Kamo odlazi duša?
Prema katoličkom nauku većina duša odlazi u Čistilište. Čistilište je naziv za čišćenje duše nakon smrti, s ciljem postizanja svetosti (čistoće duše) potrebne za ulazak u raj. Mnogima, pa i meni kada ovo pišem (radi sugestija koje mi zli šapće na uho) govoriti o ovoj temi izgleda bedasto, ali nažalost ili na sreću sa pravom istinom će mo se susresti uskoro: za 20-rtak ili 50-tak godina, kada će nam nekakvo znanje po vjeri ite kako biti korisno. Sve je u domeni vjere, iako mnoge religije nemaju stav o čistilištu, mene su uvjerili brojni Božji proroci i vidioci koji su odlazili i pisali o čistilištu kao stvarnom mjestu vremenitog čišćenja duša. Po riječima Sv. Augustina jedan dan čistilišne muke možemo usporediti s tisuću dana trpljenja na zemlji. Na drugom mjestu poziva: „Dođite u pomoć tim bespomoćnim dušama čije su muke neusporedivo veće od svega što je moguće trpjeti u ovom životu“. Dakle, trebali bismo se truditi da u nebo dospijemo u što boljem stanju, a za duše u Čistilištu trebamo žarko moliti. Ali kada se trudimo i za prvo i za drugo, jesmo li sigurni da to činimo kako treba? U Čistilište odlaze duše kojima je dosuđeno nebo, ali koje prije nego što u njega uđu trebaju dati zadovoljštinu za neotkupljene grijehe, tj. za grijehe za koje se nisu dovoljno pokajale i primile potpuno oproštenje. Kroz zadovoljštinu te duše usavršuju svoju ljubav prema Bogu i čovjeku. Nitko ne može ući u nebo/raj tko nije savršen u ljubavi. Mnoge duše odlaze u Čistilište upravo zato što nisu dovoljno opraštale, iako su same itekako htjele oproštenje. Svatko od nas tijekom života griješi: mislima, riječima, činjenjem loših djela i propuštanjem činjenja dobrih djela. Za neke smo se grijehe savršeno pokajali i s njima na sudu nemamo nikakvih problema. Za neke grijehe znamo da smo ih počinili, priznali smo ih i zatražili oproštenje, ali se u srcu nismo pokajali kako smo trebali. Neke grijehe čak pokušavamo sami opravdati. Nekim smo ranili druge, ali nismo imali ni dovoljno volje ni dovoljno vjere da tu štetu nadoknadimo. Mnogo griješimo i zbog neznanja jer si ne damo dovoljno truda da upoznamo Boga i njegovu riječ. Jer se ne trudimo upoznati njegove zapovijedi u njihovoj stvarnoj biti – u ljubavi prema Bogu, sebi i bližnjima, pa čak i neprijateljima. Tek kad spoznamo stvarnu bit nekog grijeha, možemo se savršeno pokajati. Jednako tako, Bog nam oprašta na način na koji mi opraštamo onima koji su sagriješili protiv nas (Mt 18,23-35). Bog je u svojoj ljubavi prema nama toliko milosrdan da nam je obećao da nitko tko ga u trenutku smrti zazove neće biti osuđen na pakao (Rim 10,13; Dj 2,21). Ipak, mnogi će morati mnogo vremena provesti u čistilišnim mukama. Duše u Čistilištu ne mogu moliti za sebe, no Bog je toliko milosrdan da nam je dao mogućnost da molimo za njih, a to najučinkovitije možemo činiti prikazivanjem misne žrtve ili svoje žrtve – molitve i boli po Kristu za njih. (Zamislimo duše koje će nas dočekati u nebu a kojima smo pomogli svojom molitvom - to me posebno raduje). Teško sam se odlučio za ovaj post, ali sam i sam odlučio neke svoje grijehe počistiti čitajući ga. U krilu ljubavi, živimo svoj život spoznaje, boli, nade i odluke! Sve ovo zemaljsko prolazi a duhovna duša ostaje i nastavlja svoje putovanje u vječnosti, prema zakonitostima na koje više sami nećemo moći utjecati.
komentiraj (20) * ispiši * #
