kolumna jedne superžene

Kamo ljubav ode?

Razmišljajući o temi mojeg današnjeg posta, sjetih se Harolda Robbinsa i njegovog bestselera "Kamo ljubav ode" koji sam do sada pročitala dva puta, kao i mnoge druge njegove romane koje sam čitala prije kojih dvadesetak godina.
Naime, sinoć u knjižnici, čekajući moju najmlađu kćer od 9 godina koja je birala knjige na dječjem odjelu, opet mi je zapeo za oko navedeni roman "Kamo ljubav ode" i sad sam ponovno na početku, čitam ga već treći put.

Roman je lagana životna priča, krimić-ljubić i mislim da će mi baš dobro poslužiti za ove ljetne dane dok sam na GO-u i to čak gotovo tri i po tjedna u komadu što je fantastično, budući da sam unatrag nekoliko godina zbog strke koja je vladala u to vrijeme na poslu, a zapravo je bila nepotrebna, mogla ići na GO najviše dva tjedna neprekidno.

Nakon mnogo godina, ove godine idem na GO opuštena, potpuno neopterećena, kako situacijom na poslu koja je krenula svojom ustaljenom kolotečinom, tako niti mojom velikom djecom koja zarađuju i sposobna su, ne samo tjedan dana nego i mnogo duže brinuti o sebi.

Kad sam već spomenula naslov navedenog romana, u cijeloj ovoj priči nije važan roman već pitanje koje zasigurno muči većinu moje srednje, još uvijek mlade generacije. Da li su brak i svakodnevni ustaljeni ritam, te užurbani život s brojnim obavezama koje nas razvlače na sve strane, ti koji ubijaju ljubav.
Sjećam se moje razrednice, u vrijeme kad sam bila petnaestogodišnjakinja, kako je na jednom satu razredne nastave, između ostalog rekla kako većina naših roditelji ponekad poželi spavati u odvojenim sobama, što je meni tada bila neshvatljiva izjava, u doba mojih prvih ljubavi i zaljubljivanja, kad sam mislila da će moja zaslijepljenost jednom osobom trajati vječno, da ću tu osobu uvijek htjeti imati u svojoj blizini i da će me to ispunjavati neizmjernom srećom.

No kasnije sam shvatila da su takva moja sanjarenja potpuno besmislena i pogrešna, jer ljubav, pa ma kako ona velika bila, ipak je u početku samo kemija a kasnije postepeno prelazi u fiziku, no najgore je kad više nema niti fizike, a vjerujem da je u mnogim brakovima nema. Kome li lažu oni koji govore kako su nakon 10, 20 ili 30 godina jednako zaljubljeni kao što su bili na početku kad su se upoznali. Očito lažu sami sebe i ne žele stvari priznati i prihvatiti ih onakvima kakve one jesu jer nakon toliko godina to više nije zaljubljenost niti opsjednutost s nekim, to je navika da imaš nekog uz sebe, to je poštovanje, uvažavanje, kompromisi, uzajamno pomaganje kad te ukoči u kralježnici ili nogama pa nemožeš obuti cipele, a kamoli čarape.

Lijep je osjećaj od same pomisli da imaš nekog pokraj sebe tko će ti pružiti toplinu doma, pomoć i utjehu kad ti ona zatreba. A ljubav? Nje ionako više nema ili je pak ima samo u tragovima, no izgleda da nam ona s godinama postaje sve manje važna.
Da li se i vi pitate kamo ljubav ode?

Pozdrav do nekog novog posta!