Otac James Manjackal - 7
„Od doba tinejdžerstva, imao sam duboko ukorijenjenu lošu naviku. Čak su mi i ruke bile natopljene smradom dima. U suzama sam progovorio: ‘Gospodine, ne mogu se osloboditi ovih loših navika. Ja sam bespomoćan. Ne mogu nastaviti kao sveti svećenik.’ Počeo sam u suzama zapomagati Gospodinu, vjerojatno prvi put u svome životu. Bio sam potpuno zbunjen, razmišljajući hoće li i dalje biti svećenik. Duh u meni, govorio je da ako i dalje ostanem, trebam biti sveti svećenik, drugačija osoba. Znao sam da Otac nije prihvatio moje mise koje sam služio u prošlosti i da nije čuo ni jednu moju molitvu. Kada sam prilazio oltaru, trebao sam oprostiti i pomiriti se (v. Mt 5,23). Trebao sam oprostiti drugima zato da bi moje molitve bile uslišane (r. Mk 11,25). Mislio sam da sam jadno biće, posve izgubljen. Bio sam u potpunom mraku, ispunjen sumnjom i zbunjenošću. Mislio sam da sa svojim svećeništvom varam Boga i druge. Molio sam bespomoćan: ‘Gospodine, smiluj se meni grešniku!’ Moj Gospodin Bog me nije napustio u mome očaju. Prvi put u svom životu, vidio sam uskrsloga Gospodina kako dolazi u svjetlu prema meni. Lice mu je blistalo, Njegova je bijela odjeća svjetlucala. Okruživalo ga je mnogo anđela. Mogao sam čuti melodioznu glazbu anđela. Zagrlio me je; postao sam pred Njim vrlo malen. Govorio mi je vrlo jasno: ‘James ti si zauvijek moj svećenik. Čak i kada sam započeo u utrobi moje Majke Marije bio si tamo kao svećenik, sudjelujući u mome vječnom svećenstvu. Opraštam ti sve tvoje grijehe i činim te posve novim. Bilo je to za mene veliko otkriće, da sam bio u Njegovom Tijelu kad je uzeo ljudski oblik Bilo je to za mene veliko otkriće, da sam bio u Njegovom Tijelu kad je uzeo ljudski oblik. Marija je postala moja majka mnogo prije nego što ju je Isus ostavio čovječanstvu s križa, rekavši: ‘Evo ti majke!’. Doista sam osjetio blizinu Majke Marije, osjetio sam se utješenim i izliječenim u Njezinom krilu, iako je nisam vidio. Sad znam da molitve i kontemplacija nisu nešto što se može postići, već ono što se može primiti samo kao potpuni dar Duha. Nemam riječi da opišem svoja iskustva u ovoj ekstazi koja je trajala više od tri i pol sata. Gospodin mi je rekao da napravim dobru životnu ispovijed. Uputio me je da odem i izmirim se s onima koji s kojima sam imao loše odnose. (Nastavja se)

Otac James Manjackal - 6 dio:

"Počinjao sam shvaćati da što oko nije vidjelo, što uho nije čulo, i što nije ušlo u ljudsko srce, to je pripravio Bog onima koji ga ljube, nama je to Bog objavio po Duhu jer Duh sve ispituje, čak i dubine Božje. (usp. 1 Kor 2,9-10). Osjetio sam kako žive vode teku kroz mene i oslobađaju me. Osjetio sam neku snagu koja teče kroz mene. Osjetio sam toplinu u trbuhu i otraga u dijelu bubrega. Vjerovao sam da me Gospodin ozdravlja. Prihvatio sam ozdravljenje i slavio Isusa. U isto vrijeme, pitao sam se u strahu hoće li ovaj čovjek, koji je vidio kroz mene kroz skroz na skroz, progovoriti pred ove dvije sestre i o mojim skrivenim grijesima. Tada je molio: Isuse, ti si ga pozvao na svećeništvo, ali ti on prikazuje Mise nečistog srca i nečistih ruku. Sjetio sam se riječi proroka Malahija i one su mi počele pokazivati ono što nije sveto u mome svećeništvu. ‘O svećenici koji Ime moje prezirete prinoseći oskvrnjen prinos na Oltar’ (usp. Mal 1,6-7) Nastavio je molitvu govoreći: Ovaj svećenik mnogima ne oprašta, daj mu milost da oprosti drugima i operi ga u svojoj Predragocjenoj Krvi i daj mu srce bjelje od snijega (v. Iz 1,18). Sada je već i meni samom Duh Sveti upućivao na moje grijehe (r. Jr 16,18). Nisam znao da je mladić izašao iz sobe sa sestrama da moli nad drugima. Vidio sam pred sobom bijeli komad papira na kojemu su jasno bili ispisani svi moji grijesi, grijesi koje sam ispovjedio i oni koje sam zbog straha ili srama na ispovijedi skrivao. Jasno sam vidio ljude kojima još nisam oprostio i s kojima se još nisam pomirio u svome srcu. Vidio sam svoje srce koje je pokriveno i zatamnjeno velom loših navika i paučnom neiskrenosti. Spoznaja da primanje pričesti u nečisto srce donosi osudu (r. 1 Kor 11,27) dovodila je moju savjest u duboku krizu. Bio sam potpuno zbunjen, razmišljajući hoće li i dalje biti svećenik. Duh u meni, govorio je da ako i dalje ostanem, trebam biti sveti svećenik, drugačija osoba.. (nastavlja se)

Otac James Manjackal - 5

"Na seminaru su mi smetale bučne molitve s glasnim slavljenjem. Iznenada sam se sjetio slijepog prosjaka Bartimeja. Glasno je molio: ‘Sine Davidov, smiluj mi se!’ Iako su ga učenici pokušali utišati, on je još jače zazivao. Tada ga je Isus dozvao k sebi i ispunio mu je želju. Govor iz usta je doista i izraz srca! Glasne i intenzivne riječi iz usta su iskreno izlijevanje velike želje i vjere duše. ‘Glasom svojim Bogu vapijem, glas mi se diže i on me čuje’ (Ps. 77,1). U vrijeme prvih progona, apostoli su podigli svoj glas Bogu i molili su se. Njihova je molitva bila toliko snažna, da se stresla kuća u kojoj su se sakupili (v. Dj. 4, 24- 31).
Odmah sam pozdravio od nepovjerenja u glasnu molitvu i započeo sam s njim također moliti i glasno slaviti. Tada je mladić počeo drugačije moliti, usmjeravajući svoju molitvu na moju nutrinu kakva je bila u prošlosti. Molio je: ‘Gospodine, ovo je dobar svećenik, ali ne miže propovijedati Tvoje Evanđelje, jer je vrlo sramežljiv i plašljiv, a čemu je uzrok kompleks manje vrijednosti koji se razvio u svome ranom djetinjstvu. Osjećao se odbačenim i diskriminiran između ostale petorice djece s kojom je odrastao. Njegova mlada majka udovica, imala je mnogo problema u podizanju djece. Kako je bio vrlo debeo i mnogo veći od ostalih, njegova su ga braća zadirkivala zovući ga ‘Debeljko’’. Prijatelji u školi zvali su ga ‘Crni’ zbog njegove boje, pa je zbog tog bio vrlo izranjan u svom ranom djetinjstvu. U svom srcu mnogima zamjera, Gospodine. Duše Sveti uzmi sve njegove unutarnje rane, i neopraštanja i daj mu novu nutrinu. Oslobodi ga od svih njegovih vezanosti i sila tame. O, Duše Sveti ispuni njegovo srce svojom ljubavlju!
Bio sam iznenađen njegovom molitvom. On je rezao moju nutrinu na dijelove snage Riječi Božje (v. Heb, 4-12). Sve što je rekao o mom životu bilo je istinito. Znao sam da ovo što mi je rekao nije moglo pisati u bolničkom kartonu. On je čitao karton od Duha Svetoga! U suzama sam se sjetio što je Isus rekao: ‘Slavim Te Oče, Gospodaru neba i zemlje, što si to sakrio od mudrih, a objavio malenima.’ Ponovo sam plakao zbog svoga ponosa, posebno onog intelektualnoga. Osjetio sam se tako jadan u svom naučenom znanju kojim sam mjerio i ograničavao nemjerljivu i neograničenu mudrost i ljubav Božju. Shvatio sam da je ovaj mladić, novoobraćenik, nanovo rođen u Duhu, dok sam ja, tradicionalni katolik, zaređeni svećenik, ostao u tijelu.
(Nastavak u komentaru)

Otac James Manjackal - 4
"Posljednjeg dana seminara, svi su svjedočili o izlječenjima, iskustvu proroštva, viziji, jeziku i slično. Ne, ja nisam imao nikakvo svjedočanstvo. Mnogi su imali iskustvo susreta s Isusom ili su ga čuli kako im govori. Bio sam tužan i optuživao sam sebe zbog svoga ponosa radi kojeg se nisam potpuno otvorio na seminaru, ne predajući se nadahnućima Duha Svetoga. Možda sam u tom trenutku u dubini svoga srca počeo žeđati i žudjeti za Duhom. Mnogi su me prijatelji znatiželjno pitali o onome što sam primio na seminar, ali nisam mogao dati točan odgovor.
Tjedan dana nakon seminara, ozbiljno sam se razbolio, prvi put u mom životu. Bio sam u dvije bolnice duže od četiri mjeseca. Postao sam slab i blijed. Zbog bolova u želucu nisam mogao jesti. Imao sam oštre bolove u leđima, čak sam povraćao tablete koje su mi davali. Nisam mogao služiti Svetu Misu stojeći, nego bih pomoću drugih svećenika služio u krevetu. Mnogi su, vidjevši me u jakim bolovima, mislili da neću preživjeti. Napokon su moju bolest dijagnosticirali kao tuberkulozu bubrega, zajedno s kamencima i upalom. Trebao sam primiti 90 injekcija i još dvije godine uzimati tablete protiv TBC-a.
Doktor je predložio operaciju nakon 90 dana injekcije. Sedmog dana od početka tretmana, dogodilo se nešto prekrasno u mom životu, što je u potpunosti promijenilo čitav moj život. Poslijepodne, nakon mog uobičajenog odmora, razgovarao sam sa svoga kreveta s dvije sestre koje su mi došle u posjet. Iznenada mladić od dvadesetak godina krenuo je prema meni i pitao ‘Oče, hoćete li da molim nad Vama za vaše ozdravljenje?’. U to vrijeme karizmatska obnova nije bila poznata niti proširena u Kerali, pa čak ni svećenici nisu molili molitve za ozdravljenje. Ali pentekostalci su molili za iscjeljenje.
Kao katolički svećenik nisam htio da na mene, svećenika, ruke polaže pentekostalac. Kada sam ga zatražio da se predstavi, rekao je da je tek prije osam mjeseci upoznao Gospodina i primio krštenje i da je obdaren mnogim karizmama Duha Svetoga. Nisam mogao vjerovati da mu je Duh rekao tijekom vožnje u autobusu da dođe i pomoli se nada mnom u bolnici. Nikada se prije nismo poznavali. Nije čekao na moje dopuštenje da položi ruke, završivši svoje svjedočanstvo, položio je svoje ruke na moju glavu i počeo moliti. Molio je: ‘Oče naš, koji jesi na nebesima, pošalji sada svoga Sina Isusa, ovome svećeniku koji boluje od tuberkuloze bubrega, bubrežnog kamenca i upale i povrati mu potpuno zdravlje tijela i duše’. Govor iz usta je doista i izraz srca! Glasne i intenzivne riječi iz usta su iskreno izlijevanje velike želje i vjere duše. Tada mi je sinulo da je mogao vidjeti moj bolnički karton s izvještajem o mojoj bolesti. Nisam znao da je u molitvi koristio dar spoznanja. Nekoliko puta je viknuo hvale Bogu, a nekoliko je puta molio u jezicima. Osjetio sam neku snagu kako teče iz njegovih ruku prema meni. Tada sam upoznao snagu slavljenja i glasne molitve".
(Moj komentar u nastavku..)

Otac James Manjackal - 3
„Tijekom školskih dana i kasnije u sjemeništu, nisam mogao održati govor. Čak
i nakon moga ređenja, za propovjednika sam bio potpuni promašaj. Još se dobro
sjećam što mi se dogodilo na mojoj prvoj propovijedi. Nakon ređenja, nerado sam
prihvatio da idućeg dana predvodim nedjeljnu Svetu Misu i da na njoj propovijedam.
Kod kuće sam pripremio nekoliko bilješki o Evanđelju toga dana i stavio ih u korice
moje nove Biblije. Nije bio problem predvoditi Misu jer bih tada gledao u misal i
izgovarao molitve, dok bih drugi put zatvarao oči, bojeći se gledati u ljude.
Nakon čitanja Evanđelja, usmjerio sam svoj pogled na ulazna vrata na kraju crkve
i počeo sam tražiti papir koji sam stavio u korice Biblije. Postao sam tako nervozan
i preplašen da sam zaboravio jesam li ih stavio na lijevu ili desnu stranu Biblije.
Bojao sam se odvojiti pogled s vrata i pogledati u Bibliju, jer sam mislio da bih tako
mogao vidjeti ljude i od treme čak i pasti. Već sam se znojio i tresao. Pokušao sam
se nekoliko puta obratiti vjernicima u crkvi govoreći, dragi moji, dragi moji.
Nisam mogao izgovoriti niti jednu rečenicu. Nakon što je proteklo nekoliko minuta,
vidjevši me jadnog, župnik je prošaptao kroz prozor: ‘Dosta s propovijedanjem,
sada možeš nastaviti s Misom’. Nastavio sam Misu kao ispuhani balon, pun srama
i samosažaljenja. Bio sam siguran da su se ljudi smijali i da su sažalijevali ovog
plašljivog mladog svećenika.
Nakon Mise, kada sam došao u sakristiju svećenik je rekao: ‘On je misionar sv.
Franje Saleškog, o čemu će on propovijedati!’. To je razlog zašto sam se nasmijao
kada mi je o. James d’Souza rekao da ću biti propovjednik. Ali to je bilo
proroštvo! Posljednjih 25 godina svoga života, proveo sam propovijedajući širom
svijeta“. (moj komentar u nastavku)