Opis bloga

Kratka priča, poezija

Upozorenje



Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom


photo nocni_poslovi_zps5z0jpb36.jpg

Čitatelji o blogu

Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata

Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano

Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka

Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth

Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi. Fuf.
- Alžbeta Bathory

di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg

Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin

sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine

u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth

Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja

Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v

samo ti roštaj! :)
- danijela1

čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz

zastrašujuća slika!
- jelenaslak

huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak

idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1

Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin

vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci

...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1

jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic

Ovo je trunku... disturbed
- Igness

jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg

odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall

...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj... ...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina

Huc, u čemu je problem?
- Nemanja

čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice

huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo

e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF

kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina

Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic

doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina

wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina

Kontakt:

meister.huc@gmail.com

26.10.2015., ponedjeljak

Ja ću ti presuditi, gnjido

photo gun_gun_zpset5uac5j.jpg

Nazvao me Živko sav uzrujan, da jesam li vidio onu farsu od suđenja Horvatinčiću. Bjesnio je jedno pet minuta kao da je on osobno involviran u čitavu tu priču, kao da su njegovi roditelji iskosani propelerom tajkunove jahte.
- Da ne povjeruješ – zgražao se.
- Ma dobro , ohani čovječe, ionako se ništa tu ne može. Nego pričaj što ima kod tebe.
Uzdahnuo je.
- Stric mi umire. Doktor je priopćio kako mu preostaje još svega deset dana.
- Žao mi je – rekoh.
- Ne mora ti biti. Nisam s njim imao baš neki odnos. Taj je u životu najblaže rečeno bio blaziran.
- Nešto mu se dogodilo pa je postao takav – zanimalo me.
- Ne, naprosto blaziran. Bit će da se takav rodio.
I tada je povezao stvari s udaljenih područja.
- Znaš, svako u terminalnoj fazi trebao bi učiniti barem jedno građanski dobro djelo.
- Na što ciljaš – upitao sam.
- Trebao bi nabaviti gan i krknuti korumpiranog sudca, prevrtljivog političara, bešćutnog tajkuna, nezajažljivog menadžera, nasilnog policajca, pohotnog svećenika, krvožednog klerofašista, pedofila, neurokirurga s kupljenom diplomom, nezainteresiranog socijalnog radnika, drskog ratnog profitera, amoralnog odvjetnika, potkupljivog sudskog vještaka, sadistički raspoloženog sveučilišnog profesora, histeričnu učiteljicu, osornu glavnu sestru, beskrupuloznog farmaceuta, bilo koju društvenu štetočinu. Lista je poduža…
- Ne ide to tako - rekoh – u Bibliji je zapovjeđeno: ne ubij! A u Hrvatskoj je 90 posto katolika.
- U redu, onda svaki pošteni ateist u terminalnoj fazi trebao bi posegnuti za oružjem i srediti gamad.
Tada sam se prisjetio nečeg.
- Jesi li ikada čuo za britanski film Parting Shots – upitao sam.
- Ne – spremno je odgovorio.
- U njemu Chris Rea upravo glumi osobu koja je saznala da mu je preostao šest tjedana i odlučuje se osvetiti svima koji su mu napakostili u životu.
- Eto vidiš, scenaristi su nadošli na istu zamisao kao i ja s tim da su oni stvar sveli na personalno, što je ipak etički stepenicu niže od moje ideje.
- Dobro Živac, znaš što ti je činiti ukoliko ikada oboliš od raka.
- Bogami znam.
- Ipak, nadam se da se to neće dogoditi.
- Možda bolje da se dogodi.
I tu smo završili razgovor. Imao sam za obaviti nekog posla u gradu.
- 13:23 - Vox popljuvi (9) - Printaj me nježno - #

23.10.2015., petak

Iz zaboravljenog dnevnika

photo old_house_zps8xrgguwx.jpg

Za svoj 25 rođendan Huc me je odveo na bazen u T., na noćno kupanje. Zajedno smo ušli u garderobu i počeli se svlačiti. Odjednom me je zgrabio i počeo žestoko ljubiti, lizati i cicati mi bradavice. Umah sam se ovlažila. Potom me je natakao na kurac i nabijao. Držala sam se rukama za gornji rub kabine susprežući jecaje. Kada mi je došlo da svršim zagrizla sam dlan i zacijukala. Osjetila sam njegovu vruću spermu kako mi se razliva utrobom. To sam mu kasnije rekla.
– Pogled na tebe uzburkava mi krv – odvratio je.

Bućkali smo se uglavnom u vanjskom bazenu. Svako malo morala sam zaroniti glavu jer je vani bilo minus sedam, a voda je bila vrela. Zbog toga se oko nas pušilo kao u parnoj kupelji. Večer je odmicala, a mi smo se smijali i smijali. Na kraju je ostalo svega tri para u bazenu. Sjela sam mu u krilo. Ukrutio mu se, osjetila sam. Šapnuo mi je da me želi, sad i ovdje. A ja sam rekla – Ajde! Zabi mi ga mačore! Izvadio ga je, razmakao mi gaćice postrance i ponove me natakao. Odmah sam svršila. I on je odmah svršio. Uvjerena sam da me je želio prasnuti u bazenu iz kompeticije s Ladijem. Jednom sam mu spomenula kako me je Ladi – moj prijašnji i dvadeset godina stariji ljubavnik – ševio u bazenu. Međutim, to je bila laž. Ladi bi se rijetko kad uspalio kao mladi bik. Njegova je koža bila ledena i suha. Kao i njegove želje. On se volio igrati Pigmaliona, uzbuđivalo ga je oblikovati me prema vlastitoj ideji idealne žene: kupovao mi je odjeću, govorio mi kako da se šminkam, kakvu frizuru da nosim, učio me hodati na visokoj peti...
Uglavnom, digla sam na foru Huca, i nije mi žao!

Natrag smo odlučili poći starom cestom, ne autoputom kako smo došli.
– Taj usnuli zagorski krajolik, tuda je romantičnije – rekao je Huc.
Na jednom dijelu ceste upali smo gustu maglu. Odjednom se pred nama iskrslo jato gusaka. Bilo je nevjerojatno! Tako nadrealno, kao u nekom Kusturičinom filmu. Ili u filmu od Tarkovskog.
– Dobro je, još uvijek smo u Hrvatskoj – rekao je Huc. Referirao se na Radića.
Nasmijali smo se. U ostalom, Slovenija je bila blizu. Doista smo mogli zabasati.
– Potraži u pretincu Hendrixa – instruirao me.
Našla sam kazetu i stavila da svira. Wind cries Mary. Negdje na pola puta skrenuo je na sporedan, mračan, uzani put. Uznemirila sam se.
– Hej, kamo ćeš – upitala sam nastojeći prikriti nelagodu.
– Strpljenja, ubrzo ćeš vidjeti – odvratio je nonšalantno.
Farovi su osvijetlili staru, trošnu, napuštenu kuću. Vrata i prozori bili su izbijeni, krov se urušio. Zaustavio se pred njom. O, ne, ubit će me, pretrnula sam.
Primijetio je strah na mom licu. Mora da sam probljedila kao krpa.
– Ne boj se – rekao je umirujuće dodavši – ovo je kuća u kojoj sam proveo djetinjstvo.
Odahnula sam.
– Što se dogodilo – upitala sam promatrajući ruinu predsobom.
Oklijevao je s odgovorom, a potom odmahnuo rukom. – Ništa. Dođi.
Izišli smo i prošetali unaokolo. Vegetacija je pomalo preuzimala stvar. Zašli smo unutra. Huc je baterijom osvjetljivao tužan i napušten prostor. – House where nobody lives – promrmljao je.
– Što veliš – zanimalo me.
– Pjesma Tom Waitsa, House where nobody lives. To ti je to.
Vratili smo se u auto i počeli ljubiti. Ponovo me uzeo. Ovog puta vodili smo ljubav. Baš tako, vodili ljubav, ne jebali se, karali, ševili, praćkali...
Bilo je dva izjutra kada je parkirao pred mojom kućom.
– Bilo mi je lijepo. Hvala ti – rekla sam.
– Vidimo se – rekao je on.
Potiho sam unišla. Svi su ukućani spavali tvrdim snom. Zavukla sam se pod jorgan i zaspala sa smiješkom na licu.

Mislim da će ovo potrajati.


"House Where Nobody Lives"

There's a house on my block
That's abandoned and cold
Folks moved out of it a
Long time ago
And they took all their things
And they never came back
Looks like it's haunted
With the windows all cracked
And everyone call it
The house, the house where
Nobody lives

Once it held laughter
Once it held dreams
Did they throw it away
Did they know what it means
Did someone's heart break
Or did someone do somebody wrong?

Well the paint was all cracked
It was peeled off of the wood
Papers were stacked on the porch
Where I stood
And the weeds had grown up
Just as high as the door
There were birds in the chimney
And an old chest of drawers
Looks like no one will ever
Come back to the
House were nobody lives

Once it held laughter
Once it held dreams
Did they throw it away
Did they know what it means
Did someone's heart break
Or did someone do someone wrong?
So if you find someone
Someone to have, someone to hold
Don't trade it for silver
Don't trade it for gold
I have all of life's treasures
And they are fine and they are good
They remind me that houses
Are just made of wood
What makes a house grand
Ain't the roof or the doors
If there's love in a house
It's a palace for sure
Without love...
It ain't nothin but a house
A house where nobody lives
Without love it ain't nothin
But a house, a house where
Nobody lives.


- 12:23 - Vox popljuvi (3) - Printaj me nježno - #

20.10.2015., utorak

Krhotine

photo izbjeglice_zps1ohhn8mt.jpg

Imam svega nekoliko minuta da napišem ovaj post, to će možda biti i zadnji unos uopće. Tamo negdje odlučeno je: sve što posjedujem biti će uništeno bombama i napalmom. Neće ostati niti jedan artefakt moje osobne povijest. U dim će otići čitavo obiteljsko naslijeđe, sve moje skice, zapisi, dokumenti, fotografije... Nikada neće postojati trenutak gdje ja sjedim pod trijemom ladanjske kuće, listam obiteljski album i svrćem pažnju bliskom prijatelju – Ma pogledaj ga samo, isti ja u dobi od tri godine, zar ne?
A bliski prijatelj uzima album u ruke, promatra fotografiju, podiže pogled, proučava dijete koje se igra na kariranoj dekici, ponovo vraća pogled na obiteljski album, na moj lik u dobi od tri godine, te napokon potvrdi:
- Bogami, isti ti!
Dakle, to se neće nikada zbiti. Kao niti mnoštvo drugih stvari. Uskraćen sam za znanu mi povijest. Uskraćen sam za očekivanu mi budućnost. Moja sadašnjost je egzodus. Večeras krećem s još trojicom. Onaj koji polazi na put neće biti i onaj koji će ondje stići. Tamo negdje, u tuđini morat ću se samoizgraditi iz temelja. Tijekom vremena zaborav će poput prašine pasti na sve. Draga lica već blijede poput plakata na suncu. I glasovi koje još uvijek mogu čuti u glavi, glasovi majke, bake, djeda, braće, prijatelja sve su udaljeniji...
Bili smo tako vesela družina, a onda su počele padati bombe...

Nevjerojatno! Nevjerojatno!
- 11:43 - Vox popljuvi (2) - Printaj me nježno - #

18.10.2015., nedjelja

VIŠE OD KIŠE

Otkako je djed umro, bakin radio bio je vazda naštiman na Radio Sljeme. Od svih stanica koje su tada postojale, jedino je ondje mogla povremeno čuti francusku pjesmu. No playlista je uvijek bila ista: Ella, elle l' -- Je T'aime, Moi Non Plus -- Nathalie -- L' Ete Indien -- Et Si Tu N'Existais Pas -- Ne Me Quitte Pas – Je Suis Malade -- Champs Elysées --- Aline … Nikada muzički urednik nije pustio Barbaru što je čudno s obzirom da Barbara, građanskim imenom Monique Andrée Serf u Francuskoj uživa kultni status, ona je nacionalno blago, heroina poput recimo Piaf. Na tu iznimnu kantautoricu pažnju mi je davnih dana svrnula jedna francuska dama. Već nakon prvog slušanja bio sam uzdrman glasom, svirkom, aranžmanom, interpretacijom, emocijom i napose asketskom, fragilnom figurom. Od tada pa do ovog jutra, kad već sedmi dan kiši nad Brestom, kada lije kao iz kabla iznad Reimsa, kada tmurni i trudni oblaci promiču iznad Berlina, kada pljušti u Zagrebu, Karlovcu, Osijeku družimo se Barbara i ja, šeramo taj osjećaj samoće, tuge, melankolije, plačemo iznutra, krvarimo iznutra, a nikog živog da to vidi.
Preskočit ću ovdje biografske fakte, koga zanima neka surfa. U večerašnjoj emisiji poslušat ćemo skladbu Nantes. Tu je pjesmu Barbara posvetila ocu. No za potpuni doživljaj i razumijevanje težine stihova valja nam poznavati širi kontekst (širi kontekst je nužan za plauzibilnu validaciju nekog umjetničkog dijela). A kontekst „kaže“:
Godina je 1940. Desetogodišnja Monica i njezina židovska obitelj žive u strahu skrivajući se od nacista. Kao da to nije dovoljno, jedne noći u njezinu se sobu ušulja otac i siluje je. Podatak je autentičan, nađen je posthumno, u autobiografskim bilješkama Il était un piano noir. Navodni izvori, vjerojatno bivši ljubavnici, tvrde da su joj grudi bile osakaćene. Učinio je to stari gad, vele, obilježivši je trajno kao vlastiti suvenir. I njezina jalovost posljedica je te stravične penetracije, dodaju. “Da sam imala dijete, nikada ne bih morala pjevati”, izjavila je jednom prilikom Barbara. Refleksije tog grozomornog iskustva također je moguće naći u pjesmi Amours Incestueuses.
Otac je nakon svršetka rata napustio obitelj. Nastupila je šutnja. Godinama od njega nije pristigla nit riječ. A onda ga je bolest prikovala za krevet. Na samrti je uputio poziv u kojem je izrazio želju da je još jednom vidi. I Barbara se zaputila u Nantes, grad u kojem nikada prije nije bila. Zaputila, da se suoči s zlotvorom.


NANTES

Kiši nad Nantesom, dragi svoju ruku mi daj,
To nebo, nad Nantesom,
srce moje tugom preplavljuje...

Ono jutro, ima već skoro godina dana, bješe poput ovog. Grad imadoše tu bijedo-sivu boju kada sam sišla s vlaka i pošla niz ulicu. Ne poznah tada Nantes, nikada ja ne bijah ovdje, no poziv što ga dobih nagna me je na put.
- Gospo, bud'te toliko velikodušni pa dođ'te u Vučju jazbinu broj 25, i molim požurite jer nada je tanka – neće još dugo. Zatražio je da vas vidi u svom posljednjem času!
I tako, nakon mnogo godina tišine, vratio se u moje srce vapajem što je kidao tišinu. Otkako je otišao, dugo sam se nadala.
... Vučja jazbina, broj 25!
Pamtim susret, ugravirala sam ga u sjećanje: soba na kraju hodnika. Ušla sam, četiri čovjeka sjedila su kraj kamina. Ustali su da me pozdrave. Svijetlost je bila hladna i bijela. Nosili su nedjeljna odijela. Nisam im uputila pitanje, nisam prozborila niti riječ, ali iz njihovih pogleda bilo je jasno da stižem prekasno.
Pa ipak, pojavila sam se, došla sam na sastanak u Vučju jazbinu broj 25. Nije me dočekao, dotad je već izgubio snagu, ponovo iščezao.
Eto, to vam je štorija.
Izronio je iz mraka jedne večeri – kao utvara - i ponovo nestao u njemu.
Slutim da je želio oprost.
Želio je svoje onemoćalo hladno staro tijelo ugrijati na mom osmijehu.
Ali sram je bio veći.
Umro je iste večeri kada sam dobila poziv. Umro bez odrješenja.
Bez – zbogom.
Bez – volim te.

Uzana staza uz obalu
vodi do groblja.
Mirno je ovdje. Polegla sam ga, neka počiva tu
ispod ruža crvenih.

Moj oče, eh moj oče!


Kiši nad Nantesom...

Sjećam se...

To nebo, nad Nantesom,
srce moje tugom preplavljuje...
- 21:00 - Vox popljuvi (2) - Printaj me nježno - #

13.10.2015., utorak

Rumi za laku noć

photo magritte_jaje_zps8fbflfzp.jpg

Katkad sjednem na krevet i ispričam djeci priču za laku noć. Izmišljam u hodu, improviziram kao jazz muzičar, žongliram riječima, muljam kao stari lukavi lisac, lažov par ex.
Djeca su, naravno, oduševljena. Moje priče su uvijek bolje od onog što se nudi na tržištu. Kada završim one će – 'oćemo još!
Ja velim – sutra.
A sutra velim, ne sad, imam nekog posla.
Kada dobiju zadatak da opišu oca u vrtiću, one obično uzviknu:
Moj tata je jako smiješan!
Ja na to velim – Ako je smiješan, za to si je sam kriv!
I tako, dok ja iščitavam Nietzschea, Leibniza, Lewisa, Sartrea, Hideggera, Wittgensteina, Freuda, Junga, Einsteina, Friedmanna, Oppenheima, Bohra, Heisenberga, Feynmanna, Hawkinga, Chomskoga, ma dok iščitavam sve i sva nastojeći shvatiti način na koji je strukturirano društvo i svijet, prolaze dani, mjeseci. Djeca strpljivo čekaju svojih pet minuta. Na kraju i zaborave da sam im ikada ispričao tu ludu i smiješnu priču koja čeka nastavak.
Zapravo griješim što propuštam zabavu. Rumi, oh ti blaženi sufi, dragi moj Rumi, bogami si u pravu…
Večeras su do mene doskakutale tvoje vesele i mudre riječi:

Ponizno življenje ne unižava. Ono ispunjava.
Povratak bezazlenijem biću donosi mudrost.

Kada čovjek izmišlja bajku za svoje dijete,
slušajući je on postaje i otac i dijete
u isti mah.

Uzimam olovku i ispisujem tu misao na papir. Potom njime preljepljujem jedan dio izračuna, dijagrama, bilješki na zidu. Pridižem se sa stolca i dovikujem djeci - Vrijeme je za priču!
- JEEEEEEEEEEEEEEEEEE…
- 04:30 - Vox popljuvi (4) - Printaj me nježno - #

02.10.2015., petak

Hem i postkoitalni kanibalizam

photo zena_pauk_zpshpw4wvoo.jpg

Analogijski zaključak

Nietzsche je sjedio u stolcu za ljuljanje u atriju Palazzo Pizzicato i frkao brk promatrajući Lou Salomé kako čita Darwinovu knjigu Podrijetlo čovjeka. Bilo je vruće. Skrenuo je pogled i na čajnom stoliću zamijetio ženku bogomoljke (Idolum diabolicum) kako nakon snošaja proždire mužjaka.
– Idem u šetnju – obavijestio je Salome.
– Aha – odvratila je ona ne podižući oči s knjige.
Noge su ga odvele do centra grada. Slučaj je htio da u blizini Koloseuma naleti na bivšeg kolegu sa sveučilišta u Baselu, umirovljenog profesora biologije dr. Jürgen Kloppa. Ovaj ga je pozvao k sebi na čašu soka od bazge, što je Nietzsche, nakon duge iscrpljujuće šetnje, objeručke prihvatio. Dok je dr. Klopp u kuhinji spravljao sok od bazge, Nietzsche je zastao da promotri tarantule u staklenoj kutiji koje je Klopp držao kao kućne ljubimce. Ženka tarantule upravo je, također poput bogomoljke koju je prije nekoliko sati promatrao na čajnom stoliću, proždirala posljednju nožicu mužjaka koji ju je netom oplodio. U tom trenutku Nietzscheovom glavom prostrujala je misao koja će kasnije biti izrečena kao:
«Ženi je dijete cilj, a muškarac sredstvo.“
I ona druga, često citirana Zaratustrina maksima:
«Kad pođeš ženi, ponesi bič.»
Nietzsche se vratio u sumrak. Odmah je počeo spremati stvari u kofer. Na dovratku ulaznih vrata kruto je priopćio Salomé:
- Zbogom Lou, više se nikada nećemo vidjeti.
Okrenuo se i pošao. Lou je gledala kako odlazi. Gotovo da je grabio onim poznatim stechmarsch paradnim korakom. *
- Gdje gori – doviknula je ona za njim.
- Vidjet ćeš ti uskoro – promrmljao je u sebi.
Istog dana devetnaestogodišnji Adolf Hitler po drugi put odbijen je na Akademiji lijepih umjetnosti u Beču. Radovi su mu ocijenjeni toliko lošim da mu nije omogućeno niti da pristupi formalnom dijelu ispita.**

--------------------------
*Ovo je u najmanju ruku dvojben podatak. Većina izvora tvrdi da se osovina Nietzsche-Salomé-Rée raspala u Listopadu 1882., pri dolasku u Leipzig (o.p.)
** Posve netočno i krajnje tendenciozno, naime Adolf Hitler je po drugi put pristupio ispitu na Akademiji lijepih umjetnosti u Listopadu 1908. (o.p.)

Kako bilo, ostaje pitanje je li ženki homosapiensa bliže nešto od kukaca, paukova, seksualnog kanibalizma, postkoitalnog zalogajčića ili vjernosti golubova visokoletača?


Muzika za ugođaj: 2 Hours of Dark Music








Bonus.txt

photo hem_gun_zpskgmfgefo.jpg

Hemove jadikovke

Zvali smo ga Hem, no ne zato jer je imao sklonost pisanju ili
zato što je svojom pojavom nalikovao na poznatog pisca, niti stoga
što je dane provodio u mondenom zagrebačkom baru Hemingway
pijući kao smuk…
Nismo ga zvali Hem niti zato što je rekao zbogom oružju kada su se svi naoružavali,
niti što bi, začuvši zvona na obližnjem zvoniku uvijek, ali baš uvijek primijetio:
- Hmmm, pitam se kome zvone…
Bio je lud za Koridom, a volio je i prešanu šunku, no niti to nije razlog radi kojeg smo ga zvali Hem.
Zvali smo ga Hem jer jer je bio dosadan i prečesto se žalio da ga muče
hemoroidi …

A bogami i čukljevi…
- 01:08 - Vox popljuvi (1) - Printaj me nježno - #

<< Prethodni mjesec | Sljedeći mjesec >>