pentrala sam se i pentrala jutros na vrh brijega, ko sizif...gurala sam i kamen al je bio nevidljiv, i onda sam došla napokon na vrh a na vrhu nije bila trešnja ni šlag nego bolnica. bezveze. onda sam ušla u bolnicu pa sam se i stepenicama popentrala, i sva ponosna počela vikat...dobar dan dobar dan sretan mi imendan, a sestra je počela vikat na mene dobar dan dobar dan di ti je steznik, da te nisam vidjela više bez steznika i strpala me u krevet. a iza kreveta paravan a iza paravana netko utonuo u san. i događalo se već da legnem na terapiju i saznam da je par minuta prije netko umro na tom krevetu. gospođa cimerica često bi još slikovito opisala kako je to sve bilo a ja bih zamišljala kako ležim na nekom crnom otisku tijela i kako i moje tijelo crni i sva sam crna samo dva oka sjaje i slušaju brbljavu gospođu. da oči slušaju gospođu plačipizdu....umjesto da joj kažu ajmo gospa kiiiba.
no iza paravana je bio dečko. dvije godine mlađi od mene, s rakom testisa. mali splićo. drag, simpatičan, brbljav i veseli. pa se mi rastručkali tračkali, maknuli paravan, stisnuli si i ruke, podjelili sudbine, snimili fotografiju, upoznali roditelje i onda je došla sestra i opet stavila paravan. i onda sam ja po običaju okrenula oči, namusila se i počela kontat. evo ovako...
dakle.uvriježeno je mišljenje da bi mlada oboljela ženska osoba trebala djeliti sobu sa starom oboljelom ženskom osobom a ako se slučajno nađe u sobi sa mladom oboljelom muškom osobom po brzom postupku stavlja se paravan. isto vrijedi i za mladu i staru oboljelu mušku osobu. aloooo, u kojem stoljeću mi živimo? kao prvo to je bolnica u kojoj svaki krevet ima zvono koje svaki bolesnik stisne u kojem god trenutku želi i sestra se nacrta u roku keks. dakle nitko tu nikog neće silovat, dirat, ljubit, ženit, bludit. osim toga to su teško bolesni ljudi tako da mislim da im takve stvari ni ne padaju na pamet. dalje, velike su to generacijske razlike i baš kod tako teških bolesti jako je naporno mladoj bolesnoj osobi biti u sobi sa starom. staroj je naravno to ludilo jer obično izvoljeva sve i svašta i to ponajviše zbog svojih godina. neću vam pisati baš sve šta sam doživjela ali nije lako sa starim ljudima, jer se često ne peru pa smrde, a ne smiješ otvorit prozor, ne spavaju ponoći a nemaju obzira previše pa galame i lupaju, drže često propovjedi i molitve po cijele dane i potpuno sam diskriminirana kao ateista, jedna mi je dečka potjerala jednom kad mi je došao u posjet jer joj baš eto nije pasalo a ja sam onda ležala nepokretna, moj dečko je pristojan gospodinčić pa je otišao a ja sam babi htjela bombe bacat u krevet, al nisam imala.
stare babe vam režu nokte nasred sobe, jedu da im sve ispada iz usta, zapišaju dasku, ostavljaju sjedu kosu po umivaoniku, neke brišu maramicama genitalije baš ispred vas, jer ženske smo pa je to okej...pričaju najgore, najcrnje scenarije i uvijek se čudom svemu čude a najviše meni naravno jer ja sam najveće svjetsko čudo.
i onda sam gledala tog dečka danas i mislila si, evo zašto, zašto ovaj svijet nije malo promišljeniji, zašto čovjek ne misli na čovjeka, ne pita i zašto ja na primjer nisam u sobi s njim. slušali bi dobru muziku, gledali filmove, utakmice jer svjetsko prvenstvo je, pričali kako ćemo ozdravit, puno bi se smijali sigurno, jer i danas smo se a ne bih venula svaki put s babom u tegli pa se zalijevala sat po sat i drmala babu da ju podsjetim da još nije vrijeme za grabu.
Post je objavljen 15.06.2010. u 19:42 sati.