Opet nisam zapisala na vrijeme, utekla lijepa misao. Nedefinirana je bila, a takve su najslađe kad ih treba promijesiti, podijeliti u kalupe i zapeći kao ukrase od gline. Utekla je, privremeno, nadam se. Možda se još vrati pa se pozdravimo srdačnim zagrljajem, toplim stiskom ruke i preda mi se. Stopi se samnom, tako odrasla, kad se vrati, a obišla je cijeli svijet. Kako znam? Da je obišla cijeli svijet? Znam, jer je za ta 2-3 dana ili nekoliko godina, ovisi o tome što je izučavala, malo ostarila. Dobila je koju boru i sijedu vlas, osmjeh joj se raširio i oči su postale nijansu svjetlije ili tamnije, pitanje kakav je dan, sunčan ili oblačan.
Žali se nekad na mene da ju iscrpljujem, da su joj dosadne sve te brojke, sve ravne linije i svi socijalni problemi. Kaže mi, tjeraš me da budem okrutna. Kako da ne pobjegnem od tebe? Brine te patetika, a što je više ljubavna pjesma ili erotska, kao da si izmislila ljubav jer si eto tu i tamo sretna pa tu i tamo tužna ili uzbuđena. Smije mi se. Podmuklo. A ja ju gledam sa onom "hm" grimasom i pitam ju sa uzdahom strpljive ljutnje pomalo cinično, a zašto si se onda vratila poetična moja misao? Da mi opet kradeš vrijeme, da me štipaš za nos i sjedneš mi na leđa kad je već svo to silno kamenje gore, i mjesto da ga skidam ja ga stavljam još više i više i više.
Otišla je opet, ljuta i ne samo to, sad je i mene razljutila pa ju ganjam i ganjam svom maštom a kamenje me stišće.
igram se, a naravno trebala bih raditi nešto.. pametno ipak : link
Post je objavljen 18.01.2013. u 14:56 sati.