lutka iz izloga

lalala lalala tuuu tuuu...nekaj moram priznat...ali, ali bruka me, stid,crvenim se ko cikla, a da evo budem... seksala sam se, llalalla...daaaa, nemrem hodat al seksat se mogu. predobro. taj seks je stvarno lijek za sve. odjednom me nisu bolile ni noge, ni kičma, ni ruke....niš, samo sam se razbacala. pa da, zato se jučer nisam ni javila jer sam se cijeli seksala, a nisam zezam se. i da da, danas kukam, bole me noge, leđa, sve...ku kuk kukuuuuu.ma nema veze isplatilo se.
a sad sam se sjetila što mi je frendica pričala neki dan čija je baka u staračkom domu. oni se tamo isto tucaju ko duracell baterije...ma sjetila sam se one reklame za duracell s onim zečevima, ma nije bitno...uglavnom, dilaju se viagre po staračkim domovima a djedice se hvale "e stari moj, ja sam sinoć izdržal 10 minuta!". to sve ludo, napaljeno. ma nek se starci vesele i bolje da zadnje snage ulažu u to, duže će živit.

aj sad da ne ispadne da sam zadnjih 24 sata razmišljala samo o zeksu. razmišljala sam i o svom zdravlju.a da o njemu mislim svaki dan. kako su mi izvadili dva sloja limfa, od tri, a to je 19, i to još tamo na onoj operaciji 2008. zaključila sam da je krajnje vrijeme da počnem koristit deziće bez svih onih otrova protiv znojenja i sl. znači nabavit nešto organski. e sad, prvo što mi pada na pamet su lush i l'occitane. pa sam nazvala frendicu za koju sam sumnjala da je probala lushev i kaže ona da se eto, uznojila pa usmrdila nakon nanošenja njihovog. i onda joj je još frend reko da smrdi po pašteti. mmmmm, divotica. bar nije po juhi...jer ja sam uvjerena da ljudski znoj miriši ko juha, i to ona iz vrećice. ma isto majke ti, nema tu neke razlike. da da, znam koje je iduće pitanje. evo odgovaram odmah, juha iz vrećice skuhana meni smrdi. a smrdi mi i ljudski znoj. a pašteta ipak manje smrdi. a jesam zakomplicirala. dobro, idem danas u nabavku tog lushevog dezića, jer nemrem hodat po shopping centrima i tražit l'occitane dućan, pa da vidimo....možda ću ja mirisat po kobasicama.

javim.

eh da, danas mala škola mojih terapija.

počet ću sa onom koja je najrazvikanija i ima najbolji PR...to je naravno tataratata kemoterapija. lijek je se zove taksel. noć prije dobijem dvije injekcije kortikosteroida (da ne bi došlo do alergija) u guzicu u razmaku od šest sati. prošli put me tako nabola s igletinom u gluteus da sam fino osjetila i onaj puk, trenutak kad igla ulazi u mišić.ajajaj bljuv bljuv. al sama sam kriva, nisam opustila guzicu. e dobro, i onda se ujutro probudim, doručkujem pa me napiknu ne te vrećice i čekam 3-5 sati da to iscuri.

nakon kemoterapije slijedi iduća terapija - lijek za jačanje kostiju. ona curi još koja 2-3 sata i to bude to za taj dan. pa ustanem, pogledam se u ogledalo a na vratu balon, lopta, skočibus, štogod ili tzv. moon face.no dobro, takva lepa okrugla sam dva dana pa se vratim u normalu. od ove terapije budem puna kalcija pa mi je preporučeno smanjiti ga unosom mliječnih proizvoda.

dalje, terapija koja me stavlja u menopauzu. uuuu ta mi je najdraža. primam ju naaaaaajdebljom injekcijom na svijetu i to ravno u trbuh. oooo da, malo lijevo ili desno od pupka. pik pik, ajde šta si mimoza.a injekcija je debljine olovke, ma majke mi, završetak joj ko kod nalivpera, znači sa jednim špičastim krajem, da može fino nabost, a u sredini šupljina kroz koju izlazi lijek. tu terapiju dobivam svaka četiri tjedna, dok ostale dvije svaka tri.

uz te tri sam još na hormonskoj terapiji tabletama, dva puta dnevno.i to je to.juhuuuuu!

znači puna, puna sam lijekova, otrova, kemije...igraju se mojim hormonima. svaki dan je neka nova igrica, slagalica, zezalica. često sudjeluju i emocije i živci. i tako, svaki dan se budim kao nova osoba. to je predivno, aha. jedan dan sam sotona, drugi naricaljka, treći časna sestra, sedmi kokoš. da znam šivati na šivaču mašinu i kostime bih si krojila..

što sam danas? a reći ću....danas sam majka, prava snajka. moji ljudi su moja djeca i ja sam veoma brižna i ugodna, slušam svaki problem, dajem topli savjet i pravu riječ. zapravo, danas sam ljigo ljigavi.al neka, neka....ko zna, možda se sutra probudim ko zmaj i počnem rigat vatru.

i onda, pitam se ja....kad oni mene skinu sa svega toga, hoću li ja znat biti normalna? hoću li si onda biti ekstra dosadna? ma neeee....onda bu se vratil i pms i sve te ženske ludosti i mudrosti.

svaki dan je nova igra...jučer sam pobijedila, danas gubim...pa šta, zabavno!

dobar večer fali mi šećer.

ti tumori se kažu hrane šećerom i mi bolesni ga ne smijemo jesti, a naravno da u životu nisam imala veću želju za slatkim. sanjam punč tortu, čoko tortu, rum štangice, milka čokoladu, gumene bombone, šećernu vatu...ali neeeema, ništa, treba čuvat zdravlje. ali nije sve tako crno jer tu je crna čokolada koja je isto fina a zdrava nevjerojatno. kažu nama znanstvenici neka ju papamo slobodno svaki dan jer čuva srce i krvne žile, ima neke masti kao i maslinovo ulje, odličan je antioksidans, popravlja raspoloženje, pa čak i sprečava nakupljanje kilograma ali ono meni najvažnije, kažu oni, uklanja tumor. a meni je tak fina da im jednostavno vjerujem.

sinoć sam se opet iskrala iz kuće. znam, najgora sam, trebala bih doma ležat i odmarat, čuvat zdravlje i klonit se ljudi sad u vrijeme gripa i viroza, ali, ali to je jače od mene, život zove. i ništa, takva napola invalidna, uspjela sam se sredit, spustit štengama, uvalit u auto pa popet opet stepenicama, a te su valjda najstrmije u zagrebu, i ući na tulum. juuuuhuuuu! i dobila sam čak i poklon za božić, jedan neočekivani djed mraz je navratio i poklonio mi flamenko gaćice. bemu, sad i flamenko moram učit plesat. uf uf. i da, da se pohvalim...od 8 do pol 12 sam bila aktivna. aloooo, to je rekord! zaslužuje aplauz!bilo je zabavno, ja opet sretna i zadovoljna zaspala.

i onda danas...da...probudila sam se, stavila steznik, ustala iz kreveta i počela jaukat. prepone bole za izludit. nazvala sam par frendica, pitala oće li se mjenjat za noge al škrtice, neće, ni jedna. i ništa, tako danas malo jaučem, boli boli, stepenice su moj neprijatelj.nema mišića na trbuhu, nema mišića na bedrima i jadne prepone rintaju ko blesave. al bit će one nagrađene. gazdarica je široke ruke.

ode gazdarica u krpe. adio!

ovo je početak

dobar dan i sretan žićbo svim vjernicima...ja nisam vjernica al sam sretna.

sinoć je bio tulum u kinu europa na koji je išla većina mojih prijatelja i poznanika...išla bih i ja da mogu stajati duže od 15 minuta, plesati ili bar sjedit duže od pol sata, al bem mu miša nemrem, pa eto ostala doma.mama i tata išli spavat već u 9 po običaju pa sam si ja zato pogledala film "funny people".

i razmišljala sam...zašto se ni jedan vlasnik klubova nije sjetio stavit u klub neko anatomsko pomagalo za bolesnike kakav sam ja. npr. napravi se niša u zidu u obliku bolesničkog kreveta.fino bih se ja sinoć našminkala, zrihtala, izašlla na tulum, nakon nekog vremena malo prilegla da odmorim kralježnicu i onda hop cup dalje.eh, eh.

inače, prošli vikend je bio moj prvi izlazak nakon tri mjeseca piđame i bolnica. sjela sam u taksi, odvezla se do marčelina na prvi party, izdržala pol sata, pa u taksi pa na drugi party, sat vremena skoro, taksi i doma.došla sam kući jako ponosna na sebe a i na svoje prijatelje koji su mi dali apsolutnu podršku u mom pothvatu. istina je da mi držanje tijela nije još savršeno, čak i sa onim steznikom koji je tolko zaljubljen u mene da se ne odvaja....hodam malo ko bakica al pokušavam odvratit pažnju od toga jezičinom i kreveljenjem.

odluka je donesena...nema više ležanja u krevetu i čekanja da kemoterapije i zračenja naprave svoje i zahvalim im se za oporavak, već je forsanje u igri. tjeram se svaki dan hodat po stepenicama (iako su mi nakon toga noge ko dve lignje koje vučem za sobom), sjedenje za stolom min dva puta dnevno po sat vremena, stupanje po kući umjesto skijanja u šlapama, napravit sve što mogu sama, tipa skuhat kavu, otvorit prozor, obući i skinuti se i sl.tuširanje mi je još problem, ne mogu sama pa mi u tome pomažu sestra, sadašnji i bivši dečko.da da, prava sam droca :)

i svaki dan se sjetim kako mi je doktorica rekla da nikad neću ozdravit a ja znam da hoću i baš njoj za inat i inat svima koji me sažaljevaju i misle da mi se bliži kraj. pa oni nisu normalni, tek sam na trećini svog života.