Dogodilo se čudo:
Otac James Manjackal - 4
"Posljednjeg dana seminara, svi su svjedočili o izlječenjima, iskustvu proroštva, viziji, jeziku i slično. Ne, ja nisam imao nikakvo svjedočanstvo. Mnogi su imali iskustvo susreta s Isusom ili su ga čuli kako im govori. Bio sam tužan i optuživao sam sebe zbog svoga ponosa radi kojeg se nisam potpuno otvorio na seminaru, ne predajući se nadahnućima Duha Svetoga. Možda sam u tom trenutku u dubini svoga srca počeo žeđati i žudjeti za Duhom. Mnogi su me prijatelji znatiželjno pitali o onome što sam primio na seminar, ali nisam mogao dati točan odgovor.
Tjedan dana nakon seminara, ozbiljno sam se razbolio, prvi put u mom životu. Bio sam u dvije bolnice duže od četiri mjeseca. Postao sam slab i blijed. Zbog bolova u želucu nisam mogao jesti. Imao sam oštre bolove u leđima, čak sam povraćao tablete koje su mi davali. Nisam mogao služiti Svetu Misu stojeći, nego bih pomoću drugih svećenika služio u krevetu. Mnogi su, vidjevši me u jakim bolovima, mislili da neću preživjeti. Napokon su moju bolest dijagnosticirali kao tuberkulozu bubrega, zajedno s kamencima i upalom. Trebao sam primiti 90 injekcija i još dvije godine uzimati tablete protiv TBC-a.
Doktor je predložio operaciju nakon 90 dana injekcije. Sedmog dana od početka tretmana, dogodilo se nešto prekrasno u mom životu, što je u potpunosti promijenilo čitav moj život. Poslijepodne, nakon mog uobičajenog odmora, razgovarao sam sa svoga kreveta s dvije sestre koje su mi došle u posjet. Iznenada mladić od dvadesetak godina krenuo je prema meni i pitao ‘Oče, hoćete li da molim nad Vama za vaše ozdravljenje?’. U to vrijeme karizmatska obnova nije bila poznata niti proširena u Kerali, pa čak ni svećenici nisu molili molitve za ozdravljenje. Ali pentekostalci su molili za iscjeljenje.
Kao katolički svećenik nisam htio da na mene, svećenika, ruke polaže pentekostalac. Kada sam ga zatražio da se predstavi, rekao je da je tek prije osam mjeseci upoznao Gospodina i primio krštenje i da je obdaren mnogim karizmama Duha Svetoga. Nisam mogao vjerovati da mu je Duh rekao tijekom vožnje u autobusu da dođe i pomoli se nada mnom u bolnici. Nikada se prije nismo poznavali. Nije čekao na moje dopuštenje da položi ruke, završivši svoje svjedočanstvo, položio je svoje ruke na moju glavu i počeo moliti. Molio je: ‘Oče naš, koji jesi na nebesima, pošalji sada svoga Sina Isusa, ovome svećeniku koji boluje od tuberkuloze bubrega, bubrežnog kamenca i upale i povrati mu potpuno zdravlje tijela i duše’. Govor iz usta je doista i izraz srca! Glasne i intenzivne riječi iz usta su iskreno izlijevanje velike želje i vjere duše. Tada mi je sinulo da je mogao vidjeti moj bolnički karton s izvještajem o mojoj bolesti. Nisam znao da je u molitvi koristio dar spoznanja. Nekoliko puta je viknuo hvale Bogu, a nekoliko je puta molio u jezicima. Osjetio sam neku snagu kako teče iz njegovih ruku prema meni. Tada sam upoznao snagu slavljenja i glasne molitve".
(Moj komentar u nastavku..)
komentiraj (4) * ispiši * #
