Mojoj dragoj pernatoj braći...
"...Mi smo iz tvog jata, Jonathane. Mi smo tvoja braća.
- Riječi su zvučale snažno i mirno. - Došli smo da te povedemo još više, da te odvedemo kući.
- Nemam ja kuće. Nemam ni jata. Ja sam prognanik. Sad nas nosi veliki planinski vjetar. I ja svoje ostarjelo tijelo ne mogu podići još više od stotinjak metara.
- Možeš, Jonathane, možeš. To si naučio. Završio si jednu školu, i sad je vrijeme da stupiš u drugu. Jonathanu se učini da je taj trenutak pun razumijevanja i svijetlosti nosio u sebi cijeli svoj život. Imaju pravo. On zna
letjeti više, došao je trenutak da pođe kući. Još jednom obuhvati pogledom nebo, ono prekrasno, srebrnasto prostranstvo, gdje je naućio tako mnogo.
- Spreman sam - reče na kraju. I Jonathan Livingston, sa dva galeba sjajna poput zvijezda, uzdigne se i nestane u sasvim tamnom nebu..."
Zdravi i veseli bili.
|