|
a di tako dugo ti si? pa na dugom otoku.
išla sam na hibridno vjenčanje, na po rvatsko na po francusko. udavala se sestrična od ovog mog. inače udavati se znači da se davala udu, pimpeku i to je još jedna izmišljotina crkve. zašto se onda muški ženi umjesto da se pizdi, piški, pici ili tako nešto?
i čim kažem da je bilo francusko odmah zvuči jako glamurozno, ma kaj god...u crkvu smo naravno zakasnili, naravno jer uvijek na sva vjenčanja zakasnim. ovaj put sam čekala svog dragana da odreže svih dvajst noktiju a kad je odrezao je zadovoljno rekao...sutra sam spreman za plažu. a sutra je padala kiša. onda smo skockani došli pred crkvu iznad mjesta božave. pop je pričao na hrvatskom onda je najednom počeo neki iskirvljeni francuski. ja sam se navirila s vrata preko ostalih znatiželjnih mještana i skužila da čita sa šalabahtera. onda je počeo zbor. majko mila. krezube falše sedamdesetogodišnjakinje zavijale su gore s kora. zvučalo je ko iz fellinijevih filmova. one su crkveni zbor, godinama, one su tradicija a tradicija se mora poštovati. e ovo je jedna od rijetkih koja me oborila s nogu i ja sam osjećala apsolutnu ljubav i slobodu s falšom melodijom u glavi. romantika.
onda smo imali sat i pol pauze, prije domjenka uz bazen hotela. u pauzi se išla pit kafa. kava se pila drito iznad bazena i špijuniralo konobare kako slažu domjenak. domjenak su bile kroštule, fritule, kokice, štapići, čips, kikiriki, krekeri, sušeni ananas i cvebe. zdravica uz šampanjac. je je čudni ti francuzi. nema veze....ja sam bila koncentrirana na fritule a moj jednini na mene....to je šećer to ne smiješ...ali fritule, ffffffritule.....nnnnnesmiješ.
dobro, nije nitko bio otkačen i skočio u bazen. hrvat sigurno bi.
pa smo se preselili u glavnu salu. i onda skoro crkla od dosade, jer francuzi imaju običaj prvo sve izist a nakon toga hopat cupat. pa smo sjeli, opet je došao pop sa svojim papirićem al više se ni njemu nije dalo pa je počeo mahat rukama i također na nekom hibrid jeziku nešto izrecitirao u roku dve minute, viknuo buon apetit, francuzi su otpjevali marseljezu, dobili aplauz i počelo je šopanje. sve po redu, trpaj, kad ne stane više onda u đepove, torbu, čarape, cipele, spremi ispod kamena, zakopaj za iduću sezonu i tako do jedan sat iza ponoći. i onda je napokon počela muzika. al opet neki raštimani bend, mora neki rođaci od onih teta iz crkve, ja ne znam. pa su počeli plesat, i ples je bio malo raštiman. a i mi smo od silne hrane bili raštimani pa smo odlučili ići spat.
i šta da vam kažem o tim vjenčanjima. meni to sve uvijek izgleda nekako krivo. te jadne mlade živčane, izmožđene, nezadovoljne, u grču a gosponi udavači pak pijani ko šlape pa sutradan i zaborave da se picili. a pripremaju sve uvijek pol godine, i pripremaju pripremaju, ma neki i cili život, sanjaju bajke, koje im čitali prije spavanja jer mora bit savršeno a ono uvijek isto. i sklopila ja predbračni ugovor. ovako.
ako ćemo se ti i ja, ja i ti ikad vjenčat...to tak moraš uvijek reći da ne bi slučajno on pomislio da će bit taj sretnik ili ja baš ta princeza, koja glupost. uglavnom...to je tulum, uzet ćemo neki klub, najbolje dj-e i plesat cijelu noć. nema hrane ni konobara, tu noć svi na dijetu, samo plesat i pit. a idući dan, rodbina, babe, dede, punice, junice idu u restoran na ručak. za njih nema pića, njima lijevak u usta i tovim. i zdravo doviđenja. pljunuli u šaku i poljubili baku.
|
