kolumna jedne superžene

I dok slušam kišu

Oni malo stariji zasigurno znaju da je to naslov pjesme Ksenije Erker iz nekih davnih godina, tamo 1978. ili 1979., no odlično će mi poslužiti kao naslov ovom postu budući da je danas konačno pala ta dugo očekivana kiša, cijelo je popodne tiho romorila a onda je naglo sve utihnulo i iza nje je ostao samo kristalno čist i svjež zrak zbog kojeg ću se noćas konačno nakon dugo vremena moći naspavati a vjerujem i svi vi.
Ovim postom ne želim se ponovno vraćati u prošlost jer to je ipak osobina ljudi koji svakim danom postaju sve stariji i stariji pa u stvari više žive u prošlosti nego što žive sadašnjost.
Nedavno mi je jedna kolegica s bloga napisala u komentaru kako je iz mojeg bloga zaključila da se radi o puno starijoj osobi nego što ja to jesam, a onda je kasnije shvatila da još nemam niti 50. Ne smeta me takva konstatacija, jer očito je u sadržaju mojih postova naišla na previše staračke ozbiljnosti kao što ja nalazim previše ozbiljnosti kad danas čitam moje pjesme koje sam pisala između 15-e i 20-e godine, a izgledaju mi kao da sam ih pisala u puno kasnijim godinama. Očito sam se prerano uozbiljila i nisam prošla sve faze koje su prolazili moji vršnjaci pa zbog toga i danas često odlebdim a upravo mi je i blog jedna vrsta takvog lebdenja.
Kad sam danas za vrijeme popodnevne kave sa mojim mužem, konačno uspjela uhvatiti jučerašnje novine, zapeo mi je za oko članak o Slavici Eklestone u kojem se, između ostalog, navodi kako je ona nakon rastave sa Bernijem kupila helikopter te jahtu vrijednu 310 milijuna kuna. Koliki li je to novac, toliko se novca ne slije u proračun jedne prosječne Općine u RH niti u 50 godina, koliko bi se od toga moglo izgraditi infrastrukture, kolike bolnice i odjeli opremiti, koliki ljudski životi spasiti.
Možda Slavice Eklestone i daje novac u humanitarne svrhe, čini mi se da je dala opremu za neke odjele bolnice u Rijeci, no unatoč svemu ipak su u tim svjetovima bogataša neke stvari višestruko precijenjene u odnosu na njihove stvarne vrijednosti.
Komentirajući taj članak u novinama, ja onako u šali rekoh kako je prava šteta što Berni umjesto Slavice nije sreo mene, budući da smo istih gabarita samo što sam ja 5 godina mlađa od nje. Moj muž je to prokomentirao nešto u smislu kako bih ja na Slavičinom mjestu nakon kratkog vremena rekla zbogom Berniju bez obzira na sve njegove jahte, avione, ljetnikovce i dvorce, potraživši nekog svog vršnjaka. Vjerujem da razlika od 27 godina koja je bila između njih, zasigurno nije bila dobra predispozicija za brak koji traje vječno.
Očito sam ovim postom zaglibila u neke meni potpuno strane vode, budući da mi materijalistički pristup stvarima nikad nije bio blizak niti drag, mene su uvijek nosile emocije a nose me i danas. Moje je geslo kako sreću ne treba tražiti jer je ona u svakom od nas a mi je samo moramo prepoznati.
Do nekog novog posta, puno pozdrava svima.