opet su mi počeli letjeti svjetleći spermiji i ne znam šta da radim. nemrem doći doktorici i reći znate ja od kad sam imala epilepsiju imam te neke prijatelje koji mi lete pokraj glave. srebrni su, svijetle i da izgledaju baš ko muške spolne stanice. ne ne pokušavam bit duhovita, ne izmišljam idiotarije i ne gledam rupe u siru. prelete par puta u danu...najčešće uza zid. nisam ih nikad pokušavala uhvatiti, ni komunicirati s njima. brzina im je jedne prosječne muhe a kreću se uvijek u grupama od tri, četiri...nisu nikad sami. primjetim ih najčešće kad čitam nešto ili gledam u kompjuter. ne, ne zaboli me ništa u tom trenutku, niti osjetim promjenu svjesti. ne postanem niti gladna ni žedna. u koje doba dana ih primjećujem? pa češće prijepodne nego poslije ali to ne isključuje i večer. svijetlo ne utječe na njihovu boju, ne nikako.
vratimo se onda u te dane kad ste imali te epilepsije. to ste imali samo jednom jel tako? da da, tu jednu seriju, grand mal, kažu da je to jako opasno, da su me bili otpisali, al ja sam bila u nesvjesti pa ništa ne znam. dobro, i onda ste se probudili i čega se sjećate? pa sjećam se da sam otvorila oči i vidjela neko lice i puno tih svjetlećih prijatelja. mislite na...da sad ne upotrebljavamo taj naziv, ajmo ih zvat spepiji...vidjeli ste ih onda znači prvi put. a čije je lice bilo?..da, da, prvi put...i onda je upalo u kadar drugo lice koje sam odmah prepoznala i koje mi je počelo nešto govoriti i potjeralo sve njih, kako ih vi zovete, spepije i ja sam se počela smijat. al nisam mogla prepoznat sve ljude koji su bili oko kreveta, bili su mi poznati. dobro, čega se još sjećate?pa sjećam se da se ničega ne sjećam. tri dana sam bila glupa ko ćup. morali su mi pričati i prepričavati što više toga da se ja prisjetim jer me sjećanje nije nikako služilo. a i boje su me varale. pa sam se svađala. plavi vrč je za mene bio crveni i sam vrč da je progovorio i reko a plavi sam i muči više ja bih mu vratila glupane crveni, vrčevi ne govore nego čuvaju čaj.
jel vas sad u toku razgovora posjetio koji spepi? ne nije, kažem vam...najčešće dok čitam...a i moramo biti u zatvorenom prostoru.
i šta sad. ja vidim nešto šta nitko ne vidi i nemrem nazvat nekog i pitat...e jesi ti vidla one s repićem, kak im je gadan onaj vođa, a malo se zdebljo od prošlog puta kaj ne. šta ti misliš čime se oni hrane? i niš nemrem, nemrem ih ni fotkat. nitko ih nikad ne bude vidio osim mene i nikad s nikim neću moć pričat o njima i nikad mi nitko neće moć reći ko su oni, samo će mi dati još jedne tablete za epilepsiju, pa još jedne i još jedne i onda će me pitat jel imam još uvijek letećih prijatelja, koga i što još vidim...i tako sve dok jednog dana neću reći da više ne vidim.
Post je objavljen 06.04.2010. u 13:38 sati.