| < | listopad, 2011 | > | ||||
| P | U | S | Č | P | S | N |
| 1 | 2 | |||||
| 3 | 4 | 5 | 6 | 7 | 8 | 9 |
| 10 | 11 | 12 | 13 | 14 | 15 | 16 |
| 17 | 18 | 19 | 20 | 21 | 22 | 23 |
| 24 | 25 | 26 | 27 | 28 | 29 | 30 |
| 31 | ||||||
Listopad 2024 (4)
Rujan 2024 (5)
Kolovoz 2024 (2)
Srpanj 2024 (2)
Lipanj 2024 (2)
Svibanj 2024 (5)
Travanj 2024 (8)
Ožujak 2024 (4)
Veljača 2024 (3)
Siječanj 2024 (4)
Prosinac 2023 (5)
Studeni 2023 (1)
Listopad 2023 (1)
Rujan 2023 (4)
Kolovoz 2023 (6)
Srpanj 2023 (1)
Lipanj 2023 (3)
Svibanj 2023 (5)
Travanj 2023 (5)
Ožujak 2023 (4)
Veljača 2023 (3)
Siječanj 2023 (4)
Prosinac 2022 (1)
Studeni 2022 (2)
Listopad 2022 (6)
Rujan 2022 (6)
Srpanj 2022 (2)
Lipanj 2022 (3)
Svibanj 2022 (3)
Travanj 2022 (4)
Ožujak 2022 (1)
Veljača 2022 (1)
Siječanj 2022 (2)
Prosinac 2021 (3)
Studeni 2021 (2)
Srpanj 2021 (1)
Lipanj 2021 (3)
Svibanj 2021 (3)
Travanj 2021 (6)
Ožujak 2021 (3)
Siječanj 2021 (2)
Prosinac 2020 (3)
Studeni 2020 (2)
Listopad 2020 (2)
Rujan 2020 (3)
Kolovoz 2020 (1)
Srpanj 2020 (1)
Ožujak 2020 (2)
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Trenutno posjetitelja
Sveukupno posjetitelja
Opis bloga
Kratka priča, poezija
Upozorenje
Tekstovi i slikovni materijal (ukoliko drugačije nije navedeno!) hucovo su vlasništvo i kao takvi zasićeni su copyrightom
Čitatelji o blogu
Kak ti pišeš, jebote te led! Ne prostačim, ali sad moram još. Kak ti pišeš, do u tri pičke uske, do u pet žena oko sedam sati do deset dana. Dosadno je. Jest.
- Livia Less Nata
Tvoji su postovi dobri, i više od toga, no ova tvoja desna rubrika Čitatelji o blogu pobija i poništava baš sve što pišeš. Kad bi to bio neki dekonstrukcijski performans, to bi bilo okej, no nekako mislim da nije; siguran sam, nažalost, da nije.
- Mariano Aureliano
Literalno nisam dorasla dostojnom opisu tvoje poezije i proze. Poput djeteta koje drugi put vidi čokoladu ( a okus prvog puta mu je ostao u najboljem sjećanju) gutala sam do sitnih sati slova koja si prosuo ovim prostorom. Izazivaš emocije. Smijala sam se, čudila a i osjetila trnce strasti i uzbuđenja. Nema ravnodušnosti. Oduševljena sam i nježno ću printati. Mnoge korice na policama knjižnica ostale su zavidne i crveneći se zaklopile se po stranicama. Majstorski. Nadam se ukoričenju u tvrde. Ovaj stil to zaslužuje.(jeka 17.06.2018. 08:46)
- jeka
Podsjetio si me na Miloša, jednako kao i njega, tebe ne treba pokušati razumjeti, treba te samo čitati. Svako tvoje djelo je malo čudo pisanja, uvijek me uznemiri, natjera da zadrhtim, da se čudim, da mi zastaje dah
Stvarno volim tvoje pisanje
- Lisbeth
Nakon ovoga bi sjeo đojnt. Jemepas ako ne bi.
Fuf.
- Alžbeta Bathory
di si huc, kralju asocijalnih blogera. nije ti neki masterpis, ali i dalje kulja taj opojni vonj undergrounda!
- blogdogg
Izvanserijski pjesnik, prozaik, slikar, pamfletistički cinik, erudit, što još da dodam da bih opisao tvoj blistavi blog u zapećku blogosvemira?!
- svenadamevin
sjajno. razigrano, s onu stranu iščekivanja. čišćenje od dosadnih unutrašnjih nametnika. prozračno i bistro. pridobio si mi jutro. živio!
- predvorje tišine
u jeboteee! jes da je bolesno, ali je napisano odlično! Odlično!
- lisbeth
Mozak ti je ko ventilator :)
- samotvoja
Kad narastem i ja ću jednom naučiti ovako pisati, i crtati, i slat ću svoje radove na natječaje...i svašta...
I otići ću jednom i na to more...
- v
samo ti roštaj! :)
- danijela1
čuvaj pomno te trenutke, ti dragocjeni čovječe.
- modestiblejz
zastrašujuća slika!
- jelenaslak
huc, rodi mi dijete
- bolesna u mozak
idealan za perverzni režanj mog kaotičnog mozga - danijela1
Zajebantski i nadrealno jezivo. Ti si stvarno dobar. Kako da te ja ne znam?
- swenadamevin
vidiš, Sven, ima jedan koji po zajebima podšivenim bešćutnom, neljudskom zlobom šije ne samo mene, nego i tebe ;)
- pero u šaci
...dok ti napišeš novu bljuc-huc priču i sve lijepo posereš, adimasto
- danijela1
jednom sam na nekom blogu o samopomoći pročitala tvoj komentar: "Dajmo im da drkaju!"
- Danica Cvorovic
Ovo je trunku... disturbed
- Igness
jeftini pamfleti uvijek govore o autoru. nikada o temi o kojoj pišu.
- bocacciozg
odličan tekst, koji funkcionira na više razina, čestitke! još bolje ilustracije-prigodne,kičaste i divno razotkrivaju suštinu 'mrtve, da ubijenija ne može bit' prirode.
- Wall
...ne gine ti novinarska karijera... imaš smisao za razvijanje radnje i fenomenalan izričaj...
...ali...?? ...tko kaže da ti nisi već novinar... pozdrav i osmijeh ti ostavljam... :)
- Palomina
Huc, u čemu je problem?
- Nemanja
čim sam pročitala prve dvije rečenice svidjelo mi se. ali kada sam došla do kraja jedini komentar koji ti mogu ostaviti je: jebeno. prejebeno.
- beatrice
huc, podsjećaš me na polumrtvog žohara koji još miče nožicama
- gardo
e jbga, čitam i mislim, ti to o meni, a ono samo krleža xD
- NF
kad ćeš napisat priču o benzinskim postajama i o noći?
- marchelina
Stepenicama tvog razmišljanja obični plebejac se nije u stanju penjati!
- Danica Cvorovic
doooobro...čak i lijepo. mekano. neobično za huca.
- Marchelina
wow. kao iskrcavanje na normandiju.
- Marchelina
Kontakt:
31.10.2011., ponedjeljak
'ajde, jedna prigodna uz dan krepanih!
 Prizor iz Hucovog kratkometražnog eksperimentalnog fima I sve kurve pobiše pederi Bio je neraspoložen. Surfao je netom bez veze, klikajući na sve što mu se učinilo iole zanimljivim. No ništa mu nije zaokupilo pažnju duže od tri minute sve dok nije naišao na Životni kalkulator, stranicu za izračun životnog vijeka. Mlad, nasmiješen doktor-maneken uvjeravao ga je kako ovdje nije riječ o 'oč'š' da ti gatam prevari, već da se procjena o duljini životnog vijeka bazira na pomnom istraživanju i analizi medicinskih i znanstvenih podataka. Istraživanja su pokazala, rekao je, većina ljudi doživjeti će osamdesetu. A ti, upitao je dr. Longlife. Bilo je to lijepak pitanje, dakako. Potom je ponudio potencijalnom korisniku personaliziranu listu savjeta za odvikavanje od loših navika i eliksir života... Pa da vidimo, reče Artur Šop i stade ispunjavati upitnik. Upitnik je bio jednostavan: datum i godina rođenja; spol; zemlja rođenja; bračni status; ritam druženja sa članovima uže obitelji ili bliskim prijateljima; trenutna razina stresa u posljednjih 12 mjeseci; način nošenja sa stresom; stručna sprema; satnica; broj radnih dana; kakvoća zraka u mjestu življenja; revnost korištenja sigurnosnog auto pojasa; dnevna potrošnja kave; čaja; pušač ili pasivni pušač; konzumacija alkoholnih pića; ritam kenjanja, boja stolice... itd. Nakon šezdeset i sedmog pitanja računalo napokon ispljunu odgovor: poštovani, vaš životni vijek iznosi 40 godina i 11 mjeseci. Preostalo vrijeme: 5 minuta i 38 sekundi. Nestašne crvene brojčice trčale su prilično brzo ka nuli. Taman za još jednu cigaretu pomisli Arturu i osmjehnu se podrugljivo. Smota cigaretu, pripali je i sjedne na prozor. Dvije nabildane ljudeskare tucale su na ulici neku mršavcu veliki vimena, treći je snimao kamerom. Bili su poput uspaljenih cucaka. I to na Sisvete! Arturu se to nije svidjelo. Kakav blasfemični ološ, kakvo dno dna. Glupe zvijeri, procijedi kroz zube ljutito. U kutiji pod krevetom potraži granate i ležerno ih, kao opušak, frkne kroz prozor. Razigrana grupica odletje u zrak. Čuo se jauk i zapomaganje ranjenih. On zatvori prozor. Nekoliko sekundi kasnije Anda (kći Ante Pannoniusa) prolazeći pokraj ulaznih vrata gospodina Šopa začu pucanj i odmah pozva policiju. Kada čuvari zakona, javnog reda i mira uđoše u stan zastavnik Šop ležao je mrtav u lokvi krvi. Na zaslonu monitora iluminirala je samotna, opaka brojčica 0 |
27.10.2011., četvrtak
TEST INTELIGENCIJE BR. 45b
 Ne mareći čekao je svoj red. Bilo mu je dosta! Kraj će biti brutalan, svirepo ubojstvo: nož, sjekira, lopata, odvijač... takvo što. Baš čudno! Kao dječarac imao je snažan nagon za preživljavanjem i reflekse geparda. Volio je život! Spasio je onomad Mlikotinog malog iz nabujale rijeke, a Šimu Perkovićevog iz bunara. Nije razumio ravnodušnost kojom se logoraši podaju krvnikovoj ruci. On bi učinio nešto, opirao se, zubima otrgnuo nos ili uho, prstima iskopao oči, oteo pištolj, pušku... Ne bi tek tako, očajnički beznadno predao svoju kožu zlotvorima! Tada. Sada je žudio tek cigaretu. Jednog dana sve će te kosti istrunuti, a ostat će ovo okamenjeno srce da svjedoči, on pomisli. Podlac s licem hijene, niska činovnička duša, osorno prozva njegovo ime. Sljedeći na redu nervozno se nasmija. K. ustade i umornim korakom krene ka izlazu. Na vratima se: a) trgne, poskoči i zarije prste u duplje neprijateljskom vojniku b) zaustavi i nonšalantno zatraži cigaretu c) zaustavi i nehajno upita kada kreće sljedeći vlak za Berlin d) nastavi nijemo prema stratištu prateći krvav trag (zaokruži točan odgovor) |
26.10.2011., srijeda
IZLOŽBA
 homo croaticus vulgaris u muzeju suvremene umjetnosti svako malo pitaju kaće izložba? ja lakonski odgovaram – preksutra! zapravo uvijek kada me netko upita kada će nešto ja kažem -preksutra! maknuše skele sa umjetničkog paviljona eno, žuti se sred svježe nasute trice kak ti kakica od pesa ovaj grad postaje presladak k'o američki sladoled lažan k'o potemkinovo selo u atelijeru prebirem stare crteže uviđam da već 10 godina nisam uradio niti jedan jedini autoportret, kakva šteta uzimam olovku i rišem se, pročišćujem crtež stiliziram, potom izrezujem šablonicu odlučan izložba će preksutra ako ne preksutra onda prekpreksutra u umjetničkom paviljonu da, baš tamo što se čudite mislite da je taj prostor nedostižan i rezerviran za umjetničku elitu o, ne, nipošto sve i svatko se danas može kupiti, pitanje je tek cifre čak se i Versailles iznajmljuje za korporacijske jebeninge tričavih 70 tisuća američkih dolara i u Dvorani bitaka možete svu noć tucati svoju omiljenu pevaljku, filmsku zvijezdu, manekenku... dakle preksutra u umjetničkom paviljonu u 19 sati vidimo se svaki kvadratni centimetar ispunit ću uzorkom vlatitog lika (tzv. hucove tapete) od brončanih mi bista jedva će se moći kretati nad ulaznim vratima kočoperit će se neprikoslovna činjenica: OVAJ PROSTOR PREMALEN JE ZA MOJ EGO! o tome će brujati državni službenici o tome će pisati ženski časopisi pola ure kulture bit će produženo još pola ure da bi prikazali jednosatnu reportažu o Hucu i Hucu i Hucu urednica i voditeljica Transcefalusa podat će se spremno, bez suvišnih riječi... zašto? zato što para vrti gdje burgija neće! eto zašto! i zato jer je dobar proizvod, dobar proizvod, ma koliko mi o tome šutjeli |
23.10.2011., nedjelja
KOTAČ VREMENA
 foto:Paris By Huc Sjećam ga se sa te davne zrnate crno-bijele fotografije iz Lapidarija, stoji pod svijetlima reflektora mlad, samopouzdan, razbarušene kovrčave kose, u kaputu od tvida sa uzdignutom, prijetećom šakom nad glavom. Prava i očekivana slika pjesnika! Ostavlja pomalo revolucionaran dojam, zapravo također očekivan i izvodi recital prenaglašavajući emocije baš kako to običavaju činiti ovdašnji pjesnici i glumci... Prištave studentice u prvim redovima (buduća intelektualna elita) opčinjeno zure i večeras će ga nedvojbeno smjestiti u to grotlo požude pa o tome kasnije napisati ljubavnu pjesmu prepunu milovanja. Baš super! No kotač vremena sve bespoštedno u prah drobi, čak i Radmanovi antioksidansi nemoćni su pred tolikom silinom. Lap odavno ne radi, kao ni većina diskoteka njegove mladosti i jučer je evo, višestruko nagrađivani pjesnik navršio 61. godinu! A danas je već u pohodu na starački dom dr. Franjo Tuđman gdje poluživom i ne baš produhovljenom publikumu čita stihove iz svoje posljednje knjige stihove o ratu o djetinjstvu, o mladenaštvu, o vedrim kupreškim danima... I dalje ih čita prenaglašeno (no ipak nešto blažim tonom) nastojeći mrtvom tekstu podariti život. Potom udvorno zahvaljuje cijenjenom skupu na pažnji i po povlaštenoj cijeni nudi primjerke s potpisom, rijetko s posvetom. Nema u tome ničeg lošeg, tješim se svi se nastoje provući kroz život na jednostavniji način. Zakratko oraspoložena starčad dojma je da se nešto događa i da netko važan, njegova ekscelencija Pjesnik, Vaše Blagorođe, Vrhovnik, netko blizak još uvijek misli na njih... |
19.10.2011., srijeda
ZONA SUMRAKA
 Tramvaj je vozio, stanice su se izmjenjivale, a senzualan ženski glas informirao je putnike o stanici koja jest i koja slijedi. No svakom daljnjom stanicom glas bivao je sve više i više seksualno sugestivan. - Trg maršala Tita – reče glas, a zatim doda – Huc, želim da me izjebeš snažno! - A? - prenuh se iz razmišljanja o mom angažmanu za Green Peace i spašavanju tuljana. - Da Huc, želim da me izjebeš k'o životinju! – odlučno ponovi glas. - A? – osvrnuh se u čudu. Lica putnika bila su bezizražajna, kao da se ništa neobično ne događa. - Želim da me izđaraš i išakaš – nastavi ona. - Ma čuješ li ovo – obratih se putniku do mene, nekom srednjovječnom tipu u baloneru. - Koje? - Pa to ovo što ova govori? - Tko – upita on začuđeno i osvrne se. - Pa ova iz zvučnika – rekoh. Pogleda me sumnjičavo. - Da, što govori? - Pa otvoreno poziva da ju iz..., ma zaboravi – odmahnuh rukom. Tramvaj krenu dalje. Bit će da ludim, pomislih. - Sljedeća stanica je Frankopanska – ponovo se oglasi ona pa dometnu – Huc, pastuše jedan, uskoro ćemo ostati sami, a onda ćeš mi lizati pičku do besvijesti... Ogluših se na to. - Frankopanska ulica – reče kada se tramvaj zaustavi – mole se putnici da napuste vozilo, svi osim Huca. Ljudi poslušno kao hipnotizirani izađoše van. Dobro, rekoh u sebi, u pitanju skrivena kamera, neka TV smicalica ili neki socijali eksperiment, baš me zanima dokle će tjerati taj fazon. Ostadoh sjediti kao da se ništa ne događa. Vrata se zatvoriše. Tramvaj krenu dalje. - Napokon sami – reče ona – Huc, već te dulje vrijeme promatram. Svaki put kada uđeš u tramvaj nasaftam se k'o... k'o da stavljam preljev na kosu... - Ma super – rekoh – nisi ni prva ni zadnja. Obično imam takav učinak na žene. - Huc želim da mi pošteno razdrmaš klitoris – reče ona. - Svakako, još da mi veliš kako da to učinim... - Ustani i pođi ka srednjim vratima i pritisni dugme za izlaz. Ustadoh protiv svoje volje i priđoh srednjim vratima te pritisnuh zeleno dugme za izlaz. Ono stade treperiti, a ona ispusti nježan oh! Pritisnuh ga opet, a ona ispusti nježan ah! Počeh opresivno-kompulzivno pritiskati dugme. - Uhhh-ohhhh-ahhh – stenjala je gubeći se na sedmom nebu. Pronašao sam stvarno dobar ritam. Skroz sam se unio. Pimpek mi je nabubrio od njenih uzdaha. – Ohhh-ahhhh-uhhh Huc, kurvišu jedan, sada mi liži mi pičku, pičku mi liži sad. SAD! Počeo sam lizati dugme, pritiskati ga jezikom, gurati nosom, grickati. Približavala se klimaksu, jasno se čulo u njenom glasu. A onda je svršila, svjetla su eksplodirala, tramvaj se zastavio ostavši bez struje. Neko vrijeme vladao je mir. A onda je progovorila umornim glasom. - Macane, bio si genijalan! Idi sada, vidimo se sutra u isto vrijeme... – vrata se otvoriše. – Sutra ću tu ga popušiti kao nitko na svijetu. - Kako to misliš učiniti – upitah. - Ne gnjavi – reče - sve u svoje vrijeme. Izađoh. Jaja su mi bila teška, nabrekla k'o bijeli bubrezi prenapučeni spermom. Morao sam ga pod hitno isflaksati. Potrčao sam u prvi haustor, sjurio se u mračan podrum, otkopčao šlic i stao frenetično drkati vizualizirajući jabučasto dupence Scarlett Johansson dok pjeva lay your head where my heart used to be, hold the earth above me, a ja je bomabam straga. Bilo je sjajno, kao što obično jest sa Scarlett. Brzo sam i obilato svršio. Mora da sam štrcnuo sam jedno 15-16 puta. 15-16 puta! hej! Sa tom količinom sperme mogao sam oploditi 15-16 žena. Mogao sam iznivelirati odnos snaga u svijetu. 15-16 genijalaca moglo se hrvati sa 15 000 000 svjetskih kretena, zar ne? Ali jebiga, život ima svoje planove. Zakopčao sam šlic i izašao na ulicu. Na putu prema atelijeru razmišljao sam o neuro-lingvističkom programiranju, subliminarnim porukama skrivenim u pop glazbi, shop-muzici, reklamama, dječjim filmovima i donio odluku: sutra ću, poput Odiseja, zaliti uši voskom i othrvati se sirenskom zovu. Dosta je sranja, brale! Dosta! |
17.10.2011., ponedjeljak
TRI PUSTOLOVA
 Okrenuo sam program i bila su tu ta tri hrvatska pustolova. Pričali su o svojim putovanjima. Bili su dosadni i brzo sam usnuo. No voditeljica nije mislila tako, ne skrivajući oduševljenje dirala se ispod stola ispuštajući povremeni ah. Sat kasnije probudio sam se, mjehur mi je bio bolno pun. Zijeeeeeev, baš su dosadni ti pustolovi, pomislih pišajući. Jesu li baš svi pustolovi toliko dosadni, izazivački upita neki glas u glavi. Da, baš svi pustolovi su beskrajno dosadni tipovi, sjedni s njima na kavu i umrijet ćeš od dosade. Ne mogu se suočiti sa samim sobom unutar četiri zida. Tek kretanjem stiču dojam da im se nešto događa u životu. Bjegove i pseudo-odluke proglašavaju svojom prirodom. Morski psi, vele, to smo mi, moramo se kretati jer ćemo krepat. Ti si ljubomoran, ustvrdi glas. Nemam što biti ljubomoran i sam sam se smucao posvuda, mogu poput njih napisati roman o tome ako baš želiš. Pa hajde, napiši! Putovati je potrebno, ako ništa drugo kako bi uvidio da je jedino pravo putovanje unutrašnje putovanje, rekoh. Huc, otrcano zboriš. Otrcano ili ne, to je istina. Otresao sam pimpek, neću te uvjeravati. Ušao sam u dječju sobu. Djevojčice su spavale tvrdim snom. Otkrite. Uvijek otkrite! Pokrio sam ih i pomilovao po kosi. Anđelčići. Ugasio sam TV i stisnuo se uz ženino dupe. Očevi su danas posljednji pustolovi, zaokružih temu rečenicom iz Betty Blue. Sad navodiš vodu na svoj mlin, ponovo se javio glas, no ja sam već sanjao da naslonjen na ogradu lučke kapetanije promatram grane borova otežale od snijega. Razvedravalo se iza brda. |
14.10.2011., petak
KRALJ ADIM
(skica za dječju priču) svatko ima svog antipoda i logika nalaže ako postoji kralj Mida ........... onaj što dodirom sve pretvara u zlato onda mora postojati i kralj Adim ........... onaj što dodirom sve uporšćuje i pretvara u govno. no tko je taj? gdje je? jesam li to ja? jesi li to ti? pružimo si ruke i vidimo... |
10.10.2011., ponedjeljak
TRI PRAŠČIĆA
 Stajao sam za šankom Tri praščića, polako ispijao pivo i čekao da prođe još jedan pogrešan dan. U krčmi je bila stalna klijentela no svi bijahu potišteni, nerazgovorljivi, zagledani u daljinu, tromih, minimalističkih pokreta (ulagali su napor tek toliko da prinesu čašu ustima ili izaberu u džuboksu neku tugaljivu stvar). Čak i barmen Bubi, uvijek vedra mrcina bješe natmuren. Na prozoru osvanu pun mjesec. Stranac uđe i odlučna koraka priđe šanku. - Pivo – zapovijedi barmenu. Bubi nije žurio. Točio je pivo polako. Stranac se okrene s čašom u ruci i pogledom prokrstari prostorijom u potrazi za sugovornikom. Nije mu se sviđalo to što vidi. Otpije nekoliko velikih gutljaja i ispusti zadovoljan uzdah. - Tri praščića, a – obrati mi se. Pogledah ga dignuvši desnu obrvu. - Birc, tako se zove? - Aha. - Tri praščića, to je vraški dobra priča, zar ne? - Više preferiram Cvrčka i mrava – rekoh nezainteresirano. - Bit će da onda ne znaš mnogo o svinjama... - (...) - ...zar ne? - Što? - Nemaš pojma o svinjama, je li tako? - Pojma nemam. - E, onda će ti Vitalij reći! Oh, evo galopira četvrti naraštaj intelektualaca da me prosvijetli, pomislih. - Istraživanja američkih znanstvenika pokazala su kako su svinje najpametnije domaće životinje. Pametnije su čak i od pasa! Sposobne su za apstraktno razmišljanje i na višem su intelektualnom nivou od trogodišnjeg djeteta... Dramaturška stanka, gutljaj i nastavak. - ... bolje igraju video igre od primata, sanjaju, imaju smisao za orijentaciju. Sposobne su vratiti se kući iz velikih udaljenosti, kompetativne su i vole se nadmudrivati. Krmača praščićima pjeva dok ih uspavljuje. Možeš ih naučiti da koriste zahod! Ha, šta veliš na sve to? – reče oduševljeno. - Eto vidiš kako prolazi inteligencija, stječe doktorat u klaonici – rekoh. - Što je s tobom čovječe? – drekne on uvrijeđeno i ljutito tresne kriglom o stol. - Imam dijareju, al' brzo će proći. - Nemaš ti dijareju. Ti si u kurcu. Svi ste vi ovdje, na blogu, u kurcu! Komunisti, anarhisti, kokošari, luzeri, dangube, licemjeri, šljam... – ratoborno je mitraljirao riječima izlijevajući žuč i srdžbu -... gejpederi, lezbe, jugonostalgičari, kopilad, mješanci Srba i Židova, svjetski ološ... Pucao je i pucao. U prazno. Potom je izašao, tresnuvši vratima. Prostorijom provali podrugljiv cerek. Netko ustade i pusti Tenderly. Večernji povjetarac odnje me na drugo mjesto. |
07.10.2011., petak
No Jobs Today
jučer je preminuo Steve Jobs, čovjek koji je volio računala i kako tvrdi neimenovani izvor - sok od jabuke. njegovi sljedbenici tuguju, no Miro nema vremena za to: on je siromašan student iz Like i preko student servisa odrađuje raznovrsne poslove da bi se prehranio i školovao u hladnom Zagrebu. skupocjeni uređaj koji posjeduje poklon je gospođe K. Krizanteme za Steve-a, tebe i mene, Meister Huc 1996, ulje na platnu 60x50cm uđe u oronulo dvorište, u vlažnom haustoru ubaci letke u 'rđave metalne poštanske sandučiće te se uspne spiralnim stepeništem do vrha i zapali maricu. već satima dijeli propagandne materijale po gronjogradskim zgradama i treba mu predah. netko tu gore u dnu hodnika, iza posljednjih vrata piše na staroj pisaćoj mašini. Miro nikada prije nije čuo taj zvuk, ne uživo. jure slova bijelim papirom poput lisice u bijegu pred čoporom uzbuđenih pasa goniča; poput konja ošinutih bičem smiona jahača; poput geparda u lovu na plijen, poput... BIP-BIP... najnoviji uređaj u džepu obavještava ga o pristigloj poruci. on poseže za njim... sa zaslona mu namiguje mesnata pička gospođe K.(48), udovice računalnog genija koja više od svega voli mlado meso. Miro pak pati od edipovog kompleksa i majčinsku ljubav traži u starijih žena. AL SAM SE NAPALILA, BAŠ SAM SE NAPALILA VOLILA DA PUŠIM TVOJA VELKA JAJA DRPAJ ME ZA SISU UPRI U ME KO U ŽIVOTINJU IŠAKAJ ME IŽĐARAJ ME TO MI PRIJA BA čita on popratni tekst slikovne poruke. pimpek mu počinje bubriti. KAD PADNE NOĆ JA ĆU TI DOĆ NABIT ĆU TI GA DA ĆE TI OČI ISKOČIT tipka on natrag i uz poruku kači svježu fotku visoke rezolucije vlastitog spolovila u erekciji. zatim počinje masturbirati zureći u mesnatu pičku gospođe K. na zaslonu svog i-Phona 4s. udara snažno, udarnički no ometa ga to uporno i neprekidno metalno kljucanje zuba pisaće mašine... TIP-TIP-TIPTIRIP-TIP-TIPTIP-TIP-TIPTIPTIPTIPTIP-TIRIP... oh ti prokletniče umri već jednom, u mislima proklinje bijednog tipkača. no neznanac ne zastajkuje. jure slova bijelim papirom poput lisice u bijegu pred čoporom uzbuđenih pasa goniča; poput konja ošinutih bičem smiona jahača; poput geparda u lovu na plijen, poput... Miro obeshrabren odustaje, sprema tužno spolovilo natrag u hlače i prilazi vratima. IGOR PANDIĆ, pročita na pločici iza kojih radi neumorni tipkač. ime mu ništa ne znači. da pokuca i mastodontu, dlakavom nosorogu, triceratopsu, atavistu razbije njušku? bijedni luzeru, napokon prosikće i žurna koraka kreće niz stube. vani počinje padati kiša. nema kišobran. BIP-BIP... najnoviji uređaj u džepu obavještava ga o pristigloj poruci. on poseže za njim... |
05.10.2011., srijeda
Ne daj se InAss
 Gladni, Meister Huc 1995, 80x60cm moj prvi podstanarski stan bio je trula rupa u zagrebačkoj Dubravi ispunjena bapskim namještajem iz trideset i neke no bio je to moj prvi podstanarski stan i ja sam ga volio u njemu sam započeo tkati SVOJ život tu večer kada se uselih sjedoh u polumračnu kuhinju za apšisali bijeli drveni stol pripalih cigaretu, otvorih pivu pa nazdravih novom početku potom spazih stari radio-kazetofon na prozoru, iza čipkaste zavjese u njemu bi kazeta, BASF devedeset minuta, bez naziva ostavština prijašnje podstanarke pritisnuh play ........ ...ne daj se godinama moja Ines... reče Arsen ........ ...drugačijim pokretima i navikama.. slušao sam ........ ...uvijek si se razlikovala po boji papira svojih pisama, po poklonima... pjesma je svirala ........ ... dugo je pripremano naše poznanstvo... jednom ........ ... pa tvoje grudi, krevet i moja soba... drugi put ........ ...raspolažem sa još milion nježnih i bezobraznih podataka naše mladosti... treći put ........ ... ponovo počinje kiša kao što već kiši u listopadu na otocima ... pjesma je svirala neprekidno ........ ... kiši u listopadu na otocima ... nanizana s obje strane kazete ........ ... na otocima ... Ines se nije predavala, minutama, satima, danima, godinama i ja se nisam predavao zajedno sa nevidljivom podstanarkom sa Arsenom sa njom sa Ines generacijo! ........ ... a sada još malo šetnje uz more i gotovo |
03.10.2011., ponedjeljak
ESPIRIT DE CORPS (pukovnikovo izvješće)
 poštovani generale, stanje na terenu postaje noćna mora. vojnici su krajnje demoralizirani. beznadni! psihički i fizički izmrcvareni! na izmaku snage! neprijatelj je izgradio neprobojne STAKLENE bunkere koji izdržavaju svaki napad teške artiljerije. dok ih mi danonoćno bombardiramo svim raspoloživim sredstvima oni unutar sigurnih zidova spokojno šeću u kućnim ogrtačima, brćkaju se u jacuzzijima, nonšalantno se njeguju mazalicama, šprickaju parfemićima; zamamne ih kurve oralno opslužuju dok jedu delicije, piju skupocjena pića i puše kubanske cigare; noći provode pjevajući karaoke i mradjući kukovima u ritmu cha-cha-cha... da ne dužim, sjajno se zabavljaju. više nam ni guzicu drzovito ne pokazuju. zaglibljeli u blatu, nikakva smo prijetnja, trunemo ovdje kao da ne postojimo... kao da ne nasrćemo... kao da nismo na prvoj liniji fronte... kao da rat nije čitavo vrijeme... smrzavamo i gladujemo. gladujemo i smrzavamo. i čekamo čudo. čudo čekamo gospodine generale! |
01.10.2011., subota
Zabilješka liječenog pesimista
|
Duži periodu života bio sam uvjeren kako sam se rodio u krivo vrijeme, na krivom mjestu. Neki error u karmičkom softveru. Zbog toga sam pao u depru i bavio se mišlju da si oduzmem život. Nakon trinaest hospitalizacija u deset godina upoznao sam doktora B-ija koji me je naučio pozitivno razmišljati. Uvidio sam da je svako povijesno razdoblje podjednako dobro za ŽIVOT. Ne podjednako loše, već podjednako DOBRO. Spalio sam depresivnu glazbu i literaturu kojom sam nekoć hranio vlastiti bed te zakoračio u svijet radosti i svijetla. Zračeći fanatičnim optimizmom nastojao sam preobratiti svakog skeptika, cinika, depresivca... Život nije besmislica, govorio sam im, ne oklijevajte živjeti punim plućima, otvorite srce, otvorite um, neka svjetlost uđe u tu buđavu, zagušljivu nutrinu! Gledali su me s podsmijehom, dimeći one svoje smrdljive cigarete i ločući sav onaj alkohol. Neka, nisam mario. Ja sam ZNAO. No danas na tramvajskoj stanici ugledao sam  i sav se očaj u trenu vratio... |