aha, curka od 29 godina.
bolesna sam ko sam vrag...aabuuuu 2008.
četiri tumora na dojci
tri operacije
kemoterapija, AC, ona crvena,bljuv 2009.
metastaze na kralježnici
metastaze na plućima
puknuće šestog prsnog kralješka
operacija kralježnice
operacija pluća
epileptični napadaji
zračenje
kemoterapija pakitaxol
tri mjeseca u krevetu
atrofirali svi mišići
učim ponovo hodati
ugrađen centralni venski kateter, fuj 2010.
metastaze na jetri
kemoterapija xeloda
one dane kad vam se ne da. kad vam nema smisla, kad vam taj vaš ili vaša nije baš i kad čokolada nije tako fina. meni crna. ne pašu vam ni kava ni vino ni sok. na televiziji je sve glupo a ništa vam se ne čita jer je sve dosadno. mogli bi nekog nazvat al znate, joj tako znate već šta će reći, i kako , da baš uvijek onako. tolko ste lijeni da vam se ne da ni izreći ta bijeda, zapravo ste letargični i nekako baš danas ništa ne šmeka.
ma zapravo ste ok al ste nekako umorno dosadno bezvezno nikakvi i na neku foru guštate u tome. naravno da vam se to događa.
nema smilsla previše razmišljat o takvim stanjima...najbolje poklopit oči, jastuk na glavu i spavat.
kad se naljutim na nešto ili nekog i dozvolim si popovanje onda si obično i nadjenem ulogu nekog suca. uz dodavanje uloge naravno ide cijeli vizualni lik u mojoj glavi i najčešće sam onaj teniski sudac na onom visokom stolcu, jer taj mi je najdraži i sjedim tako visoko i pametujem.
čini mi se da ljudi više drže do sebe kad je u pitanju njihov izgled nego kada im je u pitanju zdravlje a to mi tako nema logike. odnosi se to više na mlade a tu ne mislim mlade vrtirepe kojima još bruji pubertet u glavi nego ovakve ko ja oko tridesete koji bi već itekako trebali znat razliku između gumenog bombona i suhe smokve. pričam o svijetu koji vidim kao obično. i šta vidim?
cure su masovno na dijetama, ne jedu ništa, ne bi priznale ni na detektoru laži, i onda znam ih...jedna jede kekse, gumene bombone i grickalice....druga pojede u pekari jedno pecivo i eventualno jogurt jer jogurt je zdrav, šta?jela je zdravo...treća pak ne jede do poslije posla onda u šest, sedam pojede šta stigne i poloče dve tri pive uredno skoro svaki dan a vikendom ne pratim koliko jer moram doma ić spavat, ja bubi. a iste te damice, će jako pazit da su im frizure, šminka i outfit kak spada, da nisu šporke i zato što su mršave i dotjerane uvjeravat će se kako žive zdravo. i onda će sjest samnom i vodit pametne razgovore o zdravlju i prehrani a meni će rasti tlak, pa ću dobivat infarkte i dolazit će stalno hitna i reći....dobro gospodična oćete prestat glumatat, pa nije vam niš, prijateljica vas laže, kaj sad, vi ko da ste s marsa pali, zovite nas drugi put kad više ne budete disali inače nećemo doć, adio
a ja sve dobronamjerna zabrinuta za svoje prije solim i solim a one se vrijeđaju jer pogađam u žicu pa mi se jedna sva ljuta popela na moj sudski stolac i stala objašnjavat...je lako tebi, ti si na bolovanju pa stigneš i na plac i skuhat i nać recept. a di da ja kuham na poslu? di da naručim hranu? pa ne mogu hodat po restoranima svaki put a nakon posla mi se neda kuhat uvijek, moram obavit još i neke stvari, naći se s ljudima, otići u kozmetičarke.....pa sam ja popravila svoje sudaćke cvike...stani stani, siđi sa moga stolca kao prvo, to je zabranjeno i slušaj me sad. kad sam imala prvi rak, išla na kemoterapije i radila, dizala sam se u sedam ujutro, napravila sok od svježeg špinata, šumskog voća, banane, cimeta, lanenih sjemenki i raženog mlijeka. to bih popila. stavila kuhat u vodu povrće i rižu i posolila, upalila dobro jutro hrvatska i stala pol sata na steper. nakon pol sata bih ugasila povrće i stavila kuhat ribu, kuhat da i dok se riba kuha ja bih se brzo istuširala i obukla jer ribi ne treba dugo. u osam i petnajst do pol devet bih bio spreman i ručak i ja i krenula bih na posao. ne vidim di je problem? to sam radila svako jebeno jutro. ti ne moraš vježbat ujutro, ne moraš se ni dizat ranije da bi kuhala. dok se tuširaš i spremaš staviš rižu, tijesto, povrće što god u lonac i to se kuha. onda to nosiš sa sobom.kakvi restorani....tamo ionako sve rade na pitaj boga kakvom ulju. a voće? kad si zadnji put pojela neko voće?
i strogi sudac je presudio a igrač se naljutio, slomio reket i otišao u svlačionu.
upoznala sam u zadnjih tjedan dana sve nešto puno stranaca. a to sve nešto stari mudri gosponi, koji vole uz fini zalogajčić fino popričat. a ko ne voli...a oni vole puno pričati a ja slušati. nisam vam ja neka brbljivica, ja više ko neka daska koju zabijete u zemlju pa joj pričate. onda vam dosadi bit na jednom mjestu pa me samo uzmete i preselite na drugo i pričate. ma joj, imam jednu prijateljicu...ajme meni, našle bi se, sjele, ona bi verglala...svašta bi mi ispričala, pa i satima, ja bi samo glavom gore dole, a ne bih ni riječ rekla, moš mislit koja vježba, došla bih doma s vratom koji bi virio izvan glave, ko trogrbovrata deva. mama bi me vikala... opet si bila s ivom . e nećeš više, s njom više ne.pogledaj se na šta ličiš.
uglavnom stari mudronje mudonje.
priča prva.
kaže da u francuskoj su lučki radnici, kako su si volili popiti, mamurluk rješavali juhom od luka. i postojao je taj jedan restoran koji je kuhao lonce i lonce te juhe. al onda su gospoda saznala da juha od luka liječi mamurluk i nakon ludih izlazaka u zoru bi završili također tamo s lučkim radnicima i smazali juhu prije spavanja. eto francuzi opet pametniji od nas. a naši svi kod trovača na čevape ili u pingvin na sendvič i onda u krevet. krivo!
priča druga
u americi vikendima rade garage sales. vikendom u nekim kvartovima susjedi ispred kuće iznesu stvari kojih se žele riješiti i onda to prodaju po nekim niskim cijenama. navodno se da kupit genijalnih stvari a ne samo to, nego savršena prilika da saznaš još i još i još i još više o svom susjedu. zašto ljude uvijek tolko zanimaju susjedi? ja sam tolko nepristojna da ne znam kako se moji zovu al kad ne mogu otključat vrata onda ih pristojno zamolim i oni mi pomognu. ne znam, čudno je to, to je grad. na selu bi vjerojatno znala kak se zove susjedova koza a tu ne znam ni kako mu se zove ćer. ma na selu bi mu i kravu pomuzla i svinju naranila i konja pojahala....dobar dan, ja bih vam malo konja pojahala. zašto to zvuči prosto?
treću priču sam naravno zaboravila jer mi demencija zbog menopauze kuca na vrata. idem rješit križaljku.
išla sam na hibridno vjenčanje, na po rvatsko na po francusko. udavala se sestrična od ovog mog. inače udavati se znači da se davala udu, pimpeku i to je još jedna izmišljotina crkve. zašto se onda muški ženi umjesto da se pizdi, piški, pici ili tako nešto?
i čim kažem da je bilo francusko odmah zvuči jako glamurozno, ma kaj god...u crkvu smo naravno zakasnili, naravno jer uvijek na sva vjenčanja zakasnim. ovaj put sam čekala svog dragana da odreže svih dvajst noktiju a kad je odrezao je zadovoljno rekao...sutra sam spreman za plažu. a sutra je padala kiša. onda smo skockani došli pred crkvu iznad mjesta božave. pop je pričao na hrvatskom onda je najednom počeo neki iskirvljeni francuski. ja sam se navirila s vrata preko ostalih znatiželjnih mještana i skužila da čita sa šalabahtera. onda je počeo zbor. majko mila. krezube falše sedamdesetogodišnjakinje zavijale su gore s kora. zvučalo je ko iz fellinijevih filmova. one su crkveni zbor, godinama, one su tradicija a tradicija se mora poštovati. e ovo je jedna od rijetkih koja me oborila s nogu i ja sam osjećala apsolutnu ljubav i slobodu s falšom melodijom u glavi. romantika.
onda smo imali sat i pol pauze, prije domjenka uz bazen hotela. u pauzi se išla pit kafa. kava se pila drito iznad bazena i špijuniralo konobare kako slažu domjenak. domjenak su bile kroštule, fritule, kokice, štapići, čips, kikiriki, krekeri, sušeni ananas i cvebe. zdravica uz šampanjac. je je čudni ti francuzi. nema veze....ja sam bila koncentrirana na fritule a moj jednini na mene....to je šećer to ne smiješ...ali fritule, ffffffritule.....nnnnnesmiješ.
dobro, nije nitko bio otkačen i skočio u bazen. hrvat sigurno bi.
pa smo se preselili u glavnu salu. i onda skoro crkla od dosade, jer francuzi imaju običaj prvo sve izist a nakon toga hopat cupat. pa smo sjeli, opet je došao pop sa svojim papirićem al više se ni njemu nije dalo pa je počeo mahat rukama i također na nekom hibrid jeziku nešto izrecitirao u roku dve minute, viknuo buon apetit, francuzi su otpjevali marseljezu, dobili aplauz i počelo je šopanje. sve po redu, trpaj, kad ne stane više onda u đepove, torbu, čarape, cipele, spremi ispod kamena, zakopaj za iduću sezonu i tako do jedan sat iza ponoći. i onda je napokon počela muzika. al opet neki raštimani bend, mora neki rođaci od onih teta iz crkve, ja ne znam. pa su počeli plesat, i ples je bio malo raštiman. a i mi smo od silne hrane bili raštimani pa smo odlučili ići spat.
i šta da vam kažem o tim vjenčanjima. meni to sve uvijek izgleda nekako krivo. te jadne mlade živčane, izmožđene, nezadovoljne, u grču a gosponi udavači pak pijani ko šlape pa sutradan i zaborave da se picili. a pripremaju sve uvijek pol godine, i pripremaju pripremaju, ma neki i cili život, sanjaju bajke, koje im čitali prije spavanja jer mora bit savršeno a ono uvijek isto. i sklopila ja predbračni ugovor. ovako.
ako ćemo se ti i ja, ja i ti ikad vjenčat...to tak moraš uvijek reći da ne bi slučajno on pomislio da će bit taj sretnik ili ja baš ta princeza, koja glupost. uglavnom...to je tulum, uzet ćemo neki klub, najbolje dj-e i plesat cijelu noć. nema hrane ni konobara, tu noć svi na dijetu, samo plesat i pit. a idući dan, rodbina, babe, dede, punice, junice idu u restoran na ručak. za njih nema pića, njima lijevak u usta i tovim. i zdravo doviđenja. pljunuli u šaku i poljubili baku.
a sada...prije nego noć, kiša, sila viša počne da pada, ja ću vam predstavit svoje novo otkriće. to otkriće je bolje nego bilo koje alkoholno piće, dobro reci više...jaaaa sam otkrila tretmane kisikom i ozonom koji bi mi mogli također pomoći da ozdravim.
postoji u zagrebu ta jedna sprava koja izgleda ko jaje. e pa di je jaje tu sam i ja. sprava jaje kaže, dođi bubana dođi u žumanjak ravno pođi. onda se ja skinem gola i uđem u jaje, samo mi glava viri van. pa unutra sve nešto pušu, vjetrovi ovaki onaki, al ne moji, da ne bi bilo da sam ja neka smrdljivica i gadim jaje, pa kad se otvore pore na tijelu počnu puhati ozon i kisik. oni kroz pore ulaze kroz moje tijelo i onda do stanica i tamo rade čuda. nakon toga slijedi tuš. ma pravi pravcati. jaje prska vodu. ja vriskam od ugode. i onda čista odem ča.
ozon vam je plin poznat još od starih grka i on se zaista koristi u onkološke svrhe, al ne kod nas. vani u sklopu bolnica postoje već ti tretmani al ja za to naravno nisam imala pojma, na ovo nabasala tako slučajno. naši dotori kaže mi cura koja me fiksa time nezainteresirani. pa ja sama sjela i čačkala, e onako ko kad deda uši čačka, i kaže:
* ozon potiče proizvodnju crvenih krvnih stanica čime omogućuje veliku koncetraciju kisika u krvi dugo vremena po završetku terapije
*ozon je izuzetno jak baktericid. metabolizam većine bakterija nema ni približno takav antioksidativni potencijal kao ljudska stanica, što ih cini izuzetno ranjivima na čak i niske koncetracije ozona. tek nekolicina bakterija može preživjeti u okolini s iznad 2% ozona.
*ozon utječe na razvoj i širenje karcinoma. stanice koje se brzo dijele, poput tumorskih stanica izuzetno su osjetljive na prisutnost ozona zbog toga što vecinu svoje aktivnosti za vrijeme dijeljenja ne mogu usmjeriti na obranu stanice od oksidansa.
*ozon je antivirusno sredstvo. napada viruse direktno, ciljajući njihovu "reproduktivnu" strukturu. ujedno napada i zaražene stanice koje pod teretom bolesti nemaju toliki antioksidativni potencijal, te ih tako uništava
*ozon može očistiti arterije te ublažiti i izlijeciti bolesti srca i krvnih žila razlažući naslage u žilama.
neću vas više tlačit s time. al još samo jedan trač. navodno postoji jedan čiča koji je bio tako prepun pikula ko ja pa reko kupit jaje i kupio ga a jaje košta pedeset tisuća eura pizda mu strinina i fikso se doma...ne smije se pretjerivat naravno, i čiča zdrav, majku mu njegovu. nema više napasti, sve se pogušile od ozona i kisika, adio, kiba, nestale. e pa tako ću i ja.
aj sad adio...idem pitat baja kolko će mi prodat jaja.
oooke, opet sam zaostala, al neka sam. ja sutra imam trideset godina. kolko imaš godina trideset? pa šta te nije sram reći kolko imaš godina? ne, trideset. al dame se ne pita za godine. pa šta, ja imam trideset.
ja ne razumijem zašto dame skrivaju godine. od koga? lopova? nisam majke mi čula za đikana koji je zaradio na godinama a ni da se mogu kupit, da se švercaju. di ih uopće gospođe skrivaju? šta se muž probudi krmeljav ujutro, otušira i onda kaže ženi...dobro ružice, već sam te zamolio da mi ne skrivaš godine u crne čarape, znaš da crne najviše koristim, i naporna si s tim godinama, aj uzmi onda crvene bar. crvene obučem jednom godišnje, na silvestrovo. pusica, kasnim na posao.
a moje plačkalice sve redom navršavaju tridesetu i ovako....kmeee, vida kmeee...pa se ja prestrašim, šta je? jel te ugrizla ovca?...ma ne, nego ću navršit trideset. jel razumiješ? više nikad, ali nikad neću imat dvadeset. zar to nije pretužno. to je tako tužno. evo ja cijelo jutro kmečim. i minival dala da što više ovci ličim i sve neke kovrče nabacila i repić i papke. od sutra strašna sudba me čeka. probudit ću se u fraku, sijeda, mrkog lica, s dvoje djece i možda već kojim unukom, imat ću vjerojatno dva kredita i ko zna kakve sve probleme. možda bolje da ne idem uopće spat, popnem se na kat i sa snom vodim rat.
i ako mi sutra neko proda foru...kolko ti je? trinajst? ja ću reći: trinajst pleski za pogrešku.
i zovu me i pitaju šta da mi kupe? pa sve, sve mi kupite. skromnost? kakva skromnost, rađe zaključaj kuću jer beštija tamani pred sobom. kuc kuc...meni je danas rođendan i moj je sretan dan, dajte mi poklon il izbacit ću vas van!
pentrala sam se i pentrala jutros na vrh brijega, ko sizif...gurala sam i kamen al je bio nevidljiv, i onda sam došla napokon na vrh a na vrhu nije bila trešnja ni šlag nego bolnica. bezveze. onda sam ušla u bolnicu pa sam se i stepenicama popentrala, i sva ponosna počela vikat...dobar dan dobar dan sretan mi imendan, a sestra je počela vikat na mene dobar dan dobar dan di ti je steznik, da te nisam vidjela više bez steznika i strpala me u krevet. a iza kreveta paravan a iza paravana netko utonuo u san. i događalo se već da legnem na terapiju i saznam da je par minuta prije netko umro na tom krevetu. gospođa cimerica često bi još slikovito opisala kako je to sve bilo a ja bih zamišljala kako ležim na nekom crnom otisku tijela i kako i moje tijelo crni i sva sam crna samo dva oka sjaje i slušaju brbljavu gospođu. da oči slušaju gospođu plačipizdu....umjesto da joj kažu ajmo gospa kiiiba.
no iza paravana je bio dečko. dvije godine mlađi od mene, s rakom testisa. mali splićo. drag, simpatičan, brbljav i veseli. pa se mi rastručkali tračkali, maknuli paravan, stisnuli si i ruke, podjelili sudbine, snimili fotografiju, upoznali roditelje i onda je došla sestra i opet stavila paravan. i onda sam ja po običaju okrenula oči, namusila se i počela kontat. evo ovako...
dakle.uvriježeno je mišljenje da bi mlada oboljela ženska osoba trebala djeliti sobu sa starom oboljelom ženskom osobom a ako se slučajno nađe u sobi sa mladom oboljelom muškom osobom po brzom postupku stavlja se paravan. isto vrijedi i za mladu i staru oboljelu mušku osobu. aloooo, u kojem stoljeću mi živimo? kao prvo to je bolnica u kojoj svaki krevet ima zvono koje svaki bolesnik stisne u kojem god trenutku želi i sestra se nacrta u roku keks. dakle nitko tu nikog neće silovat, dirat, ljubit, ženit, bludit. osim toga to su teško bolesni ljudi tako da mislim da im takve stvari ni ne padaju na pamet. dalje, velike su to generacijske razlike i baš kod tako teških bolesti jako je naporno mladoj bolesnoj osobi biti u sobi sa starom. staroj je naravno to ludilo jer obično izvoljeva sve i svašta i to ponajviše zbog svojih godina. neću vam pisati baš sve šta sam doživjela ali nije lako sa starim ljudima, jer se često ne peru pa smrde, a ne smiješ otvorit prozor, ne spavaju ponoći a nemaju obzira previše pa galame i lupaju, drže često propovjedi i molitve po cijele dane i potpuno sam diskriminirana kao ateista, jedna mi je dečka potjerala jednom kad mi je došao u posjet jer joj baš eto nije pasalo a ja sam onda ležala nepokretna, moj dečko je pristojan gospodinčić pa je otišao a ja sam babi htjela bombe bacat u krevet, al nisam imala.
stare babe vam režu nokte nasred sobe, jedu da im sve ispada iz usta, zapišaju dasku, ostavljaju sjedu kosu po umivaoniku, neke brišu maramicama genitalije baš ispred vas, jer ženske smo pa je to okej...pričaju najgore, najcrnje scenarije i uvijek se čudom svemu čude a najviše meni naravno jer ja sam najveće svjetsko čudo.
i onda sam gledala tog dečka danas i mislila si, evo zašto, zašto ovaj svijet nije malo promišljeniji, zašto čovjek ne misli na čovjeka, ne pita i zašto ja na primjer nisam u sobi s njim. slušali bi dobru muziku, gledali filmove, utakmice jer svjetsko prvenstvo je, pričali kako ćemo ozdravit, puno bi se smijali sigurno, jer i danas smo se a ne bih venula svaki put s babom u tegli pa se zalijevala sat po sat i drmala babu da ju podsjetim da još nije vrijeme za grabu.
prvo se dva dana vrtilo oko putovanja pa nekih beba pa pasa i sad svađa. svi se nešto svađaju. ovaj ne voli ovog onaj onog. jedan zet, drugi bandića, onaj kupus, sladoled na štapiću, cipele na petu ili bez, ili žute, s prstima ili bez, kakve su to, a japanke pa da. svašta čujem vidim. bude smješno za poludit. bude i otrovno. ojme što čovik čoviku može reći. onda smo se u ekipi posvađali da li gore žena ženi ili muški muškom. pa kog je lakše častit...kučku, kravetinu, dronfulju, žabu, glupaču ili imbecila, majmuna, zaostalog, seljobera, šonju. i nekako svi kažu da kako žena ženu počasti takve nisu ni vojne počasti.
i naravno da sam se i ja onda posvađala. i to baš jučer. prošlo veselje zbog nalaza mi upropastio auto a sad čovik i to moj. i onda baš jutros paf na poslovicu "ljubav ne traje dugo ako uklonite svađe."
i baš sad sjedim namušena, jako sam namušena i režiram ljude kad su ljuti. tolko sam sad ljuta da bih samo gledala ljute ljude. upalila televiziju i da mi se vrte. baba koja baca tanjure, druga koja lupa nogom u pod, koja vrišti iz sve snage, jedan koji lupa šakom u zid, zubom u zub pa može uskočit bacačica kladiva i skakači u dalj...onda jedan kauboj koji vrti pištolje pa boksači u ringu, jedan lav koji riče, pa opet baba šta drži haljinu i skače sva bjesna, i opet netko razbija kuću...pa u jaslicama sve bebe plaču i na kraju veliki prasak, eksplodira televizor, pa cijela kuća, bum bum bam ba ba i ja ta ta taaa.
i meni se onda skupe sve žile. jako se skupe i stisnu. mislim da bi se mogle na njima svirat fantastične melodije. u trbuhu mi se počne nešto mješat i počne me peći grlo. postanem dosta nervozna i imam potrebu hodat. i hodala bih puno kad sam živčana, uvijek moram negdje ići. i obično idem. kad se jako posvađam najčešće i odem. uzmem stvari i ćao.nema me. poslije me pitaju pa di si otišla? a ja kažem...pa na koncert za violinu u g duru.
stajala sam u subotu nasred cvjetnog trga u gomili ljudi, mladih ljudi, eto tako kao što sam ja. stajala sam u centru gomile sa svojim psom, pjevao je rundek, bilo je deset navečer, bila sam opet puna alergije, premorena, upravo s dvosatne kave s presimpatičnom curom koju sam tek upoznala i kojoj su zbog raka odrezali nogu, stajala sam i sretala puno znanih ljudi ali oči su mi bile jako mutne, i nisam bila tu a bila i onda su postale jako suzne i počela sam hodat i jako plakat. i onda sam došla doma. i plakala sam, ljudi moji, ja vam tako nisam plakala dugo. i svašta sam govorila. i onda je već bilo jedanaest navećer i onda su me počeli nazivati. da di sam, da jel idemo na štros? a ja sam tulila i govorila da sam otpadak. otpadak? đe našla baš otpadak...i plakala jer mi je falio taj dio mog života kojeg sam se morala odreći tako naglo, samo jedne noći kad je hitna došla po mene. jer ja sam vam cura od asfalta, gradske vreve, buke, kaosa, noćnih zabava, plesa...plesati cijele noći, plesati i plesati.
i onda po starom. kad se moje kockice poruše ja ih krenem slagat. onda mi se ponekad desi da zaboravim odgovore na neka pitanja pa si uzmem nekog od svojih milenih da me podsjeti i krenem. i nije to neka mudrost. bitno je ne radit velike drame, padat dublje u tuge i stvarat filmove sve veće i veće. a i druga osoba vas brzo sredi. kako je mene jučer moja. kad sam joj ja počela dramit da mi fale večernji izlasci, klubovi, plesanje, minglanje i sav taj adrenalin i šta ako bez adrenalina postanem beživotna i dosadna i svi počnu bježat od mene, pa čak i muhe? ma zamisli kad ti ni muha više neće doć njo. a ona me pogledala i rekla: možda da si postaviš nešto drugo ko adrenalin? odeš upoznat predsjednika i to ti nije ni malo adrenalin a tu kukaš za nekim izlascima. osim toga beživotna?zdrave žene koje su samo išle vadit jajnike bi sad još ležale doma i vraćale snagu a pogledaj se šta ti radiš. daj stara pretjeruješ. osim toga ne znam osobu koja više od tebe uživa u miru u šumi s novinama, knjigom, čime više. šad ap.
i onda sam začepila.
i tako. vratila se ja s mora i op ajmo u sisak na smotru klapa. osam grdelina poslagala na ramena i oni cvrkutali. a nakon koncerta smo se svi preselili u taj šator gdje je hrana bila za bogove i ja sam pojela najviše. ja uvijek pojedem najviše, obično i sve goste i konobare i stol. nikad me nemojte zvat u goste, nikad. ali uglavnom, danas idem na dylana, pa za vikenda na harteru i sve je u redu. naravno da je sve u redu. uvijek je, samo nekad ispadnemo iz tračnica pa nas treba centrirat i to je to, cijela mudrost. bez puno drama bez puno tuge. a vodu iz oka treba pustit jer treba se isprat, proprat...muda podaprat, bar tu i tamo.
osjećala sam uvijek određenu odbojnost prema čitanju putopisa a sad ću ja napisat jedan. evo baš imam potrebu. ne...nije to bila odbojnost, već predrasuda, putopisi su dosadni. ne znam na kakvu sam to ubitačinu prvu naišla ali znam da nakon toga bi mi prsti otpali, kad god bih i jedan primila u ruke i uvijek bih se morala ispričavati: oprostite, zaista ne znam šta je s tim mojim prstima, ma jeste li vi meni raspoloženi za jednu limunadu?
bauljam po zadarskom arhipelagu. zadarska bura šamara me, evo jutros pošteno, živčana za popizdit. jučerašnje jugo napravilo joj nereda po cilom otoku pa rinta ko blesava...rastjerala sve oblake, smirila i more i da vidiš tišine, nitko ni makac.
ja hodam po otoku i uvjeravam sebe samu da će se rodit koji leđni mišić. stupam, stišćem, brojim, ajmo, ajnc, cvaj, jedan vrijedan.kafići, tri ukupno u cijelome mjestu su otvoreni. nijedne mušterije na vidiku.vlasnica sama čita novine, ima pred sobom cijelu zbirku tjednih.tetura pijan mornar, nekoliko metara od mene, pozdravljam ga. učili su me, u malim mjestima uvijek pozdravljaš svakoga. na putu stoji i neki magarac, pjeva cijelu ljestvicu od do do do.pozdravljam i njega.mislim da je preskočio fa ali magarcima je to ionako teško. dobro bi mi došla topla pašta fažol sa salatom od kupusa, ili pašta bobol, sad je sezona boba. silazim dolje na obalu i promatram stanje. nema ni jednog morskog ježa, jel to znači da je more prljavo? malo dalje riva se urušila. mjesna zajednica nije intervenirala u popravak a turistička sezona samo što nije počela. opet će biti plačkanja.
čujem samo tišinu. u mozgu mi je potpuna praznina. to je dobro jer dan je tek počeo. ustajem i idem napunit kantu. čekaju me otočke bube baje i morske zlaje.
