Moje obiteljsko stablo
Neznam da li je itko od Vas pokušao izraditi svoje obiteljsko stablo i do kojeg je koljena unatrag uspio doći, no ja moram priznati da meni to baš i nije najbolje pošlo za rukom budući da sam na tu ideju došla tek prije nekoliko godina, kad je već moja mama bila pokojna, a ona je zapravo bila jedina osoba koja bi mi pri izradi obiteljskog stabla zbilja bila pomogla jer je znala jako puno o svojoj užoj i široj rodbini, no u mojoj se glavi ideja o izradi rodoslovnog stabla očito prekasno rodila i tako sam eto nažalost zakasnila. U stvari, ta mi je ideja došla tek nakon mamine smrti, s obzirom da nemam braću, s obzirom da moja mama nije imala braću, a tatina sestra i brat koji su bili stariji od njega, umrli su još kao djeca. Mene su moji roditelji imali u vrijeme kad su već bili četrdesetgodišnjaci, tako da moje obiteljsko stablo, kad uzmemo nekoliko prethodnih generacija, zbilja po godinama seže u daleku prošlost pa mi stoga ne pada napamet niti jedna osoba koja bi mi u njegovoj izradi mogla pomoći, pogotovo što nemam uže krvne rodbine poput ujaka, stričeva, teta i sl. pa mi je tim više smrt moje mame, doduše sa navršene 83 godine, strašno teško pala, kao da mi je oduzet jedan dio života koji je otišao s njom jer moj muž i moja djeca pripadaju jednom sasvim drugom dijelu mog života koji s onim kojeg više namam, nema nikakve povezanosti.
Moj djed s mamine strane, rodio se 1901. g. kao vanbračno dijete vrlo siromašne seoske djevojke koja je bila služavka na imanju lokalnog bogataša, koji je ujedno bio i otac mog djeda. Budući da djedov nezakoniti otac i njegova žena nisu imali svoje djece a bili su imućni, nastojali su se pobrinuti za njega i omogućiti mu školovanje u našoj dragoj metropoli u kojoj je bogataševa supruga imala brata koji je bio svećenik, čini mi se čak nešto viši rang od običnog svećenika, i živio je na Kaptolu. Možete zamisliti ono vrijeme, u doba 1. svjetskog rata imati takvu priliku školovati se u gradu, doduše samo za postolara, ali koliko li je djece u ono vrijeme iz zabačenih i siromašnih sredina imalo takvu šansu u životu? No moj dragi djedica, kojeg sam ja, unatoč svemu, jako voljela, nakon što je u Zagrebu izučio zanat, prokockao je životnu priliku koja mu je pružena i ponovno se vratio na selo u jad, bijedu, blato iz kojeg je otišao, u trošnu drvenu kućicu koju je sagradio njegov djed po majci koja je imala još šestero braće i sestara no očito je da su se oni svi ipak nekako snašli samo je ta moja jadna prabaka, sa svojim sinom, odnosno mojim djedom, ostala i dalje živjeti u toj bijedi i zabiti. Ponekad danas, u mojim zrelim godinama, kad razmišljam o tome uvijek me obuzme bijes na mog pokojnog djeda koji je prokockao takvu priliku da ostane živjeti u gradu sa izučenim zanatom u vrijeme 1. svjetskog rata, a on je umjesto toga upropastio život i sebi i svojoj jadnoj majci, a onda su dalje upropašteni životi i drugim ljudima koje je vezao za sebe, mojoj baki, mojoj majci kao njegovoj kćeri, a na neki indirektan način i meni, jer možda sam se mogla roditi u metropoli kao gradsko dijete u obitelji intelektualaca pa vjerujem da bih lakše prolazila kroz život nego što sam prolazila, kao dijete iz seoske sredine, znatno starijih roditelja koji su mi po godinama mogli biti baka i djed, koji su me često u svemu i svačemu ograničavali i sputavali zbog svojih, ponekad vrlo uskih pogleda na svijet a naročito je u vrijeme moje mladosti u jednoj takvoj sredini bilo teško završiti studij budući se većina djevojaka udavala vrlo rano, odmah nakon završene srednje škole, a s druge pak strane čini mi se da su i profesori, čast izuzetcima, uvijek više išli na ruku gradskoj kremi, i to ne samo profesori na fakultetu već i profesori u gimnaziji.
O pokojnicima sve najbolje, što ja uvijek kažem za mog djeda, pa vjerujem da ga neću opet sanjati, jer bilo je perioda unatrag nekoliko godina kad sam ga sanjala barem jednom mjesečno i to uvijek u smislu kako on živi u toj svojoj jadnoj potleušici i poziva me da ga posjetim a ja nikad nemam dovoljno snage za to i ne posjetim ga, iako to želim. Nakon što sam platila dvije mise za njega, ti moji snovi su srećom prestali, jer poslije svakog tog sna, osjećala sam se kao da mu nešto dugujem a zapravo neznam što bih mu dugovala, umro je kad sam išla u šesti osnovne i to je zapravo bio moj prvi susret sa smrću bliske osobe.
Baka i djed uistinu su me jako voljeli, sjećam se kad sam imala 7 godina, prije no što sam krenula u 1. osnovne, moja baka, njezine tri sestre i ja išle smo na hodočašće u Mariju Bistricu koje ću ja pamtiti cijeli život, jer tada se putovalo na dva dana, dio vlakom do Zagreba a dalje autobusom. Još su mi tako živa sjećanja na sobu u kojoj smo prespavale, nije tu bilo kreveta, to je bila jedna ogromna dugačka prostorija a s jedne i druge strane na podu sijeno a na sijenu bijele plahte i na tome se spavalo. U sobi nas je zasigurno spavalo više od 20 što je danas nezamislivo.
U ono vrijeme, sedamdesetih, kad sam bila u dobi u kojoj je danas moja najmanja kći, traktori su na cesti bili rijetki, vozilo se i radilo konjima ili volovima i moj je djed uvijek imao volove koji su prvenstveno bili za vuču kola i silnih vozova sijena koje je trebalo dovesti iz polja i još se sjećam kako su djed i baka rano ujutro, čim bi svanulo, ponekad došli po mene, volovi su bili upregnuti u željezna kola pa sam išla s njima u polje kako bismo utovarili sijeno dok nema velikih vrućina i nesnosnih muha zbog kojih životinje nisu izlazile u polje po velikim vrućinama već samo nakon svitanja ili uvečer, nakon zalaza sunca. Još kao da mi blješte pred očima sjajne kapi ranojutarnje rose na travi i sijenu koje smo trpali u dugačka drvena kola na željeznim kotačima čiji mi zvuk po tvrdoj, neasfaltiranoj cesti, još odzvanja u glavi.
|
