Ovo kako sam stalno doma, mimo svoga običaja pročitam novinu i pogledam informativne emisije na HRT-u, Novi i RTL-u. Za milu majku, pa to nisu više informativne emisije niti novosti, to su horori i najcrnji trileri. Pa nema ni jedne pozitivne vijesti. Svi spikeri su mrki i ozbiljni kao da kontinuirano prenose pogreb. Deboto triba popit tablete za smirenje prije nego li se pogleda «nevina» informativna emisija. Pa to poginuli, pa to silovano, pa to ukralo, pronevjerilo, privarilo, istuklo. Puls mi se ubrza priko 120 kad to gledam i slušam. E sad, je li stvarno sve oko nas tako grozno i užasno ili vijest nije vijest ako nije negativna i destruktivna. Čak i sportski dio vijesti sve više podsjeća na politička prepucavanja a ne na informacije iz sporta. Vremenska prognoza je jedini dio koji još kako tako može proć, pogotovo u one dane kad je točna.
Aj dobro nekako preživim sve te informativne bombe i ako ima koji film pogledam ga, ako ne pročitam koji libar i gren leč.
E, a ujutro dica upale televiziju i gledaju crtiće. A ča sad, gledam i ja. Prvi crtić, tri sestre lete okolo i cipaju se sa čudovištima. Tras, bum, nogom u trbuj, šakom u glavu, laktom u oko, zgrade se ruše, mrtvih na ulici ka u prići, teška jeza. Nako toga neki pas sa didom i babom pokušava se spasiti od zombija u obliku velike repe koja ždere sve prid sobom. Pa zatim neki mali genijalac koji ima svoj laboratorij u koji mu ulazi berlava sestra i sve ča on napravi ona spizdi i napravi dar mar. Nakon uru vrimena crtića bija sam umaran i satran kada je bager proša priko mene. Ala koja agresija, koji izljevi negativnih emocija iz minute u minutu. Pa dica će mi biti duševni bolesnici ako ovo nastave gledat. I napravija sam probu. Ugasija sam obe televizije a njih dvi su se počele trest ka da ih je uvatila ovisnička kriza. Ajmeeeee, zar je dotle došlo. Pod hitno nešto moram napraviti jer ovo nije normalno. Vrag odnija i televiziju i vijesti i crtiće.
Od danas krećem u rat s televizijom. Meštar je govorija: neću politiku u svoju butigu, a ja govorim: neću ovakvu televiziju u životu moje familije.
ps.
Jednom je netko rekao... Kad riječi televizija, maknemo vizija, ostane ono što sjedi u fotelji.
|