kolumna jedne superžene

Izgubljeni svijet

Melodija vjetra u zelenilu
tek probuđenih krošanja
i topao sunčev sjaj
u koji mogu gledati
samo preko zatamnjenih stakala.

Duga je i beskonačna
ova siva cesta,
kojom jurim ne stižući nikamo,
niti ne primjećujući ljepotu
tek probuđene prirode.

Želim joj ponovno sjesti u krilo,
vratiti se u vrijeme
kad sam sanjala ovaj trenutak sada,
sanjala da budem što jesam,
tu gdje jesam.

Iako ostvarenih snova,
ipak nisam sretna,
osjećajući prazninu
u žurbi svakodnevnice
i tek povremeni privid lažne sreće.

A gdje li je nestala nekad draga,
nježna i daleka glazba,
šarene cvjetne livade pred košnju,
moje lipanjsko putovanje Hvaru,
svježina šume sredinom užarenog srpnja?

Ničega od toga više nema,
stojimo izgubljeni u bespućima,
sanjajući ponovno već odsanjane snove.
I nitko od nas nezna
što li će mu donijeti sutrašnjica.