Nemir me tjera, šalje trnce uzbuđenja mojim leđima, crve nestrpljenja mojim rukama, mrave strasti vhovima grudi. Samo nekoliko riječi noćas su svjedoci moje tuge. Nedostaješ mi. Lomim prste na segmente da prestanu pisati. Lomim riječi na slogove nek izgube značenje. Lomim srce na dvoje jedno zdravo neokaljano, nezaraženo čuvam za sebe. Drugo bolesno, omamljeno puštam od sebe, napunjen helijom, krvavi mišić, leti nošem strujama neispunjene strasti. Leti tebi. Prelazi granice spokoja, ruši ograde mira. Da se ispuše utopio bi se u zelenom jezeru spoznaje. Drži ga u visini, možeš li povjerovati, crna magija. Što drugo? Začarao si me svim svojim riječima, oteo mi razum, jer tvoje su riječi zamke, okrutne koliko vesele, tužne koliko smiješne, praznine ostavljaju, emocije snažne.
Razmišljati nije teško, zamišljati nije teško. Teško je pasti sa prokleto ružičastog oblaka mašte na očekivani kameni pod hladnih dvora realnosti, a nema tebe. Maštam. Da je mržnja ljubav voljela bih te vječno. Maštam. Da je ljubav mržnja zaboravila bih tu riječ. Maštala sam. Ima li istine u ovome? Ima li mene u ovome? Svaka riječ sam ja. Svaka riječ je istina, svaka riječ je laz. Pišem evo za sve kamenje na cesti i sve koprive kraj staze. Pišem za sve pregažene blatne lokve i hrpe pijeska. Put je dugačak pa evo jedna floskula za pocetak, ta jedna za kraj: napravila sam prvi korak.
Post je objavljen 29.01.2013. u 11:58 sati.