kolumna jedne superžene

Nešto o recesiji

Kad sam danas popodne, onako iu put, skoknula do najbližeg bankomata podići kojih 100 kn, ostadoh nemalo zatečena listićem - transakcija odbijena zbog nedovoljnog salda na računu, budući da sličnu situaciju nisam doživjela u posljednjih najmanje 10 godina, budući da imama odobren minis na tekućem računu u visini moje tri prosječne plaće. No nije tu sad problem to što sam ja osobno zaglibila u maksimalni minus, a moja plaća će zasigurno sjesti za koji dan, i to čak ona iznad prosjeka u Lijepoj našoj, no u trenutnom financijskom problemu sam se djelomično našla i uslijed toga što moj dragi mužić koji rinta u nekoj lijevoj građevinskoj firmi nije dobio plaću već dva mjeseca a obaveze i računi samo stižu i stižu. Pitam se kako žive drugi ljudi u familijama u kojima radi samo jedan član ili nedaj Bože nitko. Pitam se kako živi moja kolegica s posla koja ima dosta manju plaću, muž također u lijevoj firmi mjesecima bez plaće a jedna kći još studira, druga je srednjoškolka. Pitam se kako žive mnoge druge obitelji u kojima radi samo jedan član a drugi je na zavodu ili pak radi a ne prima plaću a uz to još moraju školovati i djecu. Eto to je na žalost naša svakodnevna stvarnost.
Baš neki dan slušam jedan razgovor u kojem je netko pričao o nekim našim ljudima koji žive vani, čini mi se u Njemačkoj, kako su došli na godišnji, kako su oduševljeni, kako im je ovdje sve prekrasno, kako nam zavide na tome kako nam je lijepo, a prije svega nam zavide na slobodi koju mi tu imamo a oni gore nemaju.
Pitam se samo o kojoj oni to slobodi govore? Koja sloboda za onog koji nekoliko mjeseci ide na posao a ne prima plaću, koju samo slobodu ima moja šogorica koja još nekoliko godina mora čekati mirovinu i prima naknadu sa Zavoda od 900 kn mjesečno. Što li tim ljudima znači sloboda? Briga većinu naših ljudi koji žive vani dnevna politika i bespredmetna naklapanja, on zna da će dobiti plaću na vrijeme, da će moći podmiriti sve obaveze koje ga čekaju i da će još moći i uštedjeti. Pomalo sam alergična na slogan Turističke zajednice "Tako lijepa, tako naša" koji bih ja promijenila u slogan "Tako lijepa a sve manje naša" budući da nam se hoteli sve više i više prodaju strancima i za deset godina nećeš ni moći doći i okupati se na našem moru ako ne platiš boravak na hotelskoj plaži koji će opet naplaćivati stranci. Isto tako slušam večeras u Dnevniku + našu dragu Premijerku kako govori da je uvoz u poslijednih godinu dana pao za 8% što je i vjerojatno istina, no zbog kojih razloga to nije rekla a očito da se radi o smanjenju kupovne moći jer samo harač nam je svakom izbio najmanje 60 kn iz novčanika, računajući one s plaćama od 3.000 kn. A s druge pak strane gledam prepune kafiće, prvenstveno mladih ljudi, bez obzira radi li se o kafiću u centru grada ili u provinciji, no uglavnom terase su prepune a pitam se od kud im novac. Većina ih ne radi, uglavnom studenti ili čak srednjoškolci, roditelji na minimalcu, ako ga uopće svi i primaju i od kud onda može izdvojiti svaki dan 20, 30 ili 50 kn djetetu za kafić. Ja to ne mogu razumijeti iako imam redovitu plaću, od kud bih od te svoje plaće mogla financirati izlaske u kafić moje odrasle djece, koja na svu sreću trenutno rade i primaju plaću kakvu takvu.
No dosta o sumornim i crnim temema, okrenimo se nečem vedrijem, onom što ja trenutno čitam, no baš i to nije tako jako vedro a to je Poezija Miroslava Krleže. Do neki dan kad sam u knjižnici posudila njegovu zbirku Poezije uopće nisam ni znala da je on pisao poeziju. Knjiga me je oduševila, kao što mi je poručila jedna moja prijateljica s bloga, od Krleže se uvijek može nešto novo naučiti no mene osobno su prestrašili s Krležom u 3. razredu gimnazije kad smo za lektiru morali obraditi njegov roman Povratak Filipa Latinovića, budući da je to tematika i način pisanja koja sasvim sigurno ne može zaintrigirati jednog srednjoškolca, sedamnaestogodišnjaka. Taj sam roman pročitala prije nekoliko godina, oduševio me je, vjerojatno ću ga uskoro ponovno pročitati kao i njegov roman "Na rubu pameti", budući da ta dva romana imam u svojoj vlastitoj knjižnici. Ne bih više o Krleži jer mojim dojmovima o njegovim pročitanim knjigama vjerojatno ću uskoro posvetiti jedan ili više postova. Do nekog novog posta puno pozdrava, posebno mojim vjernim čitateljicama i čitateljima.