kolumna jedne superžene

Nakon 28 godina

Kad sam danas, u kasnim popodnevnim satima odvela moju najmlađu kćer u jednu od njezinih posljednjih izvannastavnih aktivnosti ovog ljeta, slobodno vrijeme u trajanju od sat i pol odlučih iskoristiti u šetnji parkom jednog srednjekovnog dvorca, izgrađenog na samom kraju 15. stoljeća, smještenog u gradiću u predgrađu naše metropole. No prošetala sam samo dijelom parka budući da su na nekoliko klupa, smještenih uz samu šetnicu, sjedili mladi, uglavnom parovi, pa im stoga svojim prisustvom nisam htjela remetiti njihov mir i romantiku, a uz to, budući da sam alergična na komarce, a kako je sunce već naveliko zalazilo iza ogromnih borova kojima je okružen cijeli dvorac, nisam se htjela izlagati riziku u obliku kvrga na mojim nogama, na mjestu svakog uboda komarca. Ono što sam od tog dvorca danas uspjela vidjeti sa udaljenosti od nekih 50-ak m, zgrozilo me, jer je u vrlo oronulom stanju, stolarija sa prozora je u potpunosti otpala, tako da na mjestima gdje bi trebali biti prozori zjape samo crne odvratne rupe. Budući da sam bila sama, čak se nebih bila niti usudila prići bliže, kao što sam mu prišla prije punih 28 godina, kad sam istim tim perivojem šetala sa mojom kolegicom sa kojom sam studirala, tad smo bile tek na 1. godini, i sa njezinim prijateljem, sa kojim ona niti danas, nakon proteka toliko godina, još uvijek nema definiran odnos u smislu da li su prijatelji ili ljubavnici. Ovo drugo je danas manje vjerojatno s obzirom da se radi o gospodinu u vrlo zrelim godinama treće životne dobi.
Prolistala sam večeras svoj Dnevnik iz te davne 1982. g. i pod datumom 07. lipnja pronašla tekst koji sam tada napisala. Citiram:"Tamo je divno. Okolo je park, dvorac je malo na povišenom. Kroz kupolu se ulazi u dvorište iz kojeg vode stepenice na jednu i drugu stranu gore. Čitava ta zgrada ima oblik pravokutnika sa dvorištem u sredini. Stepenice su drvene i gore u hodniku je gorjelo svjetlo. Najvjerojatnije tu netko i stanuje a uz to gore je i muzej i još par kancelarija. "
Gdje li je sva ta ljepota nestala nakon 28 godina, danas ništa od te ljepote nisam vidjela, samo ruševno zdanje osuđeno na vrlo skoro propadanje ukoliko svi vragovi i Bogovi ne poduzmu nešto, počevši od gradske uprave, Ministarstva kulture, EU fondova i ma kako se još zvali ostali. Navedena moja kolegica već punih 19 godina živi vani, iako je završila studij u Hrvatskoj, nikad nije radila posao u struci, no vani radi posao sa završenom srednjom i zbilja sve što je stekla u životu, prvenstveno vlastiti stan vani od 50 m2 i pripadajuću garažu, stekla je sama, zahvaljujući svom radu, upornosti ali i štedljivosti, koju bi većina od nas okvalificirala kao škrtost. Mi se i dalje viđamo jednom godišnje, kad ona dođe na GO u svoj rodni grad. Ona stalno govori o nekakvoj štednji, skromnosti, novac joj je očito glavna preokupacija, no sve ja to mogu razumijeti budući da ona niti nema drugih preokupacija, nema muža niti djece, jedina bliska osoba joj je mama, no unatoč vitalnosti, to je gospođa u zbilja visokim godinama pa je pitanje mjeseca ili godine do kad će i nju imati.
Kad sam se sjetila ove brojke od 28 godina, koliko je prošlo od tog dana 1982. g., kad smo nas troje posjetili navedeni dvorac, pomislih onako u sebi kako je to duži vremenski period u odnosu na period od 23 godine nakon kojeg se Filip Latinović u Krležinom romanu, vraća u svoje rodno mjesto.
I tako, nakon završetka moje večerašnje kratke šetnje perivojem oko dvorca, odjednom ugledam mladence na šetnici, budući da se mladenci nakon vjenčanja u crkvi, koja je u neposrednoj blizini, dolaze fotografirati u perivoj. Kroz glavu mi poput munje prostruji proteklih 26 godina koliko je vremena prošlo od mojeg vjenčanja i počnu mi se miješati neke slike iz te kišovite, kasnolistopadske subote kad je kiša lijevala kao za proloma oblaka. Netko mi je nakom puno godina kasnije, kad smo razgovarali o tom kišnom danu mojeg vjenčanja, rekao kako sretnicima na taj dan sije sunce a nesretnicima lijeva kiša. Ne bih se složila sa takvom konstatacijom jer mi smo i nakon 26 godina još uvijek zajedno, a tako će valjda i ostati do smrti moje ili njegove, a masa sretnika kojima je taj dan bio predivan i okupan suncem, već davno nisu zajedno.
I onda me iz jednog takvog snatrenja iznenada prene zvon mobitela i poziv moje najmanje kćeri "Mama, radionica je završila, dođi po mene" i ja krenem.
Puno pozdrava svima a mojim vjernim prijateljicama sa bloga mogu poručiti da će moje čudo tehnike za dva do tri dana biti osposobljeno pa ću ih opet moći komentirati.