kolumna jedne superžene

O ljetu i prijateljstvu

Nedavno mi je moja najstarija kći dala platnenu vrećicu punjenu lavandom, jer kaže, njoj to netreba i samo joj smeta u ormaru. Stavila sam je u svoj ormar sa pretincima niti ne razmišljajući o nikakvim mogućim moljcima i sad svaki put kad otvorim taj dio ormara zapljusne me njezin opojan, svjež miris i kao da me istog trena ponovno prenese na Hvar, u neke davne godine kad sam bila na tom otoku, prvi put u životu gledajući nepregledna ljubičasta polja i brežuljke, uz cestu između Starigrada i Grada Hvara, zapravo sve je u tom dijelu bilo ljubičasto, bio je početak lipnja i lavanda u punom cvatu, sve je izgledalo poput predivne cvjetne livade samo ne šarene već jednobojne.

A u ovim našim kontinentalnim krajevima, barem u središnjoj Lijepoj našoj gdje ja živim, vidjeti cvjetnu livadu prava je rijetkost, budući da je sve obraslo u grmlje i raslinje, nekadašnje predivne cvjetne livade na kojima je u ovo doba rasla otava pred košnju pretvorile su se u drač i pustoš. No ipak sam jučer imala priliku, doduše samo iz auta, vidjeti jednu lijepu šareno-cvjetnu livadu, obraslu u bijelo, ljubičasto, tamnoplavo i žuto cvijeće i žao mi što sam se prekasno sjetila slikati je, makar samo mobitelom, budući da aparat nisam imala sa sobom.

Čini mi se da je ljeto ipak moje godišnje doba, ono koje me najviše fascinira, tijekom ljeta srećem mnoge ljude koje inače nemam prilike vidjeti u drugo doba godine pa me neki od njih ponekad vraćaju u neko drugo, davno svršeno vrijeme.
Baš su me fascinirale riječi koje je moj šef rekao neki dan, u smislu kako se prošlost ne može promijeniti, kako to ne može niti sam Bog a kamoli pak mi ljudi, obični smrtnici.
Kad sam već spomenula ljude koje srećem tijekom ljeta, jedna od njih je i moja prijateljica zajedno sa kojom sam studirala u našoj Metropoli i družila se za cijelo vrijeme studija i eto naše prijateljstvo traje od 1981. g., dakle punih 29 godina.
Sjećam se kako sam tog jutra došla vidjeti rezultate prijemnog ispita na oglasnoj ploči i slučajno srela samo nju u holu i tako smo kroz samo nekoliko izmijenjenih rečenica došle do zaključka da putujemo istim vlakom i u istom smjeru. Zajedno smo šetale Metropolom cijelo dopodne a kad su nam nakon nekih mjesec dana poslije toga počela predavanja, postale smo prijateljice. I eto baš sutra ću je nakon posla nakratko posjetiti a onda će ona vjerojatno jedan dan doći meni u goste, budući da je njezin godišnji pri kraju i da za 10-ak dana putuje natrag u jednu od zemalja zapadne Europe čiji nam je standard nažalost još uvijek nedosanjan san.
Vjerojatno ću sutra nakon susreta sa mojom prijateljicom biti puna dojmova jer ona zna vrlo slikovito pričati o svemu i svačemu a ove je godine kao turist posjetila Izrael, Grčku i Tursku pa znam da će mi nastojati kroz priču dočarati dio tog ugođaja sa istoka iako to baš i nije podneblje koje me previše privlači. Zapad je ipak zapad ma kakav god on trenutno bio i to je u krajnjoj liniji ono čemu težimo. Puno pozdrava i lala Vam noć blogeri!
.