aha, curka od 29 godina.
bolesna sam ko sam vrag...aabuuuu 2008.
četiri tumora na dojci
tri operacije
kemoterapija, AC, ona crvena,bljuv 2009.
metastaze na kralježnici
metastaze na plućima
puknuće šestog prsnog kralješka
operacija kralježnice
operacija pluća
epileptični napadaji
zračenje
kemoterapija pakitaxol
tri mjeseca u krevetu
atrofirali svi mišići
učim ponovo hodati
ugrađen centralni venski kateter, fuj 2010.
metastaze na jetri
kemoterapija xeloda
ima onih koji ne vole ljude, koji varaju ljude, koji rađaju i rađaju ljude, onih koji mole za ljude, onih koji liječe ljude, koji ogovaraju ljude, koji ne misle na ljude, koji crtaju ljude. ja sam vam ona koja voli ljude. ja sam vam ovisnica o ljudima al sam i ona koja je često i ljuta na ljude. ja sam ona koja svaki dan spomene ljude i kaže ja volim ljude. ja sam vam ta.
jednom sam bila jako sama. uzela sam onda karton, ma bilo kakav...onaj od mlijeka. napisala sam: ja sam sama malo mi je drama, sjedi kraj mene možda me krene. otišla na trotvar sjela i čekala. ljudi žicaju novac al ne žicaju društvo. a biti sam ili gladan je meni ista stvar. zapravo rađe sam gladna nego sam sama. ma zamisli da nemaš nikoga. toliko ljudi oko tebe a ti nemaš nikog. zarobljen u svijetu stranaca. a u društvu nećeš umrijet od gladi dok sam oćeš.
i ja sam sjedila i došo je jedan puž pa sam pitala oćeš biti moj muž, a reko je puž bit ću ti muž. došla je i svraka al ona nije bitna. poslije svrake je došla baka i rekla kako lijepi puž, jel vam to muž? pa je sjela pokraj nas. onda su došli turisti sa tajvana pa su nas fotografirali i pojeli užinu. došao je i onda i moj tata i susjed i predsjednik države i jedan novinar. pa sam uzela olovku i ispravila ja sam salama malo mi je drama, pojedi mene možda ti krene.
hahahha...ovo je preludo...moram prekinut pisanje posta jer sam upravo dobila važnu obavijest.moj dečko je upravo dobio otkaz. jel to netko baca čini na mene i moj svijet?!?!
uf što dobra ta barcelona. uf što neobično putovanje. nema razgledavanja, izlazaka, šetnji, fjakanja. samo bolnica, hrana, hotel i mini šoping. što kupio kupio. što vidio vidio. prijatelja i prijateljicu jesam i to mi najbitnije. aj dobro i doktora, ma dva čak.
uf što dobra ta barcelona. ima i klimu i more i mjerilo i arhitekturu i parkove i dućane i crne i bijele i kose i kokoši prodaju na ulici, zašto prodaju kokoši na ulici? dućani se otvaraju u deset jer španjolci vole izlazit i kasno večerat, fino papati pa nema smisla ustajat se rano pa smo i mi tako, vesna i ja. i tako nas je barcelona dočekala, odmah prvi dan, večer na port wellu, njihovoj plaži, u restorančiću na otvorenom a ispred restorana na plaži dva crna muška guza i pimpeka. pa se vesna smijala i nije gledala, jer ona vam je fina gospođa, profesor na fakultetu itd. a ja prostakuša mala sam piljila i mahala im, a kad su bili lipi.
i uf, dobra je ta barcelona jer ima najboljeg europskog onkologa, doktora baselgu, koji je pozvan na jednu od najboljih a možda i najbolju onkološku bolnicu na svijetu u boston, massachusetts general hospital a vesna, koja zna više o tumorima nego oni znaju sami o sebi, se liječi kod njega već godinama i zahvaljujući njoj eto i mene tu.
i reko mi je doktor svašta. došao je jedan pa je došao drugi. posjeli me fino pa sve u glavu. sve su mi rekli, objasnili, čak mi crtali i dobro me protresli. nakon razgovora vesna je ostala u bolnici čekat svoju konzultaciju a ja sam sjela u taksi.sama. potekle su dvije suze. bilo je onako filmski. sama u nepoznatom gradu, u nepoznatom taksiju, s nepoznatim čovjekom, strancem. onda mi je zazvonio mobitel i zvao me moj ljubljeni tamo iz daleka i ja sam mu pričala. sve sam mu ispričala i tako mi je bilo dobro. taksi je vozio kroz prekrasan grad, kroz prekrasan dan, na telefonu prekrasan i sve prekrasno a tako tužno.
i onda sam izletila iz taksija u hotel, ostavila nalaze, izletila opet u taj bezobrazni grad i išla se naći s prijateljicom.
da jesu, ovaj put su bili najuvjerljiviji, imam pregadnu bolest, tešku ju je izljiječit, kažu gotovo nemoguće, i bilo mi je ovaj put najteže i skoro su me uvjerili al ja ću vam reći, opet ću vam reći, ma nema šanse. neka je stota nepravda, nek dođe tisućita, sve mi dođu, pa nek dođu, pa i bolje meni nego drugima jer ja sam najjača i sve ih prebijem, i uvijek sam ih prebila i nakon svih nepravdi sam pokazala svima, i svi su uvijek ostali na kraju piškini i kakini.
i onda je neko prdnuo u avionu i više nisam mogla pisat.
sutra se pakiram i odlazim u nepoznatu zemlju kao što su nekada išli trbuhom za kruhom, ma idu i danas, tako i ja sutra, mali jado, s ruksakom na leđima, sjedam na avion, idem u stranu zemlju, stranom doktoru, na stranom jeziku, da mi da neki strani lijek, neki eksperimentalni, oće li mi pomoć niko ne zna, nije znao ni onaj iz afrike, onaj šipo ni onaj cigo oće li preći granicu, more, rijeku i doći u ameriku, njemačku, di već i pojest kruh taj koji je toliko zamišljo.
sutra ću se opet sva promijenit, opet sletit na novu planetu i upoznat nove zemaljce.
vratit ću se za par dana pa ću vam pričat, a ak vam se da stisnite mi koju figu, jer nikad se ne zna oće li mi doć neka maškara i bacit me van iz aviona.
kad sam imala šesnajst godina markirala sam iz škole, sjedila u knjižnici na cvjetnom trgu i pisala pjesme o barbikama
odrezala sam barbiki nogu
ofarbala sam barbiki kosu
moja barbika je gola
zavezala sam ju na električna kola
slomila sam joj kičmu
pojela je kenovo crijevo
isčašila sam joj lakat
odmotala joj pupak
isčupala sam joj jezik
nalakirala joj nokte
barbike, barbike su dosadne i smrde,
barbike, barbike su blentave i prde
moja sestra je rekla...nema šanse da ću se ja s njim više ikad vozit u tramvaju, jel ti znaš kako on mene sramoti. a ja sam rekla...ma daaaj, pa znaš ga, briga te, mene ful nasmijava. radi se opet o mom tati. a da, jučer smo se malo družili.
mama se ustala u pet ujutro i išla kupat. onda je procurilo dole susjedi pa je izbila panika. tata je počeo vikat da je susedi cijela soba mokra. mama je na to počela urlat da kaj da radi da se ni u pet ne smije okupat i onda je on otišo opet dole.i dolazio gore, kao šuljao se.moja sestra je ležala polubudna u krevetu i nije mogla vjerovat. on se došuljao do wc-a i vratio dole da ga mama ne čuje.sestra je ležala u krevetu i pitala se zašto?
u podne je došo po mene pa smo išli u metro kupit hranu ali prije toga smo svratili pogledat neki luster. fuj, grdi, grdi, baš su svi grdi....niš mi se ne dopada. a ovaj tata, pogle ovaj. kaj to košta, ček da pitam. gospođo jel primate vi tu na pokaz? pokaz? da pokaz, kaj me gledate, ameriken, dajners, karticu, pokaz...onda je skinul naočale i nezadovoljan reko ma jebeš to idemo po špeceraj.
pa smo ušli u metro a on je izvadio listu s popisom namirnica koju su mama i sestra vrijedno pisale cijelu noć. i onda je krenuo...gospođo gdje vam stoje ovi pvc stolnjaci iz kataloga.ovi ovdje narisani, vidite. molim, šta će vam tata molim te pvc stolnjaci? magistra je naručila, moramo slušat magistru. ajde pusti me odi gledat lustere. u metrou lustere?aj bok idem ja po jabuke.
i onda sam se pregladnjela sjetila onog svog toč fast fooda. vrlo jednostavno. zapravo bilo bi jednostavnije da imam frenda koji drži restoran.onda bi njegovi kuhari kuhali za svoje goste a moji bi krali od njegovih točeve. i prodavala bih po ne znam,recimo deset kuna. toč plus kifla.ma bitno omastit brk. toč od maslinovog ulja, češnjaka, bosiljka i svježe friganih škampi. drugi od maslinovog ulja, bakalara, krumpira i peršina. i tako bih vam ja prodavala te točeve i mastila ljudima brkove, onima koji ih nemaju bi crtala i ljepila od papira a iznad mene bih bio instaliran neki tuš i curilo po meni da i ja izgledam da sam sva u toču.
i onda sam ga opet čula kako viče, gospođo di bih mogel naći ove binde...binde? da binde, uloške, pelene, za ženske kad dobe menstruaciju.
reći ću vam nešto. nećete se složit samnom. ići ću vam na živce. reći ćete da ništa ne shvaćam da to ne može tako, da ne poštujem druge, da sam sebična, svojeglava, naporna, svakakva. al ja ću vam reći, jer ja sam si mislila i ja moram reći...meni neke ljudske izmišljotine nemaju smisla neke imaju. ja neke ne bi neke bi. i pitam se nekad, zašto ne smijem birat za sebe. i jučer sad sam se pitala jel smijem birat za sebe. i sad se pitam jel smijem. i evo ravno...ko metak gađam. paf!
ovako ide...meni je bitno živjet, ja volim živjet, volim svoj život, ovaj tu sad, samo taj. tom vjerujem i taj me zanima. ja nisam egotriper i ne mislim da je bitno ostavljat svoje ime za sobom. ne mislim da neki mujo za sto godina mora znat da sam ja isto živila na ovom svijetu. nek si sjedne u raketu pa mu možda skuham ručak na marsu. ak će mi se dat. ak na marsu imaju plac uopće. no uglavnom, ne mislim da mora ostat ikakav trag sa mojim imenom. meni to ništa ne znači. bitno mi je ostavljat djela za soboma al neću da se zna da su moja. e baš neću. zašto je to bitno, kome, meni nije. važno je da su korisna i pomažu. čija su boli me dupe. kak se ja uopće zovem?
ja ne želim ni da stoji nekakva ploča na kojoj će pisat moje ime, godina kad sam se rodila i kad sam vumrla. meni je to tako bezvezno i ništa mi ne znači. onog trena kad me više nema me nema a svatko ko će me se sjećat i bit ću mu bitna će me imat u sebi.sjećanja, fotografije, slova, nešto. neću ploče i grobove, neću. jel smijem reći da neću. glava ti u smeću.
ajme meni, išla sam jutros do grada i opet je cijeli grad vikao na cijeli grad. prvo ulično pseto na moje pseto. ugrizlo ga, pa je moje pseto plakalo a plakalo je i moje srce pa sam brisala nos psetu pa srcu. ko je izmislio da srce plače? neki pjesnik?aljo?onda sam prelazila cestu a auto je vikao na drugi auto i trubio na sav glas i morala sam začepit uši. u dućanu je baba vikala na prodavačicu jer joj smeta dok radi svoj posao i slaže robu na police a na tramvajskoj stanici je vikala na mene i moje pseto jer postojimo i ne može ući u tramvaj. ali ta baba je bila pik baba. ušla sam za njom u tramvaj, sjela ispred nje, okrenula se i pojela babu.
onda me nazvala teta iz jedne firme koja bi financijski pomogla liječenju teško bolesnima i ispitala me apsolutno sve o mojoj bolesti i financijskoj situaciji i to je u redu, ja sam sve iskreno, s rukom na bibliji, ćruf onli ćruf rekla ali kad sam rekla da živim na pantovčaku teta se zagrcnula, na pantovčaku? i rekla dobro javit ćemo vam se. i onda sam ispljunula onu babu što sam pojela, ispričala se i počela vikati na cijeli grad. nije bitno kolko sam bolesna, nije bitno jel mi treba, kako sam šta sam di sam jesam nisam, bitno je di živim. a bitne su i predrasude i zatucanost i to da na pantovčaku živi jako puno sirotinje ali građani ovog grada planinare po drugim brdima pa vjeruju famama i žive od njih. i tako sam hodala i vikala...hodala i kihala, glavom njihala i vesla sisala.
nisam četiri tjedna bila u bolnici pa umalo i zaboravila da sam bolesna. ošla sam se danas podsjetit. bolnininitinuninučica. nisam upoznala nikog novog, sve stara ekipa, gengsta gengsta...pa smo repali... kak si, kaj ima lima, jel tvoj tumor štima? kako je u tvom tijelu, jel se mijenja klima?
nema dosta kreveta pa princeze sa šupljim venama i centralnim kateterom imaju prednost a ostale terapiju dobivaju na stolcima. nekad je bolje ne bit princeza jer krevet zna bit još topao od leša. je bilo je i toga, je, nedavno, je, kaj sad, normalna stvar, da, pa ti crvić uđe malo u gaće, bude neugodno, primiš terapiju, izdržiš i odeš doma.šta ćemo sad glumit mimoze. jesmo igrali frenje zajedno ka mali ili nje?
a onaj mitraljez, onaj top šta mi ispaljuju u trbuh, ona injekcija za divove, šta se vadi posebnim strojem i dolazi posebna robot sestra da mi je uštrca jer postoji mogućnost da bilo koju drugu zadavim, je čekala spremna s naljepnicom na kojoj je pisalo moje ime ali robot sestra je otišla na godišnji i došla falša i kad me nabola meni je vodoskok krvi počeo šikljati i bolnica me htjela kupiti da u vrtu mjesec dana stojim kao fontana. ponudili su mi dobre pare ali nisam htjela. rekla sam neka začepe rupu na trbuhu i daju ručak. jer, prošli put sam došla gladna i rekli su da nemaju ručak pa mi je sestra nosila kruh.
onda sam ručala a sestra mi je pričala da se rak kostiju ne da izliječiti i da se on jednostavno zabetonira. ma šta se zabetonira? pa metastaze, ti lijekovi i zračenja, to ti njih zabetonira u kosti i one ne idu dalje i tako fino možeš i deset godina. ma baš fino. fino ko ručkić. logično....betonira se, beton, arhitektura, ja, metastaze, sva sam se uzrujala, rupa se na trbuhu ponovo otvorila i cijeli ručak je izašao van. i crijeva su izašla. i sestra se poskliznula na crijeva i slomila vrat. i onda su došli i rekli mrš van. ali nisam ja. i htjeli su me izbacit ko onu babu šta su izbacili iz bolnice dubrava. a to vam je baba koja je vikala cijelu noć, noć prije moje operacije kralješka. govorila je da su je zarobili i da su kriminalci. zvala je policiju i upomoć. sestru je nazivala kurvom i pljuvala ju, grebla i čupala. a sestra ju smirivala i govorila pssst pssst dijete spava. dijete sam bila ja. a baba je i dalje vikala, i vikala, briga me za dijete i ona je kurva, upomoć, upomoć, bando, svi ćete platiti, svi ćete patiti. i tako sam se smijala onda i spavala, istovremeno. i sad se smijem al ne spavam više...samo se smijem, ne želim više spavat, nikad više.
jeste čuli za onu tibetansku glivu? to je sad novo što mi dolazi u kuću i pomaže zdravlju. majko mila, te se bojim. aj prvo šta je to. kažu:
uzgajali je tibetanski monasi pa obolio jedan profesor što je radio u indiji, od raka jetre, izliječili ga ti monasi, tom gljivom, pa ju on stavio u đep i donio u europu. inače ta gljiva se razmnožava, udvostručuje svakih sedamnajst dana, ona raste, majčiceo mila, tako da joj se daje svaku večer mlijeko. ono ko djetetu. meni je to skeri.ako joj ne daš mlijeko postaje crna i nakon 24 sata gubi moć stvaranja ljekovitih svojstava, ono naduri se i aj bok.
pa naravno da je se bojim. takva živina će mi bit u kuhinji. mislim da tad pogotvo neću spavat. samo ću zamišljat kako su joj još i zubi narasli i kako mi je ko biljka mesožerka krenula jest sve redom, ma sve, dok me skroz ne upropasti.i nikad više neću ući u kuhinju. i rast će tako, svakih sedamnajst dana sve veća i veća, a ko zna kolko puta sedamnajst ću je ja morat pit. i šta onda kad naraste ko div, oću li cijelu mljekaru kupit da ju nahranim? šta ako se razboli i gljiva dobije gljivice, šta ću onda, ić tražit monarhe po tibetu? šta ako se mlijeko pokvari i ona usmrdi, pa se otrujem? pa šta ju onda kozo uzimaš? mama ti koza...zato što:
i ja kao profesor imam rak jetre... zato što:
liječi bolesti srca, gušteraču, jetru i slezenu, žuč, dvanaesterac, crijeva, bubrege.ico miki, šta sam zaboravila jezik, palčeve, ušne resice, obrve. gljiva stvara antibiotik i liječi upalna mjesta u organizmu.regulira krvni tlak.otklanja, odnosno koči razvitak novih metastaza.regulira mlitavost i umornost.ma sve živo a ja miss hipohondrije bolujem od svega.
i onda mi je moja diler govorila na telefon danas, ali to raste i raste, a ja sam govorila šuti, šuti i donesi mi prokletu gljivu sutra, nek mi pojede i dečka i psa i kuću, ništa više neću imat...ma nek pojede i mene, pa nek pojede cijeli svijet, ma neka neka naša zemlja sva postane sretna.
a sad sam skužila zašto je onaj iz prljavog kazališta sve suze isplako jer sam i ja danas gradski seljo došo na selo sjeo i počeo suzit. tekle su od podne do šest. i tekle, tekle, brate mili, u mene su svi gledali. dolazile su seoske nošnje, ministranti, krmače, jedan pijetao, veterinar, prodavačica...pa čak i strašilo iz polja, svraka. oni su dolazili i gledali. a ja ružo, moja rožnice, sve sam suze isplakooooo. i sjedila i suzila bolje da kravu muzila. onda je susjed počeo kosit travu. o susjede, moj susjede sve sam suze isplakooo, sada zbog tebe mooooj susjede...jer alergična sam na travu i na vašu kravu.a njegova krava bar krava, a moja krava izgleda ko pas koji ko ja gradski seljo došo na selo pa pase travu i pase od podne do šest. i pase pa pase. o gospe moja. pa gleda selo, jel pas ili krava? gleda mu uši, gleda mu rep, zube i oči, izgleda ko pas žvače ko krava...laje ko pas, miriše ko krava. cijelo selo se pita jel pas ili krava? pita se selo, pitaju se ljudi, pitam se i ja...šta li ću izist? čevape nesmim, kekse nesmim, kolače, šunku, bijeli kruh nesmim...a salatu, da da, može daj salate. jedem salate rođena od tate, oči suze, krava pase, pas laje...to je život, uzdiše momčina do mene...da uzdišem i ja i gledam kako ne mogu ni sjedit na tom ligeštulu normalno jer me rastura kičma pa sebično uzimam ležaljku. a momčina me gleda i pita zašto plačem? a ja kažem ne plačem. i sunce sija, suze liju, trava travi, proljeće je, roštilj se peče. ja ležim i odmaram...da to je život. dolazi cura, nosi mi kavu, pita me jesam li dobro. moja ruuuužo, sve sam suze isplakooooo. skidam naočale, cura vrišti, baba moli, svinja rokče. uzimam kravu, bacam na zadnji sic, sjedam za volan i vozim za grad. sve sam oči, noći, moći isplako, moooooja suuuzice.
prvi će bit pelene i štikle. za cure. outfit proljeće/ljeto 2010. oooo da. nanosila sam se pelena u bolnici, pelene su zakon. pa sam došla iz bolnice, a došlo je i sedamsto pelena. živjeli smo u sobi, krevet, pelene i ja. mogla sam živjet na zahodu, dok ne prohodam al rađe sam s pelenama. i tako su mi se smilile da sam ih sačuvala, čiste, nove, pakovane, čekaju tulum. nema te ženske guzice kojoj ne stoje. guzica na štiklu, pelena na guzicu, pljes po guzicu, ritam u štiklu, ziza u mjuzu, tula u mulu i tula u bulju...ne znam...to je tulum taj prvi. koke bu tip top. a muškadine nisam još riješila.
drugi oću da je za moj rođendan i da svi dođu i cijelu večer mi govore nesretan ti rođendan...uuuu užasno ti nesretan rođendan...da te bar pojedu bubašvabe. želim ti da nađeš crva u uhu. uvijek sam ti želio nesretan rođendan. e ma neka ti je baš nesretan rođendan. i onda nek odu plesat i opet nek dođu i prstom me po ramenu i ja se okrenem i kažem a? a oni kažu znaš kaj? a ja kažem kaj? a oni? e baš, baš nek ti je najnesretniji rođendan. i nek mi donesu najviše poklona na svijetu.
treći magareći. znam glupa fora.
četvrti će biti onaj užasni koji svi mrze tako da mi nitko ne dođe jer će se morat maskirat. morat će se maskirat svatko u nekog sa tuluma i morat će glumit tog nekog sa tuluma. i morat će hodat onda s tom curom s tuluma u koju se maskirala druga cura s tuluma. tulum promjene identiteta. svi ćemo biti mi ali nećemo biti mi al baš me briga, izvolit ćemo biti.
peti ajde neće biti tako naporan. to će biti neki post it party. kaj sad? samo moraš cijelu večer pisat misli i lijepit ih po sebi...tipa... treba mi žvaka, povraća mi se, iva smrdi, sviđa mi se marko al nemoj nikom reć, prošeći samnom, odvratna glazba, ne znam plesat, oću jebat, cice, di mi je čaša, u gepeku u ponoć....a da tako sam i provela zadnji.
ja stvarno ne volim spavat. ne volim trošit vrijeme na spavanje. ne volim ležat horizontalno i čekat da se napunim da mogu radit sve ono šta bi htjela. a danas sam stalno morala ići horizontalno pa nisam mogla niš ni napisat. pa oće li više izmislit neku struju drogu sok, sve ću im novce dati i mamu i tatu, samo da ne moram dosadno spavat.
evo me, opet u izmišljotinama. a neka. ovako ide..ljudi su uglavnom beskorisni, ma korisni su oni jako ali recimo jedni za druge bi mogli biti malo korisniji a ko zna, zekopeko zna kako....ovako.
uzmimo jedan običan dan, evo recimo utorak. i treba nam jedna teta koja radi u nekoj maloj poslovnici i javlja se na telefon, a to sam recimo ja. treba nam još samo stol, stolac, kompjuter i telefon, može još jedan stolac ajde i vrata, da vrata da možemo ući i izaći, a dobro ako vrata onda i prozor. i ništa više ne trebamo. no da, struju, kupaonicu i čajnu kuhinjicu...aj dobro. imamo sve to. znači izmišljotina može početi.
ja, kao zaposlena teta, spajam ljude i njihove potrebe. potrebe su svakake jer i judi su kakaki.jedan bi da mu netko danas skuha ručak, napiše pismo, odveze doma s posla, kupi čokoladu, kupi gače, pokloni nešto.
drugi bi nekom sašio čarape, oprao prozore, kupio slaju, izmasirao stopala, dao pusu.
treći bi nekog samo nazvao i rekao mu pička ti strinina i jebem ti sve po spisku i svetu papriku i dabogda imao proljev i štucavicu u isto vrijeme i dok sereš ti se kuća zapalila...šta je, pa znam i ja psovat.
i tako bi u tom jednom običnom danu jedan čovjek napravio nešto za drugog čovjeka i puno nas za puno njih. pa bi došo drugi običan dan s novim korisnim napravinama.a zaposlena teta bi spajala jedne s drugima, druge s trećima, potrebne s nepotrebnima i bila zadovoljna. koji put bi i prevarila, sebi iz fore, da nasmije brk.
a ljudi bi si počeli vjerovat, a ono bar malo. a ja bih počela vjerovat da bi si počeli vjerovat.a ono bar malo. jer otkrit ću vam tajnu, nekad me neznanac napuni više nego znanac. e e, napuni, tako je, ko bocu.
znate one knjige što izdaju desetmiljardimilijunatisućastotina stvari koje morate pročitati, pojesti, pogledati prdnuti prije nego umrete. možda bi čovjek reko da sam ja ovako malo šizofrena jer se odmah nanerviram kad vidim takvu knjigu jer u cijelom svom životu nema šanse da ću uspjet nabavit baš sve što mi te pametne knjige preporučuju i smatraju da bi bilo dobro za mene proći kako bih bila obrazovana, produhovljena, sita i pametna. i zašto unutra mora biti tisuću stvari zašto ih ne bude dvacet, al ono baš pravih.
i onda, kad se čovik tako ide pravit pametan ko ja što volim, onda mora i on nešto ponudit...evo, pa prije nego ove godine odete na ljetovanje svakako bih vam preporučila par meni trenutno što me u životu jako vesele
kazališna predstava: smisao života gospodina lojtrice
društvena igra: pictionary
zdrava grickalica: kokice na kokosovom ulju ...to su najfinije kokice, ne debljaju a kokosovo ulje ima kupit na placu, skuplje je od običnog al najzdravije i jedino na kojem se smije peći, odnosno nije kancerogeno
knjiga: lovac u žitu
napitak: bianka s rižinim mlijekom...zdravi nadomjestak za kavu, jer moram izbjegavat i kavu i mlijeko pa se jado snašo i fino jako jako
p.s. prevarim ujutro i popijem nescafe
outfit: i dalje pelene i štikle čim stanem na štiklu
frizura: ćelava , ja vidla nisam da to nekome ne stoji, babe mi
muškarac: moj, ža mi je, al iznajmljujem, trebam nofci
film: amarcord blesav
i oprostite mi što se ne mogu sjetiti ostalih šestodevetnajst a možda i bih da mi netko izvadi pincetom, klještima bilo čime riblju kost iz grla. riba ne ide na moj popis...sori riba grlo mi ugiba.
moram bit brza. cijeli dan sam u kadi ispod vode. gotovo je, pluća više ne rade. svi peludi na svijetu otkrili su moja pluća i preselili pa sad dišem na škrge. i šta ću, brzo u kadu. užasno mi je dosadno tamo ispod vode a opasno mi je bit ovako izvan. iskoristila sam sad priliku dok nikog nema doma brzo nešto napisat. da me vide vikali bi. stalno mi svi nešto pametuju, znaju najbolje kaj je najbolje. nikad im neću dokazat da sam kraljica svemira...kraljica kade.
zapravo sam skoknula brzo tu da vas zamolim za jednu uslugu. ja moram odselit na neki drugi planet, al treba mi pomoć. evo imam cijeli plan samo kako moram bit u kadi, i ko zna kolko još, kokoš, neću moći ništa sama.
zamolila bih vas kad bi mi mogli nabavit, za početak, astronautsko odijelo. mislim da bih se u njemu osjećala sigurno. jer nije da mene muče samo alergije, muči me i ona ravnoteža pa sam sva u modricama ili ne znam, možda imam neke nevidljive neprijatelje koji me boksaju stalno. pa sad još i koža. evo nosim neki dan ja kesu, a neš ti kese...malo teža, ono od špeceraja a kad vid mimoze, koža na prstu do krvi se oderala. eto kakva sam, moram selit.
ako je to odijelo problem razumijet ću, molim vas onda neko zvono stakleno, al samo neka je bez zvuka. dovoljno je što će i ovako svi piljit u mene, ne treba još da tulim. eto to za početak. bit ću neizmjerno zahvalna...a nakon toga ćemo isprojektirat neku letjelicu da odem ča, al ne stignem sad jer ću se ugušit. moram natrag u kadu. eto, hvala vam, a i rođendan mi je blizu pa to kao poklon. fini ste baš. ono mili, ko novi fosili.
sve ću vas prebit, tak kak sam jaka. danas mi je zadnje vježbanje s teraputicom jer imam najveće mišiće na rukama i nogama. popaj se sakrio i reko je da neće više nikad ni jedan crtić snimit, pa je oliva otišla u opatice. moja terapeutica je isto sretna što me se riješila jer je rekla da ima muskulfibere od mene al me opet mrko gledala i pitala kaj bum sad dalje i dal bum vježbala sama.
i koje god novine i televizije otvoriš isto pitaju i prijete se i izgleda da je sve u tom vježbanju a sjedenje je najveće zlo. znači logično ću ja onda zabranit i spalit sve stolce, kao što su tamo jednom palili knjige i smisliti novi svijet.
poslovne zgrade će biti velike zelene površine podijeljene u zone po potrebi a uredi pokretni mali roboti koje obučeš i onda hodaš... pred sobom imaš monitor al umjesto da tipkaš govoriš i tvoj govor se memorira u bazu podataka. na pauzu odlaziš ne prošetat nego sjest i odmorit. sastanci se i dalje održavaju za stolom , isto tako i uslužne djelatnosti. a inžinjeri kao što su arhitekti, građevinari, geodeti i ini imaju velike ekrane osjetljive na dodir prsta i stoječki crtaju od devet do pet radeći čučnjeve, prsti pete piruete i što god.
kretali bi se stalno, ko naši preci, po cijele dane u lovu i bili svi šlang i zgodni, ne bismo imali toliko problema s kralježnicom. mogli bi nosit ured stalno sa sobom a i ne.
a danas, najpotplaćenija zanimanja, čistačice, perača prozora, kuhara, fizioteraputa su najzdravija pa možda se ljudi osvijeste jednog dana i skoči im vrijednost ko crnom kruhu.
opet su mi počeli letjeti svjetleći spermiji i ne znam šta da radim. nemrem doći doktorici i reći znate ja od kad sam imala epilepsiju imam te neke prijatelje koji mi lete pokraj glave. srebrni su, svijetle i da izgledaju baš ko muške spolne stanice. ne ne pokušavam bit duhovita, ne izmišljam idiotarije i ne gledam rupe u siru. prelete par puta u danu...najčešće uza zid. nisam ih nikad pokušavala uhvatiti, ni komunicirati s njima. brzina im je jedne prosječne muhe a kreću se uvijek u grupama od tri, četiri...nisu nikad sami. primjetim ih najčešće kad čitam nešto ili gledam u kompjuter. ne, ne zaboli me ništa u tom trenutku, niti osjetim promjenu svjesti. ne postanem niti gladna ni žedna. u koje doba dana ih primjećujem? pa češće prijepodne nego poslije ali to ne isključuje i večer. svijetlo ne utječe na njihovu boju, ne nikako.
vratimo se onda u te dane kad ste imali te epilepsije. to ste imali samo jednom jel tako? da da, tu jednu seriju, grand mal, kažu da je to jako opasno, da su me bili otpisali, al ja sam bila u nesvjesti pa ništa ne znam. dobro, i onda ste se probudili i čega se sjećate? pa sjećam se da sam otvorila oči i vidjela neko lice i puno tih svjetlećih prijatelja. mislite na...da sad ne upotrebljavamo taj naziv, ajmo ih zvat spepiji...vidjeli ste ih onda znači prvi put. a čije je lice bilo?..da, da, prvi put...i onda je upalo u kadar drugo lice koje sam odmah prepoznala i koje mi je počelo nešto govoriti i potjeralo sve njih, kako ih vi zovete, spepije i ja sam se počela smijat. al nisam mogla prepoznat sve ljude koji su bili oko kreveta, bili su mi poznati. dobro, čega se još sjećate?pa sjećam se da se ničega ne sjećam. tri dana sam bila glupa ko ćup. morali su mi pričati i prepričavati što više toga da se ja prisjetim jer me sjećanje nije nikako služilo. a i boje su me varale. pa sam se svađala. plavi vrč je za mene bio crveni i sam vrč da je progovorio i reko a plavi sam i muči više ja bih mu vratila glupane crveni, vrčevi ne govore nego čuvaju čaj.
jel vas sad u toku razgovora posjetio koji spepi? ne nije, kažem vam...najčešće dok čitam...a i moramo biti u zatvorenom prostoru.
i šta sad. ja vidim nešto šta nitko ne vidi i nemrem nazvat nekog i pitat...e jesi ti vidla one s repićem, kak im je gadan onaj vođa, a malo se zdebljo od prošlog puta kaj ne. šta ti misliš čime se oni hrane? i niš nemrem, nemrem ih ni fotkat. nitko ih nikad ne bude vidio osim mene i nikad s nikim neću moć pričat o njima i nikad mi nitko neće moć reći ko su oni, samo će mi dati još jedne tablete za epilepsiju, pa još jedne i još jedne i onda će me pitat jel imam još uvijek letećih prijatelja, koga i što još vidim...i tako sve dok jednog dana neću reći da više ne vidim.
uvijek sam mislila da imam neke super moći. za sve je kriva moja mama...bila mi je uvijek sumnjiva kako zna neke stvari koje sam radila ili pričala s prijateljicama kad sam bila mala tako da sam bila uvjerena da se pretvara u neke od njih. zapravo sam bila sigurna da je to sve ista osoba. u svoju teoriju sam još više vjerovala jer mi prijateljice nisu smjele dolaziti doma a onda bih razmislila i skužila da u biti mamu i određenu djevojčicu nisam nikad vidjela zajedno. i gotovo, cijelo djetinjstvo sam vjerovala da je moja mama vještica. al ne zla.
onda sam se nadala da ako sam ja njezina kćer imam također super moći....i puno sam vježbala. sjela bih za stol sa praznim tanjurom, zatvorila oči, čvrsto stisnula šake i zamišljala bananu. ba na na na nana. otvorila oči i ništa. pa opet. ba ba stara baba nana. otvorila ništa.jebenti bananu.a tanjur se smije i kaže a vid male budale.nakon pola sata došla bi mama s placa i donjela banane a ja prestravljena pobjegla u kupaonu. znala sam, ona je vještica. onda bih u kupaoni buljila namušena u vešmašinu dok ne bih bila skroz hipnotizirana od onog vrtećeg bubnja i mislila da imam najstrašnije vrteće oči na svijetu i išla plašit sestru. ona bi me samo pogledala i rekla...kak si glupa.
no ja i dalje ne bih odustajala...prva osoba koju sam morala uvjerit u svoje super moći bila je upravo ona, moja mlađa sestra.pokusi, ili bolje reći maltretiranja su počela. kupale smo se uvijek zajedno u kadi, mama bi napunila vodom, ubacila nas unutra, naše barbike bebe i išla kuhat ručak. ja bih sestru tjerala da bude uvijek na strani odvoda jer je mene bilo strah da me ne povuće al bih glumila čarobnicu i dizala ćep ćiriburajući...vidi vidi kako je kada žedna.ona bi jadna plakala od užasa a ja bih pokupila šamarčinu.
stavila sam jednom malo sapuna u usta i radila one balone od sapunice, ona me zadivljeno gledala i stvarno mislila da sam posebna a ja sam mislila da će me mama prodat ciganima kad me skuži. bilo mi je otrovno u ustima cijelu noć.
kad sam odrasla naučila sam da su super moći nevidljive al se mogu osjetit. i da svi ljudi imaju super moći i prenose ih energijom. neke mi se sviđaju neke ne a po njima uglavnom i biramo prijatelje. također sam naučila da su super zabavne. pa sam tako sinoć vikala ovom svom.. duudo, duuudo, kako se baca kletva? jel ti znaš? ajde ajde baci kletvu na ovu košulju, brzo brzo!...a on je sav smotan u brzini mahnuo rukom u krug i prstom prema košulji viknuo jebenti pasa.
ha? uskrs? kakav uskrs, sve sam pojela, i zeku i jaje i zekin repić.
halooo.bok, sretan uskrs. pa jesam ti sad rekla da sam pojela uskrs. došla ljudima u goste, fina obitelj, potrudili se, hvatali janjca po polju dva dana, pekli ga cijelo jutro, jaja skupljali cijelu noć i kolače mazali u čokoladu i onda došla ja pojela sve, sve jedno po jedno, a kad više nije bilo ničega na stolu onda sam pojela i domaćina i domaćicu. i šta sad? sad sam sama. nesretna i sama. eto ti ga na.
a more mio...zadar lipi..došla sam ti u inspekciju da vidim, jel dalmatinci farbaju riblja jaja jer nisam čula još za morske kokoši a ni viđala ih po južnim krajevima.
i lipo me mili moj poveo na rivu jutros i provozo na gondoli preko na poluotok. čiča s barkom za pet kuna prevozi svitu, linčine kojima se ne da hodat preko mosta a svite nije bilo nego mi sami pa je ko u veneciji, barba zazvižduko neku finu, opalio veslom i krenuo u romansu a oko nas veliki brodovi plovili i mahali nam judi, sunce me štipalo a more njihalo. a dan, bravo bravo koji dan. i moj šjorić za ručicu me držao i vodio po svome gradu, mladi gospodinčić, ponosan sav, a ja ko u cipelicama da sam staklenim gazila za njim.
i sve me nešto razdragalo, a ono ko da sam obolila od zraka a ne od raka...milim se svima i macim ko maca, galebovi mi gaču i kao da mi cijeli svijet pozornica otplesala bih mu nešto a ne mogu, a mislim se, kad bi me pitali reci nam zadnje što još želiš, ja bih rekla: jedan ples bez kraja da vodi me do raja
svaki dan se sjetim jednog novog razloga zašto sam dobila rak. ne, nije da tražim razloge nego je zabavno da budu razlozi. a jedan od mnogih je i argentinski tango.
trebala sam ga početi plesati ma baš tik prije nego sam se skljokala.baš sam našla partnera, da našla..prijateljica mi je posudila svoga klipana. dala mi ga je na povjerenje. divno zar ne?...alo marice, posudiš mi pericu dva put tjedno na dvi ure?...a šta će ti moj perica?....ma zatancala bih malo, dvo kila sam nabacila a i romantike mi fali, nema niko ruže da mi kupi.
i posudila ona meni njega, napravila iskaznicu, oprostila članarinu, a moj partner meni do nosa. al kontam ja, ma nije ni do nosa, kad obujem štiklu bit će do brade, no brige me, jer njoj je do sise, ak ne smeta nju a di će mene, jer na sisi oko gleda me, gleda me...uuuu
i čekam ja, prolaze tjedni do početka tečaja, još dva, zove perica....siso jesi spremna...sisa spremna, evo još tjedan, pa još koji dan, bit ćemo naj. pregledala cijeli internet, naučila sve o tangu, doći ću tamo i biti sjaj, mašem nogom ko prava argentinka a senzualnost iz mene vrišti da mački u dvorištu iz brka pišti...je baš tak.
i onda me pokočilo i kosti su se skupile i ja sam se smanjila šest centimetara i perica više nije bio mali serica.
i tako prosvjetljena s tom spoznajom zovem brzo maricu i rezerviram pericu za iduću sezonu i obnavljam člansku iskaznicu, jer ko zna, teška su vremena a marica ne voli radit, voli cvijeće sadit. a meni dobar taj tango jer vidjela sam ne umaraš se puno. glavu ću zalijepit na pericinu pa odrijemat a perica će stiskat ružu u ustima, pamtit korake i vodit.
i plesat ćemo....ooo da, stalno ćemo plesat. dok nam se ne zatanga u glavi i dok moje metastaze ne budu pijane od romantike, plesa, tanga, ruža, patetike, argentine, ja ću ih davit, gnjavit i naći ću im nove staze, a onda će pobjeć i reć...nikad više sise.
petmiljonamiljarditisućajedan, petmiljonamiljarditisućadva....da da tolko sam puta već jutros kihnula...ma samo nek mi još neko kaže da voli proljeće, evo petsedamtisućabiljardi sad ću se bacit u bunar i poklopit
neću pit tablete za alergiju, šta si sad razmažena...uz sve tablete pa još te za alergiju će ti kao nešto značit?neću, nek neko ubije proljeće. evo probudila sam se prije dva sata opet mi se spava. to je proljeće. našla sam tri pauka, divovska. i oni su se probudili i oni su proljeće. moj pas je našo tri krpelja. ja se bojim krpelja. pa šta ti nisi ona neustrašiva? ne nisam, zaključala sam ih u mali zahod i sad plaču krpelji i pas a ja plačem ispod kreveta i nitko neće doći s posla u pomoć. jebemti proljeće.
ali zlato, ti si se rodila u proljeće, to je tvoje godišnje doba. nisam, nisam, nisam. moje je jesen, računa se ono kad sam se stvorila. mogla sam izaći van kad sam god htjela, al mama mi namjerno nije htjela reć da je ljeto za četiri dana...rekla je, ajde van, izlazi, gonjaj. i ja sam izašla i kažem vam odmah se pokušala zamjenit u bolnici...al došla je mama i dala mi plisku, ono baš sklisku.
devetstokonjskih kihaja, iskihat ću sve organe koje imam...kako mi te oči nisu već ispale...svrbe me najviše na svijetu, jel se mogu one s nekim grabljama ispočohat. ja stvarno mrzim proljeće....i neću se zaljubit u proljeće i neću se ljubit u proljeće jer kako kad ričem, urlam, ko orangutan sam...ko bi volio takvu zvijer proljetnu preženstveno alergično natečeno crvenu kihavu živčano njihavu...
a ne voli ni moj pas, pa stalno šeće šupak a ja šećem surlu i šiljim oke, a u glavi mi bruji ona kad sam bila mala
VISIBABA MALA
ZVONITI JE STALA,
CIN-CIN-CIN,DON-DON-DON,
ČUJTE MALI ZVON.
MALA PTICA ŠEVA
VESELO NAM PJEVA,
FIRULI-FIRULU
PROLJEĆE JE TU.
TRA-TA-RA-TA-RA-TA,
JAGLAC TRUBLJU HVATA,
HOJA-HAJ, HOJA-HAJ
ZIMI SAD JE KRAJ.
