kolumna jedne superžene

Što mi znači blog?

Na početku moram zahvaliti mojim vjernim čitateljicama na uglavnom pozitivnim komentarima, no ujedno im dugujem i ispriku za brojne greške u mojem, sinoć napisanom postu jer opet je moje čudo od tehnike zakazalo a trenutno ne razmišljam o kupnji novog compa ili nedaj Bože laptopa, jer meni je ipak važniji moj već rezervirani godišnji odmor sa mužem i najmlađom kćeri a pridružiti će nam se nakon dva dana i moja najbolja prijateljica iz djetinjstva sa mužem i kćeri.
Takvo ljetovanje niti pod koju cijenu ne želim propustiti iako mi je s druge strane i blog postao važan, zapravo u posljednje vrijeme gotovo svakodnevno pišem, pogotovo posljednjih nekoliko dana kad sa na GO-u i to onom od lani. Čini mi se da mi je blog postao ispušni ventil za sve ono što sam tjednima, mjesecima, možda čak i godinama skupljala i držala u sebi, misleći kako ću puknuti od bijesa, očaja, nezadovoljstva, nerazumijevanja drugih, razočaranja u moju odraslu djecu, itd., povremeno pijući Helexe koji moje probleme nisu pomicali s mrtve točke niti za milimetar, već kao da su ih gurali pod tepih, usporavajući me, rušeći mi krvni tlak koji mi je već godinama prenizak, stvarajući mi stalni osjećaj pospanosti i nemoćnosti.
U posljednja dva i po mjeseca, od kad sam počela pisati, ne sjećam se da sam u tom vremenu uopće popila i koji Helex a kamoli pak nešto jače, baš se osjećam dobro, posebno sam sretna kad pročitam poneki komentar, pa još pogotovo u pozitivnom smislu jer meni to daje jak poticaj za daljnje pisanje. Ne znam da li je slična situacija i kod ostalih blogera, no vjerujem kako različiti ljudi imaju i različite motive i razloge zbog kojih pišu, a onda i drugačiji pristup blogu.
Meni je na pisanje bloga zapravo ukazao nećak mog muža i to slučajno, kad je negdje u travnju ove godine sređivao nešto na računalu moje kćeri, iako dečko nije informatičar nego apsolvent agronomije, no osobno mislim da bi bilo bolje za njega i da bi imao veću perspektivu da je studirao informatiku. Njegova usputna priča o blogu me zaintrigirala i dalje sam sve napravila sama, čak sam mu se i pohvalila kad sam uspjela objaviti moj prvi post i poslala mu isti na mail. I sad, nakon već toliko objavljenih postova, ponekad mu pošaljem mail sadržaja "Dal me kaj čitaš?"
Čini mi se da većina ljudi koja ima blog želi ostati anonimna, sve iz razloga kako bi u postovima dali sebi oduška perući sve i svakog, a posebno one koje poznaju. Ja za sad nisam imala takvih problema, kad je u pitanju "pranje" nekog, osim možda jednom, no osoba koju sam spomenula čini mi se kao nešto u stilu gada ili idiota zasigurno neće to pročitati. Moja najbolja prijateljica s kojom ću ljetovati gotovo redovito prati moje postove i nekih se naših zajedno proživljenih situacija kroz postove ponovno prisjeti.
Ne bih više duljila, no da, večeras sam slučajno naišla na jedan blog na koji je bloger stavio neke poznate pjesme, uglavnom ljubavne, no ono što me je fasciniralo su predivni cvjetni motivi uz svaku pjesmu, čak nekoliko motiva uz jednu pjesmu. Ruže, gerberi, makovi, poljsko cvijeće, sve u svim mogućim bojama i vrstama. Melem za oko i dušu u kojem se istinski može uživati. Svima, do nekog novog posta, prelijep cvjetni pozdrav!