kolumna jedne superžene

Da li ću te i tada voljeti?

I noćas sam željna glazbe,
svjetla i života.
Ali ne ovakvog, sjetnog, dosadnog,
već onog teškog, skromnog
ali ipak sretnog.
Sjedim na pragu doma
neke drage starice
a tople pare ljetnog predvečerja,
tiho, tiho se gube.
I plačem. U svakom mom oku po jedna suza.
Plačem. Ne zbog sebe već zbog njega.
Znam! Danas on je samo moj,
u nekoj teškoj, tvorničkoj pjesmi strojeva.
On je moja lutkica u toj igri koja ga je uvijek
tako mnogo stajala.
Ali vraćam se stvarnosti.
Da li ću ga i tada možda voljeti kao večeras
kad je izgubio pamćenje i više me se ne može sjetiti.
Da li ću ga i tada željeti kao i večeras,
dok ispred mene lebdi ta nedjelja, ponoć
i pod svjetlošću moje lice obasjano srećom!
(Napisano 27. srpnja 1978. g.)