Kuda ide ovaj svijet?
Ima Netko tko vodi svijet, tvoj život, tvoje zdravlje… Ne boj se! Blagoslovljen ti novi dan! Započni ga ovih ohrabrujućim riječima prof. Ivančića, koji nadalje kaže: kada god sretnem ljude, uvijek čujem istu jadikovku: „Jao profesore kuda ide ovaj svijet, gledajte kako propadamo, kuda mi to idemo.“ Redovito se tada nasmijem i stanem zagledam se u oči onome koji me to pita: „Što misliš, postoji li Bog? Šta mislite je li čitavu zemlju, njenu povijest vode ljudi koji žive najviše 70, 80 godina ili Stvoritelj?“ Onda mi obično zbunjeno odgovaraju, pa Bog, .. ali ljudi mogu puno toga pokvariti.
„Da, kažem, ali što mislite kada djeca počnu kvariti u kući, izbacuju vilice, žlice, noževe, pa stavljaju prst u struju ili su u opasnosti da otvore plin. Što mislite jesu li roditelji jači od djeteta pa ga spašavaju ili je dijete jače od roditelja pa će sve uništiti? Ako dakle roditelji spašavaju i čuvaju dijete od katastrofe i nevolja koje može učiniti, zar nije Stvoritelj svijeta daleko veći i jači i može zaustaviti sve zlo?“
Zašto tako brzo zaboravljamo da nas nisu stvorili ni majka ni otac, da nas nije nitko izmislio, naručio niti načinio. Da nas nisu nigdje kupili… Zašto tako lako otpadamo od sigurnosti i uvjerenja, da smo na zemlji ne zato jer su to htjeli političari, gospodarstvenici, nego zato što je Stvoritelj svijeta postavio svakoga od nas.
Dok si bio devet mjeseci u utrobi majke, ona uopće nije znala tko si, majka te nije mogla izabrati niti poslati u svijet. Ona je znala da će biti dijete ali nije znala koje ni kakvo dijete, muško ili žensko, zdravo ili bolesno, sposobno za ovo ili ono, kako će izgledati, ništa od toga roditelji ne biraju. Netko drugi daruje djecu.
Ako nas je Stvoritelj htio stvarati i stvorio je ovu zemlju, ambijent i prirodu u kojoj živimo, ako mi kao njegova djeca počnemo stvarati „požar“ u toj Božjoj kući, na toj zemlji, počnemo kvariti stvari i međuljudske odnose, ne će li On zahvatiti u to društvo i u nas da nas izbavi. Zar to nije vječito činio? Koliko ratova je bilo, koliko kataklizmi, koliko velikih nesreća nevolja, kolere, gladi, kuge. A evo mi smo tu. Koliko su ateizmi, sjetite se Hitlera, Staljina, nacizma, komunizma. Koliki su prijetili, svi smo mislili katastrofa kraj svijeta, nema više budućnosti. To je sve maknuto nekom dobrom rukom.
Autor: prof. Tomislav Ivančić
Odabrao i prilagodio blogu: EuM
komentiraj (18) * ispiši * #
