Nera Pavičić: Moja iluzija

srijeda, 16.01.2013.

Pismo... prošlosti

Danas ti pišem, iznimno kratko. Opet ne mogu spavati, gledam u taj prokleti ekran, kao i često ovih dana i ramena mi pucaju, a misli lete sto na sat. Opet. Znam, da si tu, potjerala bi me spavati. Rekla bi, u krevet, sutra ideš na posao. Bila bi ponosna, sjedila bi uz Gordanu u zelenom uvezu, spustila bi svoje čorluke i pogledala bi me iznad okvira, onako da me bolje vidiš. Već sam zaboravila tvoje grimase, tvoj glas. Nema te, a svidjelo bi ti se ovdje, u miru, na svjetlu. Prošlo je već dugo. Ponekad osjećam da nosim dio tebe. Možda mi se sviđa ono što je bila tvoja snaga, a bila si snažna. Snažna u svom govoru i svojoj šutnji. Pamtim vječno tvoje ruke. Pamtim kako si mi prolazila kroz kosu i kako bi me kvrcnula, kad bi ti dojadilo, ali bile smo uporne obje, bez riječi. Nisu nam bile potrebne. Nekad mi je žao što nisam imala sestru poput tebe. Pamtim lak na tvom prstu, kako su tvoji nokti bili elegantno duguljasti, pomalo rebrasti. Moji su sve rebrastiji, ipak nosim dio tebe. Zašto, o zašto vrijeme prolazi? Zašto nas napuštaju ljudi, zašto baš oni koji odu ostave najdublje najbolnije tragove. O, prokleti Murphy i njegovi zakoni! Da to je baš nešto što bi ti rekla, i da one riječi, one pljuske u pjesmama, to je baš ono što bi ti rekla, u malo riječi. Ponosna sam, ipak nosim dio tebe u sebi.

Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Nekomercijalno-Bez prerada.

Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv