30.07.2004.
teško jutro
Ajme teškog jutra. Jučer navečer me je doša obać kum. Donija je sa sobom 5-6 kili mušula ča ih je izronija. Nabuba san se ka tukac. Vonjale su po moru, pune i sočne, mmmmm. A uz mušule gre i bumba, žmul po žmul i lipo san se sredija. Zato me jutros boli glava i cili san nikakav. Ovo je oni pravi mamurluk. U tilu ka da mi je neko stavija 200 kili piza, a glava nemore proć kroz kvadar od vrata, pa sve na štake tresajen da nebi zapeja ušima. Sad bi vajalo ono po bosansku zapivat… kafu mi draga ispeciiiii…. Ispa sam iz mota u noćarenju. Gren se pinku sredit u banj, doč sebi i pravac na more. Kako kaže škovacera ovo je najboje vrime za na picigin i radit laste. Sitija me ditinjstva i Bačvica di mi je dida radija ka barbir i di san proveja svoja prva lita. Možda ću ako buden od voje jednom napisat par besida o mome didi koji je bija interesantan lik i ima je buran život. A koji san se kurac opet uvatija na baketinu pisanja, gren ča, more me čeka.
Evo samo još ovo. Jutarnji razgovor.
Punica: Zete jesi li popija andol.
Ja: Nisan, otkako gren na more i više ne ležin, cirkulacija mi je super, andol mi ne triba. Ja sad živim životom pravog olimpijca, plivan po uru dvi vrimena, postajen pravi atleta, i krivo mi je ča se nisan javija Mateši, da me stavi u momčad za olimpijadu jer bi barenko osvoija treće misto u plivanju za invalide. Vidite li vi ove mišiće, ne bi ih se posramija ni momčić od 20 godin, atroke neko sa 40.
Žena (ne spuštajući novine): Je… je… moj atleta… sinoć si mi ništo govorija o maratonu ma nisi uspija isplivat niti od ruba do ruba lavandina
Tako mi i triba kad iman dugi jezik a sve drugo okračalo :))
|
29.07.2004.
banji u nastavcima
Gren se ja kupat. A ča mogu kad mi je likar naredija i pripisa ka terapiju more. Inače ne bi ja iša, osta bi se lešavat na asfaltu. Hehe nije ni loše koji put ovako malo skršit nogu pa ka likariju dobit more. Neznan kojim bi se ričima više odrazija da opišen koliko ga volin. Recimo ka one slatkogoluzače ča volidu čikoladu.
Aj dobro jutro Hrvatska, odo ja.
Ps.
Ko van je kriv, ča niste i vi čagod slomili :)
|
28.07.2004.
praznina
zraka sunca...
u zoru ranu...
i šum vala...
na bilom žalu...
pjev ptice...
sa stoljetnog bora...
i vitar blagi...
ća stiže s mora...
i zvuci gitare...
pisme od davnina...
i slatki okus...
rujnog vina...
sve to...
kad tebe nima...
samo........................
GORKA JE PRAZNINA...
|
žena
u pustinji … oaza
iz kamena čista voda izvire
prilazi žena… umorna od puta
žedna da se napije
u kapi života ugleda svoju dušu
pa se nasmije:
”što će mi ta kap vode
kad i zraka sunca
može da je ubije”
i krene dalje ka svom cilju
još brže još hrabrije
a kamen mjesto vode
suzu prolije
vjetar je odnese moru
more u školjku sakrije
ženo… jednom kad morem zaroniš
pronaći ćeš biser…
školjku kad otvoriš
|
brod
usnula brodica
u zlatne snove
priljubljena moru
od krme do prove
laka ti noć
brodiću sneni
zorom horizontu
u susret kreni
puno još mora
prid nama ima
beskraj pučine
oseka i plima
|
olimpijske igre
Evo nam za koji dan počinju olimpijske igre. Drevne igre bile su sveti događaji. Atleti iz svih grčkih gradova državica sudjelovali su na festivalima u Olimpiji koji su počinjali i završavali svečanim ceremonijama otvaranja i zatvaranja. O "svetom primirju" iz vremena prvih poznatih igara čitamo: "Neka svijet bude izbavljen od zločina i ubijanja te oslobođen zveketa oružja." Namjera je bila upozoriti gradove državice da spuste oružje tijekom igara kako bi se sportaši natjecali u miru.
Tako je to nekad bilo. Obnovom modernih igara zvonio je poklič – brže, bolje, jače i nije važno pobijediti, važno je sudjelovati. Da li su danas u 21 stoljeću sačuvane te vrijednosti ili su olimpijske igre dio velike svjetske politike i smotra sportskih zvijezda, koje sebi dižu vrijednost, kako bi se što bolje prodali u kakve klubove ili sklopili ugovor o reklamiranju nekog poznatog proizvoda. « Ja pijem studenu i skačem preko dva metra, pijte je i vi i skočite u pizdu materiju. Pijte jamnicu i imat će te veliku kobasicu.» (svaka čast Blanki i Janici, nije ovo kontra njih, nego kontra principa). Nije li se i s olimpijskim igrama dogodila ista stvar kao i sa Kristom kojeg su komercijalno spakirali u dobro uhodani biznis. U kabare-u je bila ona pjesma – novac čini da se svijet okreće. Da, novac, ta priglupa ljudska umotvorina, postao je centar svih događaja. Olimpjada, Krist, moral, poštenje, prijateljstva, brakovi, ma sve, baš sve se poklonilo njegovom veličanstvu novcu. Možda će kroz koju godinu kad se svi kontinenti ujedine kao i Europa, i kad budu svi imali svoju kontinentalnu monetu, umjesto pet raznobojnih olimpijskih krugova, zasjati pet kovanica dotičnih moneta. Žalostan je smjer u kojem ide ovaj svijet i svi celofani, televizijski, novinski, propagandni ne mogu prikriti tu sramotu. Naša kolektivna svijest i dalje boluje od bolesti forme a ne sadržaja i blejit ćemo ko telad u šarena vrata, pardon, šareni TV. Jebo te led ovo počinje sličiti na Matrix, samo što je u našem slučaju, onaj drugi, paralelni svijet, puno bolji od ovog kojeg sada živimo. I što je najgore od svega, na dohvat nam je ruke, samo trebamo odlučiti da zakoračimo u njega. Odlučit ćemo kurac, jer smo svi hedonisti i beskičmenjaci koji bi se jebali za kunu.
Uf… di sam ja ovo skrenija, ili… možda nisam skrenija već pronašao stazu oslobađanja. Sram me bilo što je pipkam i nesigurno po njoj koračam kao da mi je štap od metle u guzici. Ma potrčati ću po njoj kad-tad. Ne, još bolje… jedostavno ću raširiti krila i poletjeti. Btw, ipak sam ja galeb :)
Ps.
A stvarno sam tija napisati samo par riči o olimpijskim igrama.
|
27.07.2004.
oblaci i more
Oblaci su stvarno čudna i predivna nebeska pojava. Danas sam ležao na plaži širom otvorenih očiju uprtih prema nebu. Pokušao sam zamisliti da u stvari ne ležim i da ne gledam prema gore, već da visim i da gledam prema dolje. I stvarno, nakon par minuta kao da letim nad tim predivnim oblicima, kao da ispod mene klize ritmom zračnih struja. Ala koja uživancija. Pa malo brže pa malo sporije, pa doleti jedan mali bijeli razigrani, pa još jedan, pa se spajaju i razdvajaju poput djece koja se love rukama. Gle, evo i jednog velikog, sivog, ozbiljnog gospodina. Izgleda mrko i mrzovoljno kao da su sve brige ovoga svijeta pale na njega. Zatim prozuji jedan mršavi u priši prema zapadu, tu je i par debelih koji se tromo gibaju prema jugu. U samom kantunu pogleda stado bijelih ovčica mirno pase plavim pašnjacima. I tako sam se lipo zabavljao maštajući, leteći nad obrnutim svijetom kad me more dotaklo s par kapljica. Okrenem pogled prema njemu a ono se valovima smijulji i poziva da dođem. Ajde galebe, dođi, zaplivaj malo u meni, da ti ličim rane. Polako sam iz svijeta mašte zaplivao u još lipši svijet. More me zagrli, predadoh mu se dušom i tilom, nakon par trenutaka postali smo jedno. Poželih tada nikad iz njega ne izići, ostati u tom plavetnilu do kraja života.
Eto to je jedino zanimljivo što mi se danas dogodilo, sve drugo je bila pozornica.
u sumrak života
kad umre ljepota
tilo ča ga duša nosi
nek milost ne prosi
vratite ga majci moru
jutrom…. u ranu zoru
|
26.07.2004.
Turn me on
Ova mi se mala uvukla pod kožu samo tako. Ono, sve ka da neće, lagano, meko. Mene starog rocker-a uvatila je na livu nogu, zalipija san se na njenu slatku baketinu ka mladi grdelin. Ča je više slušan sve mi je draža. Jeste li imali koji put osjećaj da vam nešto vadi umor i bol iz tila, da vam nešto živčani sustav stavlja u stanje beskrajne miline. E na ovo bi narkomani imali puno tega za reč, ali nisan mislija na nikakve stimulanse te vrste. Norah Jones me je upravo potrefila na to misto. Dok je slušam jednostavno otplutam morem opuštenosti, zaronim u predivno plavetnilo njenog glasa. Pari mi se da san ostarija, AC/DC nisam odvrnija već dugo dugo, ali se Nori vraćam svako malo. E pa gren ja slušat i sklopljenih očiju maštati o nedirnutim obalama spletenim od nota.
Like a flower
Waiting to bloom
Like a lightbulb
In a dark room
I'm just sittin' here
Waiting for you
To come on home
And turn me on
Like the desert
Waiting for the rain
Like a school kid
Waiting for the spring
I'm just sittin' here
Waiting for you
To come on home
And turn me on
My poor heart
It's been so dark
Since you've been gone
After all you're the one who turns me off
But you're the only one who can turn me back on
My hi-fi is waiting for a new tune
My glass is waiting for some fresh ice-cubes
I'm just sittin' here
Waiting for you
To come on home
And turn me on
Turn me on
|
posjedovati ili imati
«Ne žalosti se draga moja. Ča jema veze ča oni jemadu tri kuće, tri tonobila, puste pineze i pitaj Boga ča sve ne. Mora bit da je to puno radišan i pošten svit, sve su to oni svojim žujima i znojem zaradili. Je, znan, znan i nan su žujave ruke i potna su nan čela a nemamo tega blaga. Ali jubavi moja nismo vajda take sriće, oli nimamo tu šparinjozu crtu u sebi, oli nas Bog nije napravija tako sposobne. Ne kažen da oni ne guštaju, i meni je milina ih slušat kako se fale svilom i kadifom, kako su im justa puna o lipoti betona, kamena, metala, keramike i driva ča su žicom umitnika stivali u palace. Sve je to draga moja tako kako ti kažeš ali nemoj biti žalosna ča mi nemamo tih divota. Budi sritna ča znaš jude koji jemadu ono ča ih pripada, da jemadu jušto ono ča su tili. Mi jemamo jedno drugo i dok je tako, svako buđenje je radost, svaki osmjeh milodar, svaka rič blagoslov. E tako, lipa moja nasmiji se, više vridi taj tvoj osmjeh, vengo sva blaga ovega svita. Je idemo, idemo se e… Eto vidiš, nas dvoje ne posjedujemo ali imamo puno.»
Mnogima je teško razlikovati posjedovati i imati. Oni koji posjeduju puno, tili bi i imati, a oni koji imaju, tili bi posjedovati. Ne može se i jedno i drugo. Ko god kaže da može, laže. Moš samo birat ili jedno ili drugo. I ja sam u jednom trenutku krenija putem posjedovanja i negdi usput izgubija ono ča san ima. Vračam sve stvari, pokretnine i nekretnine, ne želim više ništa posjedovati, želim imati.
«Jednom me je morska sirena pitala – galebe, što bi najviše na svitu tija imati? – Odgovorija san joj – ništa više od onoga ča već imam, ništa više od onoga ča mi je Bog da. Niti orem, niti žanjem, a opet otac moj nebeski, brine se za me. Imam krila, imam let, imam more, imam nebo, imam život i sritan sam zbog toga.»
Zdravi i veseli bili.
|
24.07.2004.
banji
Ajme uživancije. Nagušta san se ka malo dite, pliva, pliva, pliva dok mi ruke i noge nisu otpale. More je zakon, sad se čutin kada san se priporodija oli da san dobija puste šolde na lutriju. Tako mi je lipo. Kad smo arivali jutros u 7:30 nije bilo ni pasa na plaži, mi sami. More ka uje, bonaca, kalma, dikod bi se namriškalo od laganog burinića. Dok san uliza u more bilo mi je ka bokun friško ali kad san zapliva ono taman kako triba. Noga me je u početku pinku bolila ali kad je i ona proradila bilo mi je ka u raju. Sta san više od 45 minuti od bota, vas se smežura, ma je vajala svaka minuta. Dobro mi je likar reka da plivan do neiznemoglosti pa makar se utopija jerbo ću samo tako nogu vratit na se. I dica su guštala. Samo je moja draga bila pinku nervozna jer je oko nas troje skakala ka sluga. Jednoj pumpaj krokodila, drugoj dodaj šlape, meni pomozi ulist u more sa štakama pa me opet iz mora popet, pa se mlađoj piša, pa je starija ogladnila, pa bi ja ništo i popija, popizdila je na kvadrat s našim lušima. Kad se rikuperam morat ću joj platit barenko dvi šetimane da se odmori od nas dikod u visoke Alpe ili Tatre, da se nadiše friške arije. Ma dobra nan je ona, e…, ma nismo ni mi za bacit. Evo nas je slikala u plićaku di se vajamo ka praščići. Dunkve, da zaključim ovi post. Vrača mi se život u tilo i dušu, jer je more jedno veliko srce koje svakome od nas da ono što mu triba. Zato ga svi skupa lipo čuvajmo i pazimo jer nam nima do njega.
|
nirvana
lipo li je lipo li je na lazini suvoj lezat... mozak u vakuumu, more lici i dusu i tilo, jednom rici... niman rici... mmm... gren ubit oko :)
Postano koristeci mblog
|
23.07.2004.
proba
cili dan probajen ovu mobitel-blog vezu i jebu me pusti erori... ovo je zadnji pokusaj... ako ovo ne prodje odustajem... klik
Postano koristeci mblog
|
moreeee
Danas poćinje terapija s morem. Ljudiiii gren na moreeeeee. Mislija san da se neću moć banjat cilo lito zbog noge, ali likar mi je reka da obavezno moram što više plivati. Sad samo moran nać misto di mogu ulist u more sa štakama. Gren se spremit, moran nać mudantine, napunit mp3 player muzikom, odabrat štivo za plažu. Ala uvatila me je groznica isto ka kad sam ka mulac iša na eskurziju. Idem, idem i provat ću na onu fintu priko mobitela poslat post sa plaže.
|
22.07.2004.
laku noć
kad umor svlada tilo
kad vrime stane
nije važno ča je bilo
ni di si proveja dane
samo sklopi oči
osmjehom ozari lice
budi gord u samoći
raširi krila poput ptice
i nedaj srcu bola
i nedaj patnje duši
prid Bogom istina je gola
prid Bogom iluzija se ruši
|
riči ka riči
Uvati mene ovako s vrimena na vrime, griza bi sve oko sebe, sve me smeta, svima bi vratija milo za drago. Ma nije ni to rješrenje, jer lako je popravit i napunit rupu kad izvadiš brokvu iz zida ali one rupe koje ostanu u povriđenim srcima i dušama nije tako lako ispuniti. Te rane teško zacjeljuju a ponekad ne zacijele cili život. Puno sam ja brokava primija u prsi ali sam ih bogami i puno zakuca. I danas mi po koji put poleti jezik i ruka ma se uglavnom uspijem na vrime fermat da ne napravim veću štetu. Zato nisam, za pouku i pokoru, zaboravija sva svoja djela i nedjela iz prošlosti, ali o njima više nikad ne želim pričati niti ih buditi. Neka ostanu tamo di su bila i kakva su bila. Istina je da živ čovjek može umrit i ponovo se rodit kao druga osoba. To se meni dogodilo. Prije par godina umra je čovik koji je bija ja i rodija se drugi, drugačiji. Na sve oko sebe gledam iz druge perspektive, doživljavam na drugi način. Život mi se doslovno okrenija za 180 stupnjeva. Mnogi koji me znaju iz tog vremena čude se tim promjenama i neznam zbog čega, tili bi da budem oni isti, stari. Neka mi oproste i neka se ne ljute, ali onakvog mene više nema. Možda je i njima vrime da se promine, možda bi i oni tribali okreniti utrobu na sunce pa što od nje ostane. Jedina konstanta, promjena jest. Nekome sam ovu rečenicu napisa kao komentar na post. Zato prihvatimo svoje i tuđe promjene kao normalnu činjenicu s kojom se nije ni sprdati ni ljutiti ni trošiti bilo koju emociju, nego je jednostavno prihvatiti.
Vrag me odnija ako znam šta sam tija napisat. Slušam muziku i kljucam po ovim slovima prvo šta mi padne na pamet. A i vi šta ovo čitate, oli nemate pametnijeg posla :)
|
21.07.2004.
lina dalmacija
U pravilu ne volim komentirati, ali nekih stvari ima koje moram. Evo san prije uru vrimena na televiziji sluša teoriju o stresu i linčarenju. I ka poanta je da linčarenje smanjuje stres. Aj, može bit da je tako, ali opet se pojavi u tv komentaru ona teorija kako su dalmatinci lini i kako je to uvjetovano klimom i kako ta klima pomalo vata kontinent i da će sada svi biti linčine ka dalmatinci. E tu počinjem kuvat. Aj ako i jesmo lini a sad će ka zbog poremećaja klime svi to postat, onda smo ka ono bili napredni, imamo najviše iskustva u linčarenju. Oma mi je palo na pamet da po ciloj dalmaciji otvorimo skule u kojima bi ljude sa kontinenta učili kako kvalitetno i svrsishodno linčariti, da organiziramo svjetsko prvenstvo u linčarenju, e, da zaradimo šolde na svojoj linosti. Bem ti lepinju i teoriji da smo lini, to more samo tontalni inbečile kazat. Ma više je suhozidi u dalmaciji nego li kilometara asfalta u cilu europu, više je kamena dalmatincima prišlo priko ruku nego li je duša rođenih i umrlih u cilome svitu. Otimala se zemja škrtoj škrapi di se god moglo, morem se plovilo i po buri i po jugu. Ja sam tek treća generacija u moju familiju koja živi u Dalmaciji i ona mi je ušla u kosti, zavukla se u škinu, čutin njene vonje i vedute ka najlipju muziku. A svima vama koji i dan danas mislite da smo lini, dođite nam ne samo ka furešti ležat po plažama, nego koji misec s nama radit, pa da vidimo ko je lin. A i ja sam zapinija zakurac. Oli će ove moje beside kome dat da misli i promisli dobro o «linim dalmatincima». Ako neće moje možda ove oće:
U uskome škripu,
sve između kuka,
sadila je loze
ta težačka ruka.
U procip je stavi,
di je zemlje mrvu
pa je znojen zali
svoju lozu prvu.
Pjujući u šake
laće se mašklina,
pod žujavon rukom
drobila se stina.
Stvarala se škrapa
di se loza vila,
tu se brala grožđa
i vina se pila.
Pjujući u šake
laće se mašklina,
pod žujavon rukom
drobila se stina.
U uskome škripu,
sve između kuka,
sadila je loze
ta težačka ruka.
E ovu neću privodit iz dišpeta.
|
20.07.2004.
vide
Dunkve, evo slike da vidite kako to izgleda očima gospodina rengena. Koliko ima vidi nebi se posramija ni omanji avion a da ne govorin kako nesmin ni blizu nekog večeg magneta da mi ne povuče nogu na se :)) Ljudi moji čuvajte se, pogotovo vi ča vozite skutere i motore. Za nesriću je potribna sekunda a za vratit se nase triba puno. Zdravi i veseli bili.
|
kontrola
Evo me sa kontrole iz bolnice. Kirurg je prezadovoljan kako se oporavljam. Ženi mi je naredija da me od sutra svaki dan vodi ujutro i pridvečer po tri ure na more i da me ostavi u moru, te da samo svako uru dođe provjerit jesan li se utopija. Slijedeća kontrola za deset dana. Pa mi je kamen sa srca jer je postojala jedna varijanta da se moram još jednom operirat ali neeeee tribaaaaaaa. Fala ti Bože. E i slika mi je ponovo nogu na rengen. Neznam može li ovi moj skener skenirat rengenske snimke ali ću sad probat pa ako uspijem stavit ću ih ovod na blog. Evo gren oma probat. Uala ća san sritan, još samo da mi mlađoj sutra nalaz krvi bude u redu jer je čopila mononukleozu i cili svit je moj.
|
fala vam svima
A joj, ča je ovo. Koliko vas se javilo. A puno vam fala svima, niman riči. Sinoć sam malo ka popija tako da sam se probudija tek prije po ure. Bija bi još produžija da me nije žena došla probudit jer moram danas u bolnicu na kontrolu. Evo sam cili još zamantan i neznam ča bi pisa ali sam samo tija naškrabat par riči da ne ispadnem nezahvalan prema svima vama. Šokiralo me je i kad sam vidija svoj tekst na blogovoj naslovnoj stranici. Niman, stvarno niman riči. Ovo blog okupljalište je još jednom pokazalo da ima na ovome svitu divnih i plemenitih ljudi. Ajte lipo svi u smokve, deboto ste me rasplakali.
I ja svima vama od srca želim sve najlipše ča se poželit može. A sad se gren spremit za otić u bolnicu na kontrolu. Kad se vratim doći ću vas čitati.
Još jednom svima hvala od srca,
vaš vjerni čitatelj,
galeb.
|
19.07.2004.
pune 4 banke
Evo, stiga je i ti dan. Napunija san punih 40 godin u guzicu. Neznam bi li se smija ča san živ sa 40 ili bi plaka ča san spuca 40 godina ka i ništa. Ma ne, neću danas filozofirat. Dunkve, danas mi je rođendan, danas ću se lipo malo ka ono oblejušit, uzet gitaru i sa svojima najbližima lipo zapivat. A planira san napravit veliku grandecu, fjeru za 50 ljudi ali Bog me otresa o asfalt i reka da stojim doma, da se malo družim sa svojom dicom i svojom ženom, jerbo sam ih bija zbog trke i posla, ka ono malo zanemarija. I eto me sad na pragu drugih 40 godina života sa sasvim drugim startnim pozicijama. E pa kako kaže ona ženska iz Prohujalo sa vihorom (je li ono bila Scarlet): Na koncu, sutra je novi dan.
ps.
Za milog Boga slučajnosti... ovo mi je 40-ti post na blogu.
Ma ke slučajnost... ništa u životu nije slučajno :)
|
18.07.2004.
vidilica
Nisam uspija jučer izaći vani jerbo mi je opet uletila kućna posjeta. Ali sam zato danas bija. Je sam se ispatija ka pas na štake skakutat. Prvo sam se snerva zbog toga šta ću se spotit cili, ča će svi buljit u mene i zato ča sam po prirodi nevožast. Ali kad sam se dokopa vidilice, kad je puka pogled na Split u sutonu, svi napori su se isplatili. Napokon sam uspija uvatit pinku arije i napast oči najlipšim pogledom na svitu. Evo san napravija i jednu sliku, obratite pažnju na jedrilicu s desne strane, vezanu u Aci-ja. Za gospu duža je od trajekta. Eto, nisam baš nešto od voje za kjucat po ovim slovima, vas sam mokar, gren se tuširat i zadovoljno ispružit na trosjed jerbo mi je noga ka malo i otekla od skakutanja. Nema veze, stvarno se isplatilo. Fala ti dida moj ča si 1930 godine uteka iz ravne Slavonije i doša živit u Split, fala ti pape ča u doba neimaštine nisi tija otič stricu u Australiju i ča si osta u Split. Bude nan koji put i grubo, bude nan koji put i teško ali neka nas ovod.
Šaka suza, vriča smija
Ča je život vengo fantažija.
|
17.07.2004.
idem vaniiiii
Danas sam puno dobre volje. A di neću. Kako sam trenutno osuđen na boravak u kući nema večeri a da me ne dođe ko povirit. I vratila mi se forma. Kako su nas u bolnici budili već u 5 i po uri, pa cili dan nike pizdarije, zaspa bi ka kokoš u 9 uri. E sad već mogu opet izdurat do 2, 3 iza ponoći, a e… moja ura. I kako dakle svaku večer kogod doleti, odlučija san da neću ni slaviti rođendan (40-ti) koji je u ponediljak, nego ovako svaku večer po malo. Žena mi govori da nisan ni lud. Ona sprema sve delicije koje volim, a bome valja ljude kad dođu počastit, a nisan ni ja kurvin sin pa da se neću mašti. Ako mi je noga blesirana nije mi se apetit i probava poremetila. Samo moram pripazit da ne uvatin puno kila jer kad dođe vrime da mogu ponovno stat na nogu neće joj baš bit lako s tim kilima. I tako mi prolaze dani, jednolični, buđenje, terapija, doručak, vježbe, televizija, marenda, vježbe, ručak, pižolot, terapija, Internet, čitanje, vježbe, kućne posjete, spavanac. Ne mogu se požaliti, ne fali mi ni tičjeg mlika. Svi me tetoše ka faraona. Ma mi isto fali onog šušura po gradu. Spustit se priko marmontove do peškarije, uzet čagod ribe, dat je Žili da je očisti, produžit na rivu popit kavu, pročakulat dvi beside, vratit se po očišćenu ribu, produžit priko pjace i peristila do pazara, uzet čagod verdure i voća pa polako doma. To je ritual. Sretneš miljun svita, doznaš u po ure sve ča se događa i ko je koga, ko je kome, jebe se meni za te čakule ali to ka dođe za žuntu. Pa zatvorile se stare butige, otvorile nove, sve šareno i veselo, puno boja, zvukova i mirisa. Ovisnik sam o tom okruženju stare jezgre Splita, nekako mi se prosula u krvi i kad je intenzivno ne doživim barenko dva puta u šetimanu, obolim na živce. A evo je sada prošlo i misec dana. Večeras se spreman po prvi put nakon misec dana prošetat kroz tu lipotu. Doduše skakutat ću ka jarac na štakama ali moram, moram se spustit. Fizičke pripreme i savladavanje hodanja na štakama su uspješno prošle, vrime je za pokret. Jedvaaaaaa čekaaaaaam 7 uri (ne smin vani baš po zvizadnu). E, i na kraju da se malo i pohvalim. Moja je firma dobila posal da napravi kompjuterski 3D model povijesne jezgre Splita. Evo jedne slike izvučene iz tog modela. Koliko je vjerno i kvalitetno napravljeno prosudite i sami. Ma ča imate prosuđivat, to je najbolji uradak do sada u cilu Hrvatsku (je sam skroman, a). Na jesen će biti izložba najvjerojatnije u multimedijalnom centru. Koga zanima, kad bude definiran datum, objavit ću ga ovod na blogu.
|
16.07.2004.
crni mercedes - godina 1974
Bilo je proliće, ima sam 10 godina. S prijateljem iz ulice otiša sam do Zvončaca isprobati novi avion koji mi je otac kupio. Guštali smo ga bacat, letija je po zraku ka tica. A ono lipo proljetno sunce, milina. Kad smo se naguštali bacanja aviona i kad nas je u štumiku upozorilo da je vrime od obida, krenuli smo doma. Lipo s noge na nogu, uz more, priko Banovine, pa hotela Marjan… I taman kad smo bili jedno 20 metara od hotela Marjan, na cesti smo ugledali kako polako klizi poput broda na moru, veliki crni mercedes. U to doba nije baš mercedes bija nešto normalno ka danas. Šoma, mi smo se zagledali u to auto, vidimo naprid sidi čovik u bilu košuju i crni veštit, a iza poznati lik u biloj uniformi. TITO, u isti mah smo viknuli prijatelj i ja. Počeli smo mavat ta ludi, srce samo ča nam nije iskočilo iz prsiju. On nas je ugleda, približija se prozoru, nasmija nam se od srca i pozdravija onim svojim poznatim motom ruke. Od tada je prošlo 30 godina. Od tada sam o tom čoviku čuja da je bija genijalac i vrsni političar, da je bija kriminalac i diktator, da je bija ono, da je bija ovo. Kako bilo, danas nemam definiran sud o njemu (tko sam ja na da ikome sudim), jebe mi se za njega i za bilo kojega drugog paradnog konja, ali onda kad sam bija dite, parija mi se ka duh sa sjekirom, živa legenda i bila mi je luđa uživo vidit legendu. Neznam zašto san se baš danas sitija toga dana, možda zato jer sam poželija opet imat 10 godina, a taj događaj je bija najveći događaj koji mi se dogodija u toj godini.
svako vrime ima svoje junake i svoje crnjake
svako vrime ima svoje mudre glave ali i desetogodišnjake
|
15.07.2004.
traže se sposobni
Politika me je jedan period mog života ka ono nešto zanimala, čak sam pokušao biti i aktivan, nešto nabolje promijeniti, pomaknuti, moš mislit što sam uspio, teška naiva. Danas sam samo nijemi promatrač i građanin koji upražnjava politiku samo na dane izbora kad odem glasati i zaokružim one koji mi se u tom trenutku čine najbolji. Ali ovo moram komentirati, zabolilo me. Direktno biranje župana, gradonačelnika i načelnika je najpošteniji način biranja. Sve je ka nekako polako išlo u tome smjeru i nada sam se da ćemo već na slijedećim izborima birati, ono u glavu. I onda čujem kako se to neće dogodit jer da u hrvatskoj nema 500-tinjak sposobnih ljudi koji bi mogli obnašati te funkcije i da je Hrvatska još nezrela za takve izbore. Tužno zar ne. Prođe me jeza kroz kosti i perje od same činjenice da se u cilu državu ne može naći 500 sposobnih. Pa di ja to živim, čovik se upita (po varijanti Tome Bebića). Dakle, ako je tako, tada:
- ovi koji su danas župani, gradonačelnici i načelnici nisu sposobni jer takvih jednostavno u lijepoj našoj nema
- prema broju stanovnika Hrvatska nema niti 0.01% sposobnih
- podatak ima li ili nema sposobnih nije rezultat neke ozbiljne stručne analize već se prihvaća dekretom na osnovu jedne izjave
- je još uvijek bolje onima koji misle da su sposobni, emigrirati vani i potražiti potvrdu svoje sposobnosti tamo gdje je ima
- dok naši ne stasaju u sposobne uvezimo 500 tudeških sposobnih
- itd. itd.
Ma svi znamo zašto je to tako ali eto malo zajebancije na ovu temu nije na odmet.
Kad sam bija dite nešto sam se svađa sa svojim najboljim prijateljem iz tog doba. I kako mi je dozvizdilo ja njemu onako: «Povlačim se jer pametniji popušta.»
U to pored nas prolazija jedan stariji čovik i nadoveže se na moju: «E moj sinko, zato budale vladaju svitom.» Mi smo ga pogledali tupo i nismo kužili ča je stari tija reč. Danas ga i te kako razumin.
A lipo san reka da neću politiku u svoju butigu. Evo dosta je. Mava ja ne mava ništa se prominit neče. Aj evo još samo jedna koje san se sitija: snaga klade valja a um gladuje
Zippppp nema više.
|
14.07.2004.
crni leptir
Evo jedne priče.
Tuga je plašt što ovije dušu, kuća u kojoj stanuje bol.
Ispričat ću vam kratku priču o cvijetu tuge koji cvate u mom srcu.
Moj svijet je tama, sin sam noći, crni leptir.
Kad u tminu uroni dan, raširim svoja krila i poletim beskrajnim nebom.
Svjetla uličnih lampi, okupljališta moje brače i sestara, mame svojom ljepotom, svojim sjajem.
Čudan je taj moj rod što bezglavo nasrče na spalionice krila i duše.
I mene svjetlost privlači, opija svojom snagom.
Bezbroj puta sam dočekivao zoru ne bi li ugledao sunce, taj božanski krug, opjevan zlatnim stihovima.
Osjećam želju da mu krenem u susret, ali znam, samo jednu zraku tog blaženstva platio bih životom.
Pred zoru pronađem kutak tame, otok tmine na kojem samujem do nove noći, u snovima gledam ljepotu što ubija svojim žarom.
Sumrakom, kad utihnu dnevne ptice i prve zvijezde prekriju nebo, ponovno širim krila.
O kako dobro poznajem sve tajne leta, sve pokrete poniranja i uzdizanja.
Satima se znam zabavljati u ludorijama s drugim leptirima, izvodeći okrete u zraku od kojih zastaje dah.
Ali kad osjetim da će zora, napustim prostor osvijetljen titravim svjetlom ulične lampe, sletim u tišini i čekam. Čekam zraku koju nikad vidjeti neću.
I baš te zore u proljeće, kad je želja bila tek navika iz mladosti, dogodilo se.
Već sam se spremao na počinak, kad predame niotkud iskrsne predivno biće.
Bijela leptirica!
Nije moguće! Dnevni leptiri ne lete prije izlaska sunca.
Ali ona je tu, stvarna, lepršava, savršena.
Pogledi nam se sretnu, osmjehne se. Ali ne tek tako, već toplo, nježno, osmjehom radosti.
Osjetih tad vrelinu koja me pogodila poput groma. Sunce! Sunce je pružilo prvu zraku s istoka.
Kriknem od boli i poletim svom snagom ka skrovištu.
Srce mi je skoro prepuklo dok nisam sletio u sigurnost tame.
Tog dana nisam mogao zaspati, što od boli u krilima, što od nemira ljepote razlivenog u duši.
Slijedeća noć prolazila je sporo, presporo, vrijeme kao da je stalo.
Moram je ponovo vidjeti, ponavljao sam iz minute u minutu, moram, moram, moram.
Iscrpljen, na izmaku snage, odletjeh na isto mjesto gdje sam je prvi put ugledao i zaspem od umora.
Probudi me meki dodir, otvorim oči i ugledam je.
Zora će, ona je tu, stoji uz mene.
Dodirom svojih krila vidala mi je rane.
O Bože, kakva ljepota, kakva nježnost.
Tijelom mi prostruji neopisivi osjećaj spokoja, blaženstvo koje cijeli život tražim.
Prene me sjećanje na kobnu zraku, na sunce koje samo što nije granulo.
Pogledam je s tugom u očima, razumjela je, moram krenuti.
Bez riječi se okrenula i nestala u čaroliji svitanja.
Teška srca pođem prema sigurnosti mraka koji zovem dom.
Legao sam u tišini, ništa više nije bilo važno, ništa spram nje.
Odonda svake zore čekam to umiljato biće da podijelimo trenutke zajedničkog osjećaja, da podijelimo ljubav.
Ljubav, taj nebeski dar što nam duše stapa u jednu, ta iskonska karika spojila je nespojivo.
I tu je kraj moje priče, tu počinje tuga.
Ja sam crni leptir, sin noći, ona je bijela leptirica, kći dana.
Naši svjetovi su naše tamnice, njihovi smo robovi.
Tek u treptaju vremena između noći i dana, pojimo se nektarom sreće postojanja.
I ne mogu vam pisati o tuzi kojom plaćamo te kratke trenutke radosti, previše bi boljelo.
Ali naše duše su nerazdvojne.
Ona sa mnom je noću, ja s njom danju.
Nosimo jedno drugo u srcu, svatko u svom svijetu.
Mi smo jedno.
Jednom krenut ću na put, da pronađem svijet gdje vječno je svitanje.
|
snovi
Dobro je. Noga gre naboje, prošla me je grinta. Noćas sam sanja kako vozim motor. Bilo je lipo, lagano plovija po cesti, bez priše i umora, sunce, vitar, vonj slobode kretanja. Kad sam se probudija i sitija pada i loma, nisam moga zaspat sve prid zoru. Zanima me je li nam se u život zbraja i ono ča proživljavamo u snu. Ima ljudi koji kad zaspu isključe se ka i špaker, ne sanjaju. Meni su rijetki dani na bar nešto ne sanjam. Uglavnom to budu prave štorije, pune svega i svačega. Koji put su tako stvarni da nisam siguran nakon par godina jesam li to stvarno doživija ili je to bija san. Dunkve, moja vječna dilema je, da li je i san punopravni, sastavni dil života ka i java. Ako je (ja virujem da je) tada mnoge ljudske umotvorine na tom polju padaju u vodu. Recimo, nema pravnih sankcija ako u snu nešto drpite, neće vas niko uvatit ako u snu privarite ženu ili muža, neće vas pandurija ganjat ako ste ludovali sa svojim novim ferarijem po jadranskoj magistrali itd. itd. itd. Ali sve je to iskustveni doživljaj isto kao i oni, ajmo reč pravi, ništa manje ne utječu na našu svijest. Ja puno sanjam, meni su snovi veliki i nerazvojni dio života. Još ka student zna bi rješavat zadatak iz matematike u snu, probudija bi se, napisa ga na papir i bija bi točan, a zna sam se satima budan mučiti i ne uspit ga riješit. Sve najbolje zamisli i inovacije koje sam koristija na poslu došle su mi u snu. Vjerujem u to da je čovjek u snu najbliži istini o sebi. Vjerujem da naše snove vidi Bog i da nam po njima sudi isto kao i po djelima koja radimo kad smo budni. Vjerujem da je san bezvremen i da nas može upoznati s onim što je bilo i upozoriti na ono što bi moglo biti. Bezbroj puta me je život uvjerio u sva ta moja vjerovanja. Čovjek uči dok je živ. Ja malo toga u životu znam, stvarno malo, ali jako, snažno osjećam. Cili život guram na taj feeling i nikad, ali ono baš nikad me nije prevarija, dok za razliku od njega racijo me je miljun puta odveja u krivom smjeru. E, za to su zaslužni snovi. Kako? Kakve to veze ima? E ne znam, ali osjećam da je tako. :)
|
13.07.2004.
grinta
Sinoć me je ulovila prava bolesnička grinta. Evo već tri tjedna ne funkcioniram normalno. Ja koji sam navikao krstariti ka morski pas, prikovalo me prvo 15 dana na krevet u bolnici, i sad evo već 10 dana kako na jednu nogu skakućem po kući ka roda. Jučer me je stvarno skurcalo i dopizdilo do te mire da sam sve griza oko sebe. Znam da to nije u redu, znam da mi svi ukućani žele sve najbolje i da se oko mene maksimalno trude, ali puka sam po šavovima, mislim onim mentalnim, ne onim od operacije. Cilu noć sam grubo sanja, puva, vrtija se u krevetu ka cipal, tek prid zoru sam uspija ubit oko kako triba. Aj, jutros sam pinku smireniji, iako čutim u sebi tempiranu atomsku bombu, koja samo čeka povod da eksplodira. Idem nešto uzet za čitat, stavit sluše na uši i otplutat u ritmu muzike. Hmm… kombinaciju Lao Ce-a i Vokalista Salone nisam još proba. Otra ja.
|
12.07.2004.
TV
Ovo kako sam stalno doma, mimo svoga običaja pročitam novinu i pogledam informativne emisije na HRT-u, Novi i RTL-u. Za milu majku, pa to nisu više informativne emisije niti novosti, to su horori i najcrnji trileri. Pa nema ni jedne pozitivne vijesti. Svi spikeri su mrki i ozbiljni kao da kontinuirano prenose pogreb. Deboto triba popit tablete za smirenje prije nego li se pogleda «nevina» informativna emisija. Pa to poginuli, pa to silovano, pa to ukralo, pronevjerilo, privarilo, istuklo. Puls mi se ubrza priko 120 kad to gledam i slušam. E sad, je li stvarno sve oko nas tako grozno i užasno ili vijest nije vijest ako nije negativna i destruktivna. Čak i sportski dio vijesti sve više podsjeća na politička prepucavanja a ne na informacije iz sporta. Vremenska prognoza je jedini dio koji još kako tako može proć, pogotovo u one dane kad je točna.
Aj dobro nekako preživim sve te informativne bombe i ako ima koji film pogledam ga, ako ne pročitam koji libar i gren leč.
E, a ujutro dica upale televiziju i gledaju crtiće. A ča sad, gledam i ja. Prvi crtić, tri sestre lete okolo i cipaju se sa čudovištima. Tras, bum, nogom u trbuj, šakom u glavu, laktom u oko, zgrade se ruše, mrtvih na ulici ka u prići, teška jeza. Nako toga neki pas sa didom i babom pokušava se spasiti od zombija u obliku velike repe koja ždere sve prid sobom. Pa zatim neki mali genijalac koji ima svoj laboratorij u koji mu ulazi berlava sestra i sve ča on napravi ona spizdi i napravi dar mar. Nakon uru vrimena crtića bija sam umaran i satran kada je bager proša priko mene. Ala koja agresija, koji izljevi negativnih emocija iz minute u minutu. Pa dica će mi biti duševni bolesnici ako ovo nastave gledat. I napravija sam probu. Ugasija sam obe televizije a njih dvi su se počele trest ka da ih je uvatila ovisnička kriza. Ajmeeeee, zar je dotle došlo. Pod hitno nešto moram napraviti jer ovo nije normalno. Vrag odnija i televiziju i vijesti i crtiće.
Od danas krećem u rat s televizijom. Meštar je govorija: neću politiku u svoju butigu, a ja govorim: neću ovakvu televiziju u životu moje familije.
ps.
Jednom je netko rekao... Kad riječi televizija, maknemo vizija, ostane ono što sjedi u fotelji.
|
11.07.2004.
hvala
I da završim današnje misli sa zahvalom. Vjera bez djela je mrtva, isto kao i ljubav što je isprazna ako iza nje ne stoje djela. Sve ove moje, što bolničke, što kućne dane prepune ne toliko boli, koliko nekakve sjete i tuge, nad mnom bdije jedan anđeo. Bodri me i njeguje, trpi sve moje bolesničke finte, prati u stopu svaki moj korak i ne da mi da klonem. Stid me je te ljubavi, osjećam se nedostojnim, zbog svega što sam joj u ovih 20 godina koliko smo skupa, gruboga rekao i uradio. Ni najveće hvala nije dovoljno, ni najveća pokora ne bi me oslobodila. Na samu pomisao da je ne bi bilo sledi mi krv u žilama. Ni slijedeći stihovi napisani u tom strahu nisu dovoljni da opišu prazninu koja bi tada nastala. Ne dogodilo se.
u vrtu božanskih plodova
duša…tišinom je venula
na laticama rajskih cvijetova
pelinom se punila
kako li je samo lako… tuga korovita
sred ljepote postojanja
horizonte samotinjom ovila
ne znam više u koje doba godine
duža je svijetlost od tame
ne znam više u koje se sate
mir i spokoj u moždane vrate
sjećanja na radost… sjećanja na te
ko' žive sjene… udisaje prate
nebo osmjeha… more davanja…
obala predaha… otok sjećanja…
mekim krilima razigranih leptira
sva je krepost u beskraj odletjela
|
par riči o Bogu
Bog. Ima li ga ili nema, je li pravi Jahve, Alah, Buda, Šiva ili Njuma Njuma, je li izabrani narod livi ili desni. Koliko je samo pojam Bog podilija ovi planet, koliko je samo ratova vođeno u njegovo ime, katastrofa. Ja virujem u Boga. Moj Bog nije ni jedne vjeroispovijedi, ne pripada ekskluzivno ni jednom narodu ni jednoj konfesiji. Ponekad kad se u društvu rasplamsa rasprava o Njemu, često znam kazati kako ja ne vjerujem već znam da On postoji i kako imam Njegov osobni broj mobitela i kad god sam ga nazvao, On mi se s radošću odazvao. E tada me gledaju poput luđaka.
Jučer sam gledao jedan film u kojem je bila predivna rečenica: Kada se čovjek obraća bogu to nazivamo molitvom, a kad se Bog obraća čovjeku to nazivamo paranoidnom šizofrenijom. Je smo u kurcu defešto.
No dobro. Bibliju sam prvi put počeo čitati u četvrtom razredu osnovne škole i dan danas je redovito čitam. To je predivno štivo bez obzira viruje li čovik ili ne... i prepuna je istinitih činjenica. Samo treba je čitati srcem, dušom i umom. Ako samo jedno od toga nije uključeno pri čitanju, tad je to prosječno dosadno štivo. Evo kako ja pronalazim bisere istine u njoj. Krenimo redom. Cijeli oficijelni znanstveni svijet tvrdi da je svemir nastao velikim praskom, velikom eksplozijom, velikim boooomom. E pa koja je popratan pojava svake eksplozije… svjetlost, zar ne. Na samom početku Biblije piše: I reče Bog – Neka bude svjetlost! I bi svjetlost. E sad, ovoj tvrdnji dodajte samo zvučni holivudski efekt… I reče Bog – Neka bude svjetlost! Booooooom… I bi svjetlost. Eto nam našeg prapraska o kojem cijela znanstvena elita piše doktorske disertacije a lipo in o tome piše već tisućama godina u Bibliji.
Na tisuće takvih istina sadrži ta knjiga i moga bi ovako do jutra. Žalosno je samo što je ljudi ne čitaju, što dopuštaju da je tumače neki drugi umjesto njih samih, i što je mnogi zloupotrebljavaju i iskrivljuju za dnevno političke svrhe.
Aj evo još samo jedno moram napisati, to me najviše ljuti. Često čujem u našem narodu ukorijenjenu rečenicu: Ne čini drugom ono što ne želiš da drugi čini tebi. Ala koja gnjusna krivotvorina, fraza koja poziva na pasivu, koja nas oslobađa krivnje ako drugome ne činimo zlo. Istina, ako vidimo nekoga kome je potrebna pomoć i okrenemo glavu, zlo mu nismo nanijeli, ali nismo mu ni pomogli. U Bibliji piše upravo suprotno: Čini drugome ono što želiš da drugi čini tebi. Krist poziva na aktivno djelovanje, na činjenje dobra.
Zato ja čitam Bibliju svojim umom, srcem i dušom i ne dozvoljavam da me itko truje svojim tumačenjima i obrazloženjima, jer kad mi tako što zatreba, okrenem Njegov broj mobitela, on mi se javi i sve mi lipo objasni. Sretan sam zbog toga iako me okolina kao i u onom filmu može proglasiti paranoidnim šizofrenikom. Pa ako im je tako laške, nek im bude.
Blago čovjeku koji ne slijedi savjeta opakih,
ne staje na putu grešničkom
i ne sjeda u zbor podrugljivaca,
već uživa u Zakonu Jahvinu,
o Zakonu njegovu misli dan i noć.
On je ko stablo zasađeno
pokraj voda tekučica
što u svoje vrijeme plod donosi;
lišće mu nikad ne vene
sve što radi dobrim urodi.
|
+ i -
Zemaljska kugla ima dva pola, sjeverni i južni, ljudi i životinje se dijele na muško i žensko, voda i vatra, gore i dolje, lijevo i desno, pakao i raj. Cijeli svemir je dualan, svaki pojam ima nekakav kontrapojam. Često se uhvatim u tu stupicu dualnosti, često i sam osjetim da nisam jedno već dvoje. E kamo sreće kad bi se ta dvojica slagala, ni po muke, ali kad se okrenemo jedan protiv drugoga, ajme ti ga meni, tj. ajme ti ga nama. Jedan bi lijevo, drugi bi desno, jedan bi stvar izgladio drugi bi je zaoštrio do krajnjih granica. Bezbroj puta zbog te unutarnje borbe, posljedice na ljude oko mene znale su biti katastrofalne. Ponekad pomislim da sam malo otiša na kvasinu kad se zapletem u ta razmišljanja. Stvarno kao da smo dvojica u istoj koži. Zašto je to tako, je li to dobro, je li to normalo… x pitanja. No kako ja ne mogu trpiti pitanja bez odgovora pokušao sam ih sam odgonetnuti. Dunkve, dakle, svako biće ima mozak i srce. Kad kažem mozak i srce, tad ne mislim na fizičke organe, već na centar razuma i centar emocija. E pa sad, kad se ta dva centra sukobe, kad odigraju sve varijante i poteze virtualnog šaha, nema pat pozicije, netko mora biti matiran. Konkretno u mom slučaju emocije u glavnom pobjeđuju. Kad sam to prokužio, počeo sam s treningom centra razuma u svrhu kontroliranja snage centra emocija. Borba još traje, ali iz dana u dan sve bolje uspostavljam balans između te dvije sile. Hoću li ikad u potpunosti uspjeti, ne znam ali nikad neću odustati. I na koncu postavlja se pitanje zašto toliko muke i borbe, čemu sve to. Jednom je netko rekao: jedino što na ovome svijetu mogu promijeniti ja sam sam. Zamislite koliko bi sve bilo ljepše kad bi svatko od nas učinio isto, anđeli bi plakali od sreće.
|
10.07.2004.
more
Joj blago van se svima ča morete ić na more. Koja je to pokora gledat ga s balkona a nemoć se kupat. Da mi je sad zaronit i izvadit koje kilo brbavica i duzinu dvi mušul, da bi sve na svitu. Bem ti motor, neću se više uspet na njega dok sam živ. A je lipo zaronit u more. Kad sam tako na dnu, čutim se kao da me je netko vratija u maternicu. Obuzme me neko blaženstvo, cilo tilo se opusti i prepusti strujanju beskrajnog plavetnila. Ponekad pomislim da je more moj pravi dom, da iskonski pripadam tom okruženju. Istinski najbolje i najsretnije se osjećam u moru. Ali nije to samo misaona kategorija, svaka stanica moga bića išće more, ka ča dite išće mater. Kad bi reka da volim more, malo bi reka, kad bi reka da da sam lud za njim, krivo bi reka. Ja ga jednostavo želim zagrliti, stopiti se s njim, postati nerazvojni dio te predivne božanske tvorevine. Vratim se ponekad meditirajući na prapočetak, na biblijski zapis stvaranja, u vrijeme kad je samo postojalo more. Pokušavam zamisliti prizor postojanja, prije postojanja, pokušavam osluhnuti simfoniju radosti života u rađanju, pokušavam upiti sreću nebeskih bića koja se vesele ljepoti nastalog. O svemu tome mi more priča, svaki put kad se spojimo, svaki put kad otvorim sve komunikacijske kanale kroz koje ono prodire. To je istinski blagoslov. Zato svima koji mogu do mora, koji ga vole i ne vole, preporučam da mu se puste, da ih opije svojom pradavnom ljepotom. Ja ću se strpiti dok rane ne zacijele, a do tada ga gledati i pozdravljati s balkona. I kad dođe dan mog vječnog počinka, ono malo pepela što od mene ostane, more će prigrliti svom svojom ljubavlju, postat ćemo jedno.
|
09.07.2004.
dite
Zbog čega moramo odrasti? Zašto smo kažnjeni i zakinuti za vječno djetinjstvo? Stvarno smo u kurcu kad se preseravamo i jedni drugima mudrujemo, pametujemo, dokazujmo svoje sposobnosti, svoju superiornost. Političari, inženjeri, doktori, pravnici, ekonomisti, podiljeni smo u škafetine, crne, bile, žute, plave. Kod dice toga nema, oni su jednostavno dica. Nevjerojatno je kako im i jezična barijera nije problem kad se zaigraju. U toj dobi, dječjoj dobi, čovik je najbliži Božjoj slici. Sritni su ljudi koji cili svoj život ostanu dite u duši, sretni su i oni «odrasli ljudi» kojima takva «velika dica» ušetaju u život. Večeras mi u posjetu dolazi jedno takvo veliko dite, moj kum. Odgovorni kapetan duge plovidbe, mrki morski vuk crnog brka, 190 cm visine 120 kg žive vage izvana, a iznutra, razigrani dječak čistog srca i raspjevane duše. Nisam ga vidija puna 4 miseca koliko je bija u africi i moram priznati da mi je falija. Čutin se uzbuđeno i sritno ka da mi dolazi sami sveti otac Papa. Čak me i noga danas toliko ne boli. A ima bit da nisan ni ja ništa manje dite kad me vesele takve stvari. Neka, neka žive ta dica u nama ča i cilom svitu želim.
Svaki čovjet je dijete svojih postupaka – Miguel de Cervantes
|
08.07.2004.
procesija
Danas mi se najavilo x ljudi da će me doći vidit. Ako išta mrzim onda su to kućne posjete. Nije da mi nije drago biti s ljudima, ali sad sam u takvoj fazi da mi odgovara samo kućna atmosfera i nije mi do šušura. Da ne spominjem kako svakome do u detalj moram pričati kako se to dogodilo, koliko me je bolilo, šta je reka likar, koliko će mi tribat da budem opet sposoban trčat okolo. Štuf sam više toga. Pokušavam dokučiti što ih to tjera da po ovom zvizdanu dolaze gledati i slušati jednog blesana koji se skršija s motorom. Ako izostavim najužu familiju i dobre prijatelje koji su tu iz navike ili ljubavi, oni drugi dolaze iz samo jednog razloga. Razlog je taj da kad vide mene ovako sjebitis, u biti sebe tješu, kako njima i nije tako loše, jer uvik ima gore. A možda i nije sve tako kako se meni čini, možda je mene uvaila ona bolesnička paranoja, neznam. Kako bilo, danas će mi cilo popodne i večer biti procesija a ja tija pogledati u miru i u komadu Kuma 1,2 i 3. Usput stiga mi je kum iz Afrike. To je jedini čovik kojega mi nije teško gledat i slušat. Danas je prvi put da nisam moga poć po njega na aerodrom, išle su kuma i žena mi. Ma kad se pinku odmori dozujat će on do mene pa ćemo napravit tulum do zore. Ako sam sjeba nogu nisam ruke i grlo, mogu svirat gitaru i revat do jutra ako triba e… Asti Gospu evo već neko zvoni na vrata a tek je 5 uri. Je su žvelti.
|
07.07.2004.
dalmatino, povišću pritrujena
Moje današnje kopanje po fonoteci započelo je blues-om, pa je bilo malo rock-a, pa meksika, pa klasike, pa pitaj Gospu čega sve ne. Ali na kraju dolazi šlag – PRIPOVID O DALMACIJI. Dupli CD sa svim šugom ča ga je Dalmacija dala. Normalno da je tu i Dalmatina, neslužbena himna Dalmacije, djelo barba Ljube Stipišića. Jedan sam od privilegiranih koje barba Ljubo oslovljava s «prijatelju moj». Fala barba Ljubo na svim ričima, pismama, mislima i jubavi ča ste dali za svoju i našu Dalmaciju.
DALMATINO,
POVIŠĆU PRITRUJENA
Pute, laze pizon dubli tovari
Gustirne žedne, mijun sići i lati.
Konkulana škina težakov od motik
po žurnatin, žurnatin pritrujena.
Prage kalet žnjutin dubli puntari,
naboj Dalmatine rebati na drači,
kroz kadene dicu čičan pasli,
a judi driti ka kolone,
Dalmatino, povišću pritrujena.
Intradu pravice s tilin štrukali.
Dalmatino, povišću pritrujena!
Rod puntarski resa na drači.
Dalmatino povišću pritrujena!
Ditinjstvo gladnin povist štrukali,
Dalmatino, povišću pritrujena.
Kroz kadene dicu čičan pasli,
A judi driti ka kolone,
Dalmatino, povišću pritrujena!
Za one koji ne znaju evo prijevod:
laza = ulaz, prolaz; piz (od tal. peso) = teret; tovar = magarac; mijun = milijun; sić (od lat. situla) = sud za vodu; konkulan (lat. concavus, tal. concavo) = savit, pognut, ulegnut; žurnata (tal. giornata) = nadnica; pritrujena = preumorna; kaleta (tal. calle) dem. = uličica; puntari (od njem. Bund) = buntovnici; driti (tal.) = uspravni; kolona (lat. columna, tal. colonna) = stup; intrada (tal. entrada) = imanje, primanje; resa (od čak. resti) = rastao; štrukati (tal. struccare) = zagipsati; gustirna (lat. cisterna) = čatrnja
I to je to :)
|
stony road
Ako postoje muzičari anđeli onda je to definitivnio Chris Rea, a ako postoji njihov labuđi pjev onda je to Stony Road. Ljudi moji ovo je ludnica od albuma, blues začinjen Chris-ovim štihom. Na albumu je i jedan kratki video clip s pričom sa snimanja. Ispizdija je sve muzičare dok nije postigao perfekciju. Neznam čime bi uopće usporedio ovaj uradak, jednostavno ga treba konzumirati kao dobro vino, lagano i s guštom. E, pa tko još nije poslušao Stony Road, nezna što propušta.
Toplo preporučam.
ps.
hehe... je lipo biti doma i prebirat po fonoteci...
|
pogled s mog balkona
Pogled s mog balkona i nije nešto naročito, barem sam tako mislio do danas. Ali jutros, kad sam se malo bolje zagledao, ostao sam zapanjen ljepotom viđenog. More ka ulje, trajekt za Supetar polako po njemu klizi, pun ljudi kao raznobojni mravinjak. Sa susjednog balkona dopire miris jutarnje kave, čujem tihi žamor, ljudi se bude. Promet na cesti nije toliko gust, ljudi voze polako, nerazbuđeni. Evo je i par vrabaca doskakutalo na ovaj moj balkon, živ, živ, oni meni, živ, živ, ja njima. Istina je samo jedna, istina je predivna topla ovojnica koja nas čini sretnima. Treba samo širom otvoriti oči i srce, pustiti je da uđe u moždane, da uđe u svaku poru. Tada i šugavi pogled s balona postaje predivna simfonija. Živ, živ svite moj i ja tebi.
|
06.07.2004.
buđenje
Ala šta san se lipo naspava. Doć doma je ka bit u raju. Prvo me je žena poljubila prije nego je pošla na posal, zatim je uletija pas pa me ciloga izliza a onda su uletile one moje dvi zviri i… i… sritan sam. Sve te male stvari koje su mi postale obične, neprimjetne, danas su mi puna vrića zadovoljstva. Pari mi se kada sam sa sebe skinija neki oklop i kada ponovno onako mentalno razgolićen upijam zrake života oko sebe. Čudan je to osjećaj. Dok sam leža u bolnici sitija sam se svih ljudi kojima sam na ovaj ili onaj način učinija nešto loše. Toliki me je sram zbog toga stisa da je bolilo. Plaka sam ka malo dite, tiho svim tim ljudima govorija, oprosti, oprosti, oprosti… Kako inače virujem da ništa u životu nije slučajno, tako sam i iz ove bolničke epizode pokuša dokučit poruku. I shvatija sam. Bog mi je pružija još jednu šansu nepunih 20 dana prije nego li punim 40 godina života. Pružija mi je šansu da se očistim gluposti i da prihvatim život kao kategoriju samu po sebi, a ne da ga silujem i lomim u ritmu bubnjeva modernih vremena. Nema smisla, jer rezultat koji bi postigao bio bi npr. Skuplji automobil, veći stan, bolji mobitel, miljun drugih ispraznih pizdarija i šta je najgore od svega puno povrijeđenih i zanemarenih ljudi.
Nakon svake misli slijedi odluka, a nakon odluke akcija. Ja sam svoje misli sredija, odluke donija i sad je na redu akcija. Hvala ti Bože šta si me ponovno probudija i uskrsnija od živih mrtvaca.
E… da ne zaboravim… sinoć je pa goooooooool :))
|
05.07.2004.
povratak
Evo me nazad nakon 15 dana u bolnici. Prometna... pad s motora... nezgodan lom noge... bolnica... operacija... vide u nozi... No, kako bilo danas me je pustilo doma i evo samo da napišem par riči kako mi duh nije slomljen, kako ću opet biti onaj stari ali triba mi malo vrimena. U bolnici na odjelu traumatologije čovik svašta vidi i malo drugačije počme gledati život. Nije za ludu ona stara narodna... zdrav ima tisuću želja a bolesni samo jednu. Pozitivne posljedice boravka u bolnici - ostavija se duvana i skinija 4 kila... Za sada toliko jer mi za 10 minuta dolazi fizioterapeut da mi polako vraća nogu u život, a i onu treču nogu triban pripremit jer nisan da gol 20 dana a pripeloooooo... :)))
Pozdrav svima, voli vas i čita vaš galeb.
|
|
