Marketing
TRI PUSTOLOVA
Okrenuo sam program i bila su tu ta tri hrvatska pustolova. Pričali su o svojim putovanjima. Bili su dosadni i brzo sam usnuo. No voditeljica nije mislila tako, ne skrivajući oduševljenje dirala se ispod stola ispuštajući povremeni ah.
Sat kasnije probudio sam se, mjehur mi je bio bolno pun.
Zijeeeeeev, baš su dosadni ti pustolovi, pomislih pišajući.
Jesu li baš svi pustolovi toliko dosadni, izazivački upita neki glas u glavi.
Da, baš svi pustolovi su beskrajno dosadni tipovi, sjedni s njima na kavu i umrijet ćeš od dosade. Ne mogu se suočiti sa samim sobom unutar četiri zida. Tek kretanjem stiču dojam da im se nešto događa u životu. Bjegove i pseudo-odluke proglašavaju svojom prirodom. Morski psi, vele, to smo mi, moramo se kretati jer ćemo krepat.
Ti si ljubomoran, ustvrdi glas.
Nemam što biti ljubomoran i sam sam se smucao posvuda, mogu poput njih napisati roman o tome ako baš želiš.
Pa hajde, napiši!
Putovati je potrebno, ako ništa drugo kako bi uvidio da je jedino pravo putovanje unutrašnje putovanje, rekoh.
Huc, otrcano zboriš.
Otrcano ili ne, to je istina.
Otresao sam pimpek, neću te uvjeravati.
Ušao sam u dječju sobu.
Djevojčice su spavale tvrdim snom. Otkrite. Uvijek otkrite!
Pokrio sam ih i pomilovao po kosi. Anđelčići.
Ugasio sam TV i stisnuo se uz ženino dupe.
Očevi su danas posljednji pustolovi, zaokružih temu rečenicom iz Betty Blue.
Sad navodiš vodu na svoj mlin, ponovo se javio glas, no ja sam već sanjao da naslonjen na ogradu lučke kapetanije promatram grane borova otežale od snijega. Razvedravalo se iza brda.
Post je objavljen 17.10.2011. u 14:28 sati.