bacam papir u smeće i pitam se, zašto nismo kao perilica za suđe, proizvedeni serijski sa detaljnim uputama za korištenje i garancijskim rokom. prigibam se i osjećam kako koljena krckaju, hrskavice slabe, živci vrište. o zašto baš ja? da osjetim bol na svakom koraku, doslovno. šteta što nemamo mehaničare da nas pregledaju, rastave, zamijene defektne dijelove i sastave, da budemo kao novi. štete što moramo nositi svoje ožiljke kao amblene i boli kao medaljone skrivene ispod košulje. zar ne bi život bio ljepši da smo kiborzi da ne osjećamo boli, želje, strahove. ponekad dok je kriza mislim si, ma i sreće bih se odrekla, samo da ne osjećam bol. ali to sam ja, tako pomalo glupava. treba živjeti, raširiti ruke i udisati prsima, duboko, divan je osjećaj kad se od disanja zavrti u glavi, a okolo opojni mirisi. možda tako izgleda raj. kakva li je mutna smjesa mozak od lošeg koljena do misli o raju, kratak je put, strelovita putanja.
Post je objavljen 16.01.2013. u 00:21 sati.