem molekule trenutka na kvante sreće.



Ovo sam objavila pod Harlekin u sklopu poetske igre portala Očaravanje

Ruke

Ruke su njene pomalo suncem
opaljene bile
Ruke su me čuvale,
kosu mi milovale.
Ruke čvrste
sa prstima vitkim
i noktima duguljastim

Ruke su njene
ispirale rane na koljenima
i supitu i proju i pogaču mijesile
Ruke su
rijetko kažnjavale
bolne udove masirale
i suze brisale

Ruke tako spretne
su ručne radove
neumorno radile
tako elegantne
savršene, maštovite
ruke što su nesavršenstvo,
čistu praktičnost uzdizale

Ruke su njene spremno
na polju radile
i spretno stranice
najljepših romana
okretale
i prašinu brisale
ruke trijezne

Ruke tako slične mojima

Mati zna

sve su suze istekle
mati jedina može znati
to nije istina

tužna će grob
obilaziti
godinama
do smrti njena duša
okrnjena

dušmana će pronaći
bolima krivca
sjećanja će sretna na dno sakriti
osmjeh će blijediti
dok ne iščezne

mati pozna boli koje traju
do kraja života

Samo uspomene

slike naslikne
imale bi boju duge
ne bi se uklapale u bijele zidove

pjesme napisane
imat će previše riječi
teško ih je čitati

osmjeh poklonjeni
nije u redu
jer se ne možeš smiješiti

uspomene da čuvam
sve je što treba

šta drugo pokloniti onima
koji se vratiti neće niti poklon preuzeti
ne mogu ustati
prošetati do pošte
i više se ne smiješe
čija je duša bjelinom ogrnuta

Igra snova

ljeskaju se u noći
stakalca rasuta nose
odbljesak zvijezda

sjena dana natkriva
obrise budućnosti

mnogo likova
lepršavi koraci
nepoznatim mjestima

osvrt bez pogleda
let bez krila

samo trenutak
jedan zvuk ili pokret
snovi prestaju
sjećanja na njih
polako nestaju

Pismo ... koljena

bacam papir u smeće i pitam se, zašto nismo kao perilica za suđe, proizvedeni serijski sa detaljnim uputama za korištenje i garancijskim rokom. prigibam se i osjećam kako koljena krckaju, hrskavice slabe, živci vrište. o zašto baš ja? da osjetim bol na svakom koraku, doslovno. šteta što nemamo mehaničare da nas pregledaju, rastave, zamijene defektne dijelove i sastave, da budemo kao novi. štete što moramo nositi svoje ožiljke kao amblene i boli kao medaljone skrivene ispod košulje. zar ne bi život bio ljepši da smo kiborzi da ne osjećamo boli, želje, strahove. ponekad dok je kriza mislim si, ma i sreće bih se odrekla, samo da ne osjećam bol. ali to sam ja, tako pomalo glupava. treba živjeti, raširiti ruke i udisati prsima, duboko, divan je osjećaj kad se od disanja zavrti u glavi, a okolo opojni mirisi. možda tako izgleda raj. kakva li je mutna smjesa mozak od lošeg koljena do misli o raju, kratak je put, strelovita putanja.

utorak, 15.01.2013.

Transfer

Eh. Gotovo je. Službeno mi ovaj blog postaje osobni. Bloger me toliko naživcirao da sam potpuno odustala. Pisala sam tamo od 2006, ili čak 2005. Nije važno. Važno je da je ovo zadnje rušenje konačno ubilo moju vjeru u taj alat i svu volju da tamo pišem... Nadam se samo da sam prenijela sve pjesme, ili bar one koje su mi najdraže.

ponedjeljak, 14.01.2013.

More

Zovem te osmijehom, mamim kao da mi ne pripadaš.
Osvajam i da sam prvi puta na tvome tlu ljubila bih ga istim vrelim usnama, istraživala mekim prstima.
Bespoštena je borba mojih čari sa tvojim očima.
Neću ti dozvoliti predaju, do zadnjeg daha tjerat ću te na borbu.
Dok se sladiš mojim grudima a tvoje ruke me drže čvrsto ispod struka dlanovima oblikujes polutke od gline.
Prilaziš, jarbol tvoje barke čvrsto razdvaja lepršave oblake i u nebo uranja.
Plovit ćeš u meni do posljednjeg uzdaha i u tom trenu mi smo jedno.
Spustit će se kiša, zaliti nas kapljama znoja, krike u naletima ponijeti vjetar zanosa.
U grmljavini nestajemo.
Sami.
Ti i ja tonemo skupa u more zagrljaja.

subota, 12.01.2013.

Pozdrav

ljubim te svaku noć, ne misliš tako
noći moje besane zamišljaš, malo sutra...
što je stvarnost, a što mašta
reci mi, očito ti znaš, bolje od mene

kad si tako pametan i poznaješ me
poznaješ moje strahove ajde reci
da ti pružim dlan možda će ti biti
lakše proreći tu jedru budućnost

da jedru kao moje grudi dok ih gledaš
kao moji obrazi dok ih miluješ dlanovima
gladnim dodira i žednim poljubaca
govorim ti utaži se u meni

ne pitaj gluposti ne zovi stvari
imenom dok ga nemaju, ni etikete
ne stavljaj na vidljiva mjesta
kome trebaju mi se i u magli poznamo

pričam ti evo priču bez kraja
bez viška riječi i pitam te opet
imaš li mi što za reći ili je vrijeme
jedan pozdrav sve što ostaje

Bez razloga

ostavio si me praznu
tvoj dah na vratu
tvoj pogled na golom tijelu
erotiku si htio samo na tren
da skinem pero i ostane
tinta po mogućnosti crvena kao kurvino rublje
slatki med
da ga poližeš sa mojih bradavica
čiji su to snovi moji ili tvoji
sokovi da poteku
da se razliješ zarobljen
na vlažnom i toplom mjestu
znaš da neću reći
i znaš da te želim tu u sebi
ah dobro.. reći ću
dajem ti noćas
želje, putenost i žar
bez razloga i uvjeta
samo potreba
samo večeras

Pismo ... vapaji

Pišem ti pismo. Objavit ću ga retroaktivno da ga drugi nitko ne pročita.
Zašto si tu? Zašto izvlačiš iz mene sve to nešto neuhvatljivo? U čemu je tvoja snaga i moja podložnost, Dalila je Samsona sredila vrlo jednostavno malim škarama, kako da se ja riješim tebe? Gledam izraz tvog lica dok proučavaš djeliće sebe, svoj učinak i znaš svaki puta i sumnjaš svaki puta i pitaš se bar povremeno je li to zbog mene? Taj izraz pomalo podrugljiv i začuđen, ohol i raskalašen, ponekad izgubljen razlijepi ti se licem, oblije ti oči i razvuče usne u pohotni osmjeh. Nije važno. Moja strast mu je pokorna robinja.
Svaki puta, poslije svake igre brojim udahe, koliko mi treba da se smirim, vratim u svijet što ga gledam ostakljenim očima, izbacim te, izoliram iz svojih misli. Noćas si u meni kao okus egzotičnog vina, traješ, mamiš me i ništa osim praznine ne osjećam. Pitam se koliko udaha večeras, koliko prigušenih zvukova bolne čežnje, ne romantične nego jebozovne i divlje će trebati dok moji prsti budu simulirali tebe i dok se opet budem zavaravala da nisi ti nego pusta fizička potreba ono što je stislo mišiće moje vagine i ono što nepostojećim dahom miluje moju suštinu. Prostote, vapaji i drhtaji. Tim redosljedom i sve što vidim i osjetim, ne samo noćas, već noćima prije i noćima poslije predajem tebi na čuvanje, tebi u slast.

utorak, 08.01.2013.

Igra tajni

Pitam pitanje
ne daje odgovor
pred ključanicom
ne daje mi ključ

Ako je sretnem
na ulici
samo će se nasmiješiti
kao što se smiješi
stablima, suncu i kiši

U trgovini sitnicama
uvijek se skriva
među policama

Prolazeći cestama
nazire se među
deblima
u varljivim sjenama

Sasvim neuhvatljiva
njena igra
zovu je tajna

Želje

čim se probudim tražim
oči mrvicu zelenije
od pogleda ne osjećam ispod koljena
omamljena
zelenim laserom pokošena

ruke tople da su vata
diraju me
rastapam se
sladoled na vrelom danu
potekla tvojim usnama

noge snažne nose
zagrljene u postelju,
meko perje ispod nas
svila nad nama
rasprostrla se tvojim prsima

procvali cvijet lotosa
na površini baršuna
pogledaj me
uvuci dah
u zeleno jezero snova
da prsnemo skupa
ljubav je naša ljepota

čim otvorim oči
prvo mi padne na pamet
ti pokraj mene
i prštim od toliko želja
ostani do noći
ispunjavat ćemo ih polako

E-priča... Igra II

Sjedim na stolici, naravno bez gaćica, kako je gospodin naredio. To gospodin je sarkastično. Ne znam odakle mu je pala baš sada na pamet ta igra ako već idemo nekud, to u većini slučajeva znači da je dogovorio da se nađemo s nekim. Sad sjedim, vlažna od igre, moji sokovi i njegovi polako se slijevaju, nije pomoglo niti što sam išla u WC nabrzaka. Na suknji će sigurno ostati flek. Prekida moje razmišljanje.
- Skini majicu - gleda me naoko ozbiljno, ali prepoznajem znak, ono trzanje ruba usne. Tako specifično za njega kad uživa. Mislim - A dobro, nek uživa.
Skidam majicu, ispod majice imam topić na bretele.
- Polaži mi cice - sad se i ja smijem - Šta ako se zalijem sa juhom?
- Nema veze - odgovara - polizat ću te.
Počinjem stvarno uživati u igri. Skupljam grudi u dekolte, diram si bradavice, kao slučajno. To ga ljuti.
- Mala, danas se samo ja igram. Budi dobra.
- Ali ja sam uvijek dobra - odgovaram mazno
- Kud idemo - naivno još uvijek mislim da idemo van
- Ako budeš dobra i fino budeš pušila pimpeka vodim te u kino.
Sad su me već počeli prolaziti trnci. Iako je bio nasuprot stola, osjetila sam dah na svome vratu, prste na svojim bradavicama, a među nogama živa vatra, jezero koje je čekalo njegovu muškost.
- Bit ću dobra - potenciram namjerno
- A koji ćemo film gledati? Može neku ljubavnu komediju? - sad već provociram svjesna da danas neće biti ničega od čitavog izlaska, ali se bar mogu zabaviti u natezanju s njim. Pomišljam zlobno, sad ću ga natjerati da se živcira oko filma, osveta je slatka.
- Mala ne zajebavaj i dođi sim - pruža mi ruku
Prilazim mu, zadiže mi suknju tako da gola sjedam na njegovo krilo, rukom pretražuje moje butine, primiče se sve bliže mojoj ženskosti i polako napipava čvorić. Moje uzbuđenje je očito, obzirom da je igra trajala kratko i nisam dostigla vrhunac.
- Paše ti? - prstom dirka klitoris a usne su našle moje grudi, usisava bradavicu, snažno, osjećam kako se moja vagina steže.
- Daj mi pimpeka - molim ga
- A kako da ti ga dam? - odgovara umilno i nastavlja svoju igru
- Bilo kako
- Uzmi si ga
Silazim s njegovog krila, trčim do kauča, uzimam jastuk, nije baš erotično ali je praktično. Stavljam jastuk na pod i spuštam se na koljena pred njega.
- Malo se ustani - ustaje, skidam mu bokserice, uzimam njegov ud u ruku, još je prilično mekan, ali polako raste u mojoj ruci.
- Mali pimpek - govorim dok ga primam u usta
- Narast će - miluje me po kosi jednom i po vratu i ramenima drugom rukom, dok nogu gura među moje noge, tako da ga zajašim i trljam se o njega.
- Hmmmm - rukom je našao moju bradavicu
- Kako imaš lijepe cice.
Tonem sve dublje u more strasti, više ne razmišljam o ničemu, osjetim njegovu nogu među mojim nogama, njegove prste na grudima i njegov ud na jeziku. Trenje, trenje, trenje. Čvrsto, mekano i vlažno. Samo znam da ništa još nije na pravom mjestu.
- Hoćeš mi ga staviti? - molim ga
- Hoću. - podiže me i povlači na sebe.
Zajašila sam ga na stolici, spuštam se na njegov ud.
- Ah, to volim - govorim nestrpljivo.

Pismo ... veliki svijet

Budim se, moja ruka, kao da je android, u njoj je neka čudna odvojena inteligencija, sama kreće, po svome, bez uplitanja moje volje. Pruža se kao bjegunac i traži njega, usnulog muškarca. Njemu nije važno što ne kuham svaki dan, a kad kuham, nije mu važno što tražim stotinu pohvala. Nije mu važno niti što ga korim ako ne posprema za sobom, nije mu važno ako podignem vrećice u dućanu i čim izađemo stanem demonstrativno i uvalim ih njemu da ih nosi dalje. Nije mu važno što čekam da otključa vrata ili ga samo pitam imaš ključ? Ma hrpa toga mu nije važna, iskreno, nije ni meni, danas se više ne ljutim na te sitnice, ne ljutim se što mi ne otvara vrata, što ne nosi uvijek vrećice sam. Jednostavno stanem i kažem, znaš dragi nisam ja Juanita.

Ponekad se ljutim, ali on zna da se ne ljutim stvarno. Ne znam se ljutiti. Moja ruka zna da je moj mozak žele, u jutro naročito, pa ako sam navečer i bila nekim čudom, ljuta, u jutro ga ipak traže izdajnički prsti. Noću ga isto traže moji brideći dlanovi. Tražim ga usnama, grudima, čitavom bolno neispunjenom utrobom. Sneno jutro je samo nastavak nezasitne večeri. Jesam li žena ili rijetka zvijer što se hrani toplinom zagrljaja, nemoguće je odrediti danas, dok se trideseta polako primiče. U jutro sa sigurnošću znam jedino da je svijet lijep i velik u njegovim rukama.

Igra svijetlosti

Na površini se ljeska
na staklu bljeska
livade grije
razigrane listove miluje
kroz lišće prodire
dubokle magle razdire
vesele klince na igru tjera
zimi kratka joj mjera

svjetlost zaigrana
uvijek mila
i kad se razigrana
za oblak skrila

Odjel za izgubljene stvari

da li pamtiš djevojčicu iz provincije
često je misli skretala na tebe
pita se da li živiš još iste pustolovine

možda si se smirio, pišeš samo
na laptopu priče stare, proživljene
otkako si izgubio vjerna čitatelja

Iz provincije su ti jednom samo
prestale stizati iste tužaljke
o školi, lošem vremenu i dosadi

Tražila je curica tvoja pisma
po odjelima za izgubljene stvari
izgubila adresar, promjenila adresu

Prestala je pisati, besmisleno bilo
izgubila prijatelja, u virtualnim ulicama
ostala sjećanja i neodgovorena pitanja

Bijeli ljubavnik

Debeli je snijeg
obgrlio brijeg
zaprosio grane
breza bijelih

Veselo ofira
sa vitom jelom
objesno zadirkuje
moćni bor

Visoki je brijeg
prekrio snijeg
zasuo staze
sela opustjelih

Prosinac .

Pružio je svoje mrzle ruke
zavodljivi ljubavnik
dahom mećave lako puhnuo
u kosti nemir unio

Prstom je mahnuo, sve staze
pahuljama zasuo
oči sjajne zaškiljio u ljepotu
pohotno zagledao

Uporno je led njegov osvajao
vatrene bademe
oči smaragdi kristalni u led su
vatru pretvorile

Bijeli je prosinac prošetao
halje svoje raširio
hladne riječi na Silvestrovo
vjetrom poslao

Zbogom draga, kraljice snježna
doći ću ti opet
kad grane breza ogole, na jug
ptice odlete

Prosinac

Istjerat ću danas lijeni snijeg iz oblaka sivih
nek se raspe i pahuljama prekrije sve staze

Odlučio sam, zaledit ću sva jezerca i potoke,
puhne obijesni prosinac i stvori krhki led

Poškakljat ću seoske pse po tabanima
nek potrče, u bijelom pokrivaču ostave tragove

Poskidat ću sve lišće koje je plaha jesen
zaboravila i ćaskati sa vitkim granama

Razbarušit ću vjetrom duge kose djevojačke
u trk za kapama potjerat ću sve dječake

Krzno ću debelo pokloniti sivom vuku
a jelenu ću namjerno rogove skinuti

Valcer ću svečani sa zimom na staru godinu
zaplesati i poput Pepeljuge u ponoć nestati

petak, 04.01.2013.

Igra dodira

pero prelijeće
meko lepršavo
sa vatom druguje
laticama ruža udvara

zubi grizu hrskavo voće
jagode zrele
sočne šljive
iz njih sok prska

dodiri na usnama

Igra imena

Pitaš se kako mi je ime
moje ime je bistra voda
hladna sjena
smješkam se
dodirujem tvoje ruke
zovem te sebi

Govorim ti
igraj se sa mnom
šapućem ti
stopi se sa mnom
budi dio moje igre

Pođi u moje
carstvo
nauči moje ime
ostaje vječno
na usnama tvojim

Igra tišine

Na kraju dugog šetališta
jedna klupa

topla večer
grli rijeku

prolaze šetači
drže se za ruke

treperi lišće
prostrane aleje
na povjetarcu

splavi usidrene
šume zelene
okružuju

...u tišini

Igre sjene

sjedim na stepenicama
duge
poglede skrivaju ograde
magle se polako dižu
pružam ruku

zove me sjena
slijedi me
u igru me zove
pokreni se, govori

osmjehujem joj se
otiđi sjeno prijateljice
nisu tvoje igre
za mene

:) maznuta inspiracija

ima jedan kej,
dug je kao ravnica
kojom protiče njegova rijeka,
prostran kao nebo što je nagleda,
uvjek ugodan
i u pola ljeta sparne nizine,
rijeka šalje dašak svježine,
i u pola zime dok magle širi,
iza njega kraj svijeta viri

.

osvrnuvši se stazom
pod zlatnim lišćem ugaženim
vidje kamen krut

E-priča... igra I

Po tko zna koji put zamišljam istu priču.

Petak je, ne znam zašto, ostala sam kod kuće. Zove me dva sata prije nego će krenuti kući. Službenim tonom.
- Spremi se za izlazak.
- Kud idemo? - pitam.
- Iznenađenje i nemoj da te čekam- odgovara odriješito.
Skuhala sam ručak, spremam se, ležerno, još sat vremena. Ulazim pod tuš. Vrela voda oplahuje moje grudi, bradavice su meke, ružičaste. Ne sviđaju mi se takve, trljam ih i štipkam, sama, pod tušem. Volim kada su ukrućene. Uzimam gel za tuširanje, bogato ga nalijevam u ruku, sapunam lice, vrat, grudi, ramena, pazuha, leđa, stomak, stidnicu, stražnjicu i konačno noge jednu po jednu. Britvicom brijem sve dlake, za after party. Razmišljam usput jesam li nešto zaboravila. Ah da, kosa. Uzimam šampon opet obilno nalijevam, ma nema veze, šamponiram kosu, jedan puta, ispiranje, drugi puta, ispiranje. Još nešto, uši. Uzimam još šampona i perem uši. Ozbiljan rizik, nikad nisam sigurna kad će voda ostati unutra. Gadan osjećaj vode u ušima. Još jedno ispiranje cijelog tijela i idem van. Ručnik je na radijatoru. Kako fini osjećaj kad ga omotam oko torza, kratko uživam samo u toplini pa ga opet skinem i sistematično se brišem. Ne volim kad mi ostanu kaplje vode po ramenima, kad sam se obrisala cijela, još jednom se ogrnem kao Zorro da skinem nabrzaka zadnje kaplje, gledajuć odraz krutih bradavica u ogledalu. Dok mi gole grudi veselo strše, provjeravam nabrzaka put lica, možda još tonik za čišćenje. Temeljito obrisana zamatam ručnik da stvori mini haljinu, mokar je pa napola trčeći letim u spavaonicu. Opet ga skidam. Gola legnem na krevet i pošaljem mu poruku, volim to raditi gola, osjećam kao da je tu kraj mene, a ja ga mamim tijelom. Rijetko odoli, jer ako pokuša čeka ga onaj pogled pokislog kućeta, a tu je pao. Uživam u igri, dok ga nema povremeno popuštam nestašluku, malo pretvaranja u provokativnoj poruci. Uz poruku obično kad stigne kući dobiva i detaljan opis kako sam ležala gola i tipkala, čak i demonstraciju.
Dočekujem ga spremna, rekao je izlazak, obukla sam suknju, ništa posebno. Nije izrazito hladno pa sam stavila samostojeće čarape, hoću ga iznenaditi navečer dok se budem skidala. Možda mu pokažem u autu u čemu je fora. Uživam kad ga zaprepastim. Pažljivije vozi. Manje stresa i seksualni užitak, dakle dvostruki dobitak od mojih zločestih igara. Već sam se vidjela kako idemo u kino, baš me razveselio tim izlaskom. Ručak je čekao gotov. Blago uzbuđena postavljala sam tanjure i pribor. Taj dan sam bila prava kućanica. Ležerno obavila sve i još me nazvao. To mi je uljepšalo dan. Zvono. Potrčala sam na vrata. Otključavam. Poljubac na usne, letimični. Ne voli se ljubiti prije nego se istušira.
- Hm...- govori - spremna si. Evo samo da se otuširam.
Nastavljam pripremati stol, postavljam podmetače i prebacujem lonce. Još čaše i vino i sve je spremno.
- Zatvori to - govori mi. Već se sredio, gledam ga iznenadjeno.
- Zašto?- pitam.
- Dođi ovamo - glas mu je pomalo strog, razigrano strog, privlači me sebi i ljubi mi usta, muški mi uvaljuje jezik, usisavam ga, zna da to volim.
- Eeeee to je to - govori.
- To je šta? - mislim si i čekam, ali samo tren. Okreće me, sad je iza mene, ispred mene je stol. Postavlja mi ruke na stol.
- Nagni se - diže mi suknju, čujem iznenadjeni - Oho - ali brzo se snalazi, svlači mi tange i već prstom istražuje moje međunožje. Napipava mali čvorić, obrađuje me nekoliko minuta grickajući moj vrat. Požudno uzdišem i raskalašeno se izvijam, dosta mu je, ulazi straga. Igra traje kratko.
- Nije još gotovo - govori - Ne trebaju ti gaćice, idemo jesti.

Skladba

osjećam
tvoje tijelo
kao poklon
ostavljen čeka moj dodir
neobična kutijica na stisak
poklopac se otvara
smješni klaun oslobađa
u tvom tijelu nema ništa smiješno
na dodir postaje simfonija
ne jedan instrument
ne jedna melodija
postajemo veličanstvena skladba
cjelonoćnog koncerta

Volim te

pjesnici slave muze inspiracije
grade im snove ispunjavaju
javu osmjesima riječima
stihovima svježe slike stvaraju

glazbenici njeguju sjajne gitare
prebiru po žicama prstima
dugim spretnim vretenastim
mašti skladaju ugodni zvuk

kipari obožavaju krhke modele
glade im kožu nježnu i meku
svileni oblik hladnom mramoru
život tvrdom kamenu udahnu

moje srce ima tebe, griješ ga
osmijesima, dražiš me dodirima
kosa meka perje pod jagodicama
slatke usne blagi dodir obraza

volim te više nego li pjesnik
kićene riječi, glazbenik erotične
zvuke, kipar zanosne obline,
volim te, žena muškarca

Sutra još više

tišinom vala morskog
oblijevam zelenilo oka tvog
snovima dotičem tvoje brige
grlim uporno rukama plahim
gradim vezu, zid oko nas
zarobljeni od svijeta odvojeni

ne žali
prigovorima mojim lakoćom
otpuhni u novi dan srećom
uplovi na splavi brzom rijekom
u luku moju nošen dahom

žali
samo za slobodom ljubljenja
vječnom mladošću usnama
nesputanog bez misli življenja
glasnom riječi tuđim tišinama

jutro uvijek rano dođe
trga nas snene iz postelje tople
nikad prebrzo dan prođe
pjesmom vala morskog
oblijevam zelenilo oka tvog
i šapućem tiho stih za stihom...

volim te
trebam te
danas
sutra jos više

.

na greškama uči
tko se osvrne
greške vidi

.

život kratak

trenutak pred oluju

kišne kapi donese

Namamljena

Polja budnim okom nadzirana
plodonosna, robova korak praćen
umornih, poslove teške obavljaju
mravi se razmilili svijetom
zvijeri svoje čuvarice hrane

Svaki čas neopreza sužnji
koriste od bijesa bijeg u nepoznate
predjele bijesnim zvijerima

Glas izgubljen nijemost skrivena
pijev umilni tisuće obećanja
osluškuje, sebi je mami i privlači
Iz skrovišta nevoljklo slabošću sluha
ljepotom zvuka plaha je izašla

Neman širokih krila u kandže svoje
primila u tobolac oko vrata čvrsto
privezala, vilu ne pušta.

srijeda, 02.01.2013.

Pismo ... motivacija

Danas je 2.1. 2013. neki sitan broj, jednog dana moji, možebitni, praunuci zamišljat će kako je to nekad bilo 2013. isto kao što smo moja braća i ja zamišljali kako je to bilo 1900-te. Pitali smo se kako je bilo živjeti bez struje, bez tv-a, bez računala i igrica. Onda nas je baka čula kako izmišljamo priče i naravno tu bi prestala naša mašta i počela bakina realnost. Priče o godinama u Lici, susjedima na drugom brdu, kako su se dovikivali, priče o pradjedu i njegovom satu iz Amerike. Pušenje duhana od drugog razreda osnovne škole, a završila je ukupno tri. Priče o ratu, selidbi u Slavoniju, teškom životu, kili masti u papirnatom fišeku. Priče o vrećama brašna sa ekonomije, o Čarugi i njegovoj curi, mislim da je tu priča od druge bake. Priče o taktici svađanja. Toga se jako dobro sjećam, kad se svađaš reci sve najgore i ono što nije istina. To je bilo nešto povezano sa kilom masti u papiru i nepismenim trgovcima.
U ovoj nadolazećoj godini ništa se neće promjeniti. Iduće stare godine vrtit će se isti filmovi, prisjećat ću se istih priča iz djetinjstva, prepričavat ću iste anegdote prijateljima. Samo će se na repertoaru javiti koja nova, od ove godine. Pogled kroz moj prozor i dalje će biti isti, i dalje ću sjediti na svome balkonu i pitat se što je iza brijega. I dalje ću po očajnoj žegi na terasi pokušavati uloviti idealni pejzaž, onaj koji ne postoji. Ratovi u svijetu neće prestati, gladi neće nestati. Možda ću biti malo pametnija, a možda i ne, uglavnom, ne vjerujem da će ova godina donijeti neke snažne promjene. Na vjetrometini, još senzori ne očitavaju orkane.
Zašto motivacija? Pa motivacija je ono što pokreće čovjeka. Kao i mnogo puta do sada opet pokazujem matematiku klincima i pitam se što su čekali do sada, onda pomislim na malo veće klince i pitam se, što čekaju više, ona pogledam sebe, već na pragu matorluka i kažem si u ogledalo, neka me netko zbudi. Možda nam svima treba neki motivacijski govor, jer ako se ne zbudimo pod hitno, svima će nam i 2.1.2014. biti još samo jedan sitan broj, bez promjena.

<	siječanj, 2013					>
P	U	S	Č	P	S	N
	1	2	3	4	5	6
7	8	9	10	11	12	13
14	15	16	17	18	19	20
21	22	23	24	25	26	27
28	29	30	31

Ožujak 2024 (2)
Ožujak 2023 (2)
Ožujak 2020 (3)
Veljača 2019 (1)
Kolovoz 2018 (1)
Srpanj 2018 (3)
Travanj 2018 (1)
Svibanj 2015 (1)
Travanj 2015 (2)
Ožujak 2015 (15)
Studeni 2014 (20)
Ožujak 2014 (7)
Studeni 2013 (6)
Kolovoz 2013 (7)
Lipanj 2013 (12)
Svibanj 2013 (15)
Travanj 2013 (19)
Ožujak 2013 (18)
Veljača 2013 (31)
Siječanj 2013 (178)
Prosinac 2012 (71)
Rujan 2012 (6)
Kolovoz 2012 (6)
Srpanj 2012 (22)

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv