kolumna jedne superžene

O prijateljicama i štiklama

Moram priznati kako sam bila jako sretna vidjevši čak 7 komentara na moj poslijednji post. U prošlom sam tjednu, dok sam bila na GO, gotovo svaki dan pisala o nekoj temi, no bila sam čak i razočarana vidjevši da nemam nikakvih komentara, čak me niti moje vjerne čitateljice nisu mogle pratiti zbog brzine kojom sam pisala, pa stoga odlučih malo usporiti. Vjerovala sam kako ću do odlaska na duži GO u kolovozu, proslaviti mali jubilej mojeg 50-og posta, no to se ipak neće dogoditi, ne želim pisati samo zbog toga da pišem, želim pisati tek onda kad osjetim potrebu da imam nešto reći.
Jedna moja prijateljica sa bloga nedavno mi reče kako joj je bilo puno lakše pisati dok je bila potpuno anonimna, a sada, nakon nekoliko godina provedenih na blogu, o njoj zna pola grada pa stoga ne može si baš dozvoliti da piše prema struji svoje svijesti, jer time bi zasigurno mogla nekog uvrijediti, a to je bar u današnje vrijeme najlakše kad su svi puni sebe.
Eto, kao što vidite, meni su komentari čitatelja istinska motivacija za dalje pisanje zato hvala svima kako na onim pozitivnim, tako i na negativnim primjedbama jer nitko od nas nije savršen, svatko može pogriješiti i imati pogrešan pristup stvarima.
No da ja tu nebih previše filozofirala, okrenimo se stvarnim, konkretnim stvarima. Jučer po pnoj groznoj žegi i sparini, u kasnim popodnevnim satima, sretosmo se nas tri prijateljice iz djetinjstva na posljednjem ispraćaju pokojnika koji nam je ujedno i zajednička rodbina. Meni su bile užasno neudobne štikle na visoku petu koje sam za tu prigodu obula uz crninu, budući da je moja ljetna obuća sva u bijelim ili krem tonovima pa osim tih crnih štkli nisam niti imala drugog izbora.
Osjećajući se neudobno u navedenoj obući, koju sam izula čim sam ušla u auto, u glavi mi se odjednom odvrtio film i to kojih 30 godina unatrag, kad smo bile tinejdžerke i kad su tri moje prijateljice u Borovu (zapravo tada su u bivšoj Jugi trgovine obućom uz Borovo bile još Šimecki, Peko i Kraš) kupile predivne ljetne sandale sa remenčićima, naprijed je bio samo uzlić a okolo tanki remenčići, s petom od 10-ak centimetara. Tih njihovih sandala koje su se razlikovale samo u boji (krem, crna i tamnoplava) zasigurno se sjećam bolje nego one same koje su ih nosile i ponekad poslije plesa išle bose doma, sa sandalama u rukama, jer su ih nažuljale, budući da je takva vrsta elegantne obuće u tim godinama bila moja tiha patnja zato što zbog svoje visine u to vrijeme nisam nosila obuću na petu višu od 3 cm. Tek kasnije, kad sam se udala, dala sam si oduška, kupujući elegantne cipele, doduše ne sa petom od 10 cm ali ipak one koje ostavljaju potpuno drugačiji dojam cijele figure u odnosu na, kako ja to kažem, kućne šlape. Štikle su mi još i danas opsesija, iako ih nosim rijetko i u zbilja posebnim prilikama, budući da u posljednjih nekoliko godina više kupujem sportsku obuću koja je u stilu i sa mojim sportskim, kako ja kažem mladenačkim, stilom odijevanja.
Jer na kraju krajeva, iako je jedna od nas još uvijek neudana u kasnim četrdesetima, ipak smo mi žene u ozbiljnim godinama i najbolje nam pristaje udobna obuća. A nošenje štikli na petu od 10-ak i više cm prepustimo nekim novim klinkama koje dolaze. Slažete li se samnom? Laka Vam ova sparna srpanjska noć i puno pozdrava.