Marketing
Krhotine
Imam svega nekoliko minuta da napišem ovaj post, to će možda biti i zadnji unos uopće. Tamo negdje odlučeno je: sve što posjedujem biti će uništeno bombama i napalmom. Neće ostati niti jedan artefakt moje osobne povijest. U dim će otići čitavo obiteljsko naslijeđe, sve moje skice, zapisi, dokumenti, fotografije... Nikada neće postojati trenutak gdje ja sjedim pod trijemom ladanjske kuće, listam obiteljski album i svrćem pažnju bliskom prijatelju – Ma pogledaj ga samo, isti ja u dobi od tri godine, zar ne?
A bliski prijatelj uzima album u ruke, promatra fotografiju, podiže pogled, proučava dijete koje se igra na kariranoj dekici, ponovo vraća pogled na obiteljski album, na moj lik u dobi od tri godine, te napokon potvrdi:
- Bogami, isti ti!
Dakle, to se neće nikada zbiti. Kao niti mnoštvo drugih stvari. Uskraćen sam za znanu mi povijest. Uskraćen sam za očekivanu mi budućnost. Moja sadašnjost je egzodus. Večeras krećem s još trojicom. Onaj koji polazi na put neće biti i onaj koji će ondje stići. Tamo negdje, u tuđini morat ću se samoizgraditi iz temelja. Tijekom vremena zaborav će poput prašine pasti na sve. Draga lica već blijede poput plakata na suncu. I glasovi koje još uvijek mogu čuti u glavi, glasovi majke, bake, djeda, braće, prijatelja sve su udaljeniji...
Bili smo tako vesela družina, a onda su počele padati bombe...
Nevjerojatno! Nevjerojatno!
Post je objavljen 20.10.2015. u 11:43 sati.