Melodija vjetra u zelenilu
tek probuđenih krošanja
i topao sunčev sjaj
u koji mogu gledati
samo preko zatamnjenih stakala.
Duga je i beskonačna
ova siva cesta,
kojom jurim ne stižući nikamo,
niti ne primjećujući ljepotu
tek probuđene prirode.
Želim joj ponovno sjesti u krilo,
vratiti se u vrijeme
kad sam sanjala ovaj trenutak sada,
sanjala da budem što jesam,
tu gdje jesam.
Iako ostvarenih snova,
ipak nisam sretna,
osjećajući prazninu
u žurbi svakodnevnice
i tek povremeni privid lažne sreće.
A gdje li je nestala nekad draga,
nježna i daleka glazba,
šarene cvjetne livade pred košnju,
moje lipanjsko putovanje Hvaru,
svježina šume sredinom užarenog srpnja?
Ničega od toga više nema,
stojimo izgubljeni u bespućima,
sanjajući ponovno već odsanjane snove.
I nitko od nas nezna
što li će mu donijeti sutrašnjica.
Post je objavljen 19.04.2011. u 22:15 sati.