Međugorje u pjesmi i ljubavi - 35
35 - Škola ljubavi (put istine)
Što je istina?, pitao je Pilat Isusa na sudu
dok je Isus stajao pred Židovima. Iako tada
Pilat nije razumio odgovor, on je bio: Istina
"jest čovjek koji je tu". Isus nam nadalje
kaže: Istina će vas osloboditi, ja sam Put,
istina i život!. Istinu dakle nalazimo u zakonu
Božjem, u Bogu, zato je istina podudarnost
našeg suda s objektivnom stvarnošću.
Istina je hrana naše duše i našeg duha,
ona je poput sunčeve zrake koja se ne
može uprljati ni sa čime izvana. Istina,
i oni što ju donose, naši su najbolji prijatelji,
ma kako boljela, izrečena u pravi čas,
melem je naše duše, osvještenje i poticaj.
U dubini duše čovjek otkriva zakon što ga
on sam sebi ne daje nego mu se pokorava.
Taj glas uvijek ga poziva da ljubi i čini dobro,
taj glas stalno upozorava da izbjegava zlo.
Glas koji jasno odzvanja u intimnosti srca,
što da činimo li ne, je glas zakona Božjeg.
To je glas savjesti upisan u našem srcu,
dok ga slušamo, on čuva naše dostojanstvo.
To je najskrovitija jezgra, svetište čovjeka,
u kojoj glas Ljubavi odzvanja u našoj nutrini.
Čovjeku koji želi uspostaviti harmoniju u sebi,
ravnotežu sa samim sobom i sklad sa okolinom,
te postići smisao svoga bitka, zdravlje i sreću,
biva jasno, da je nužno usmjeren ka putu istine.
Prihvaćanje istine koju nam predočava Objava,
znači vjerovati ne samo u Boga, nego vjerovati
Bogu, Istini, koja ne vara i ne može prevarena biti.
Božji zakon kojim razlikujemo dobro od zla, jeste
ujedno pitanje morala i poštivanja moralnih normi,
on ne ovisi o našoj volji i mi ga ne možemo mjenjati.
Po tom zakonu, pitanje autonomne čovjekove volje,
i vizije čovjeka koji kani živjeti bez Boga i savjesti,
doimlju se doista naivno, jadno i beznadno.
komentiraj (5) * ispiši * #
Međugorje u pjesmi i ljubavi - 34
34 - Škola ljubavi (dar vjere)
Čovjek traži istinu i želi je spoznati, da
bi po njoj mogao lakše i sretnije živjeti.
Ovdje tražimo smisao i odgovor na pitanja:
odakle dolazim, zašto živim, kamo idem,
šta će biti sa mnom nakon života na zemlji...
Ne postoji nešto što je između istine i laži,
to su samo zablude, kao najčešća pojava,
pa mnogi žive u raznim oblicima zabluda.
Zabluda je u biti, samo subjektivno mišljenje
temeljeno na dobronamjernom uvjerenju
koje se ne slaže sa objektivnom stvarnošću.
Radi opravdanja ili namjernih zabluda,
mnogi olako odbacuju već spoznatu istinu
jer ne žele mjenjati navike i/ili lagodan život.
Kako na putu spasenja ljudski um nije sposoban
riješiti problem grijeha i dara slobodne volje,
treba imati na umu da to za spasenje nije nužno,
nego se utočište za spas čovjeku nudi u vjeri.
Vjera je svjetlo od nadnaravnog izvora, od Boga,
i kao takva je jedina sposobna dati uvid u bit istine.
Stoga, čovjek dok ne spozna stvarni učinak vjere,
na sebi, na svom putu i u svom životnom iskustvu,
trpi od beskonačne gladi za istinom, bez koje se
ne može cjelovito ostvariti niti osjetiti stvarni značaj
i puninu vlastite osobe vođene ispravnom savješću.
Što smo dalje od istine, to se poput alarma diže
glas naše savjesti, koji nas budi i zove na akciju.
Tada valja stati, trgnuti se, jer se prekida dotok
životnih sokova našem biću, ugrožen nam je rast,
da se ne dogodi da tek kod liječnika-specijaliste
dznamo što nam je savjest onomad htjela reći.
Dakle, ustrajući u vjeri ostajemo u spoznaji istine,
pa je temelj našeg života u vjeri i spoznaji istine.
Onaj koji nam je dao život i razum, zasigurno je živ,
toliko razuman, da sve osmišljava i daje život svima,
daje smisao našem postojanju, našoj pojavi, životu.
Racionalno zaključujemo, da iz manje savršenog
ne nastaje savršenije, što čitamo u prirodi, toj
otvorenoj Božjoj knjizi, koja nas uči živjeti u istini.
komentiraj (2) * ispiši * #
