Međugorje u pjesmi i ljubavi - 36

17.09.2015.

36 - Škola ljubavi (ljubimo sebe)

Nemoguće je ljubiti drugoga, ako se
naprije ljubavlju ne prihvati samoga sebe,
nemoguće je pomiriti se sa drugima
ako nismo pomireni sa sobom, u sebi,
jer, voliti sebe prethodi prihvaćanju drugih.
Svaki život je dar, moj, moje braće, svih ljudi.
Sve što pojedinac posjeduje svi njegovi
talenti i uspjesi su darovi od Boga koji je Ljubav.
Susresti Boga licem u lice, kroz susrete s ljudima,
jeste najdublji smisao i cilj čovjekove egzistencije.

Sebe treba prihvatiti bez ograničenja, potpuno,
i bezuvjetno, znajući da nije grešno biti čovjek.
Treba prihvatiti sve svoje sjene, svjetla, blagosti
i srdžbe, smijeh i suze, poniznost i oholost, svoju
prošlost i sadašnjost, i neka nam to nitko ne dira...
Kao takvi, ljudi koji prihvaćaju sebe i druge,
postajemo kršćani objedinjeni žarom za životom
uz svu bol i nesavršenost proživljavanja života,
ispunjenog ljudskom strašću i Božjom ljubavlju.
Susrećući druge, trabamo biti ono što jesmo,
jer Bog nas voli upravo onakve kakvi jesmo,
na putu, na kojem smo iskreno zainteresirani
da postanemo onakvi kakve nas sam Bog želi.

Pesimizam najčešće počima neprihvaćanjem sebe,
ako sebe smatramo lošima, ne volimo sebe,
ne podnosimo sebe, tada ne možemo dopustiti
da drugi budu različiti od nas, i na druge se tada
projicira naš vlastiti pogled o njima samima.
Ali u zlu, nije samo zlo. U dobru nije samo dobro.
Postoje one strasti kojima treba obuzdati snagu.
Ne čupajte korov - jednom prilikom reče Isus,
jer često to, što mi ne priznajemo, i osuđujemo
kao zlo u sebi i kod drugih, zapravo je naše
povrijeđeno "dobro" koje preklinje i zove...
proseći svoj dio radosti, pomirenja, ljubavi...

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.