Pišem ti pismo. Objavit ću ga retroaktivno da ga drugi nitko ne pročita.
Zašto si tu? Zašto izvlačiš iz mene sve to nešto neuhvatljivo? U čemu je tvoja snaga i moja podložnost, Dalila je Samsona sredila vrlo jednostavno malim škarama, kako da se ja riješim tebe? Gledam izraz tvog lica dok proučavaš djeliće sebe, svoj učinak i znaš svaki puta i sumnjaš svaki puta i pitaš se bar povremeno je li to zbog mene? Taj izraz pomalo podrugljiv i začuđen, ohol i raskalašen, ponekad izgubljen razlijepi ti se licem, oblije ti oči i razvuče usne u pohotni osmjeh. Nije važno. Moja strast mu je pokorna robinja.
Svaki puta, poslije svake igre brojim udahe, koliko mi treba da se smirim, vratim u svijet što ga gledam ostakljenim očima, izbacim te, izoliram iz svojih misli. Noćas si u meni kao okus egzotičnog vina, traješ, mamiš me i ništa osim praznine ne osjećam. Pitam se koliko udaha večeras, koliko prigušenih zvukova bolne čežnje, ne romantične nego jebozovne i divlje će trebati dok moji prsti budu simulirali tebe i dok se opet budem zavaravala da nisi ti nego pusta fizička potreba ono što je stislo mišiće moje vagine i ono što nepostojećim dahom miluje moju suštinu. Prostote, vapaji i drhtaji. Tim redosljedom i sve što vidim i osjetim, ne samo noćas, već noćima prije i noćima poslije predajem tebi na čuvanje, tebi u slast.
Post je objavljen 12.01.2013. u 12:04 sati.