I da završim današnje misli sa zahvalom. Vjera bez djela je mrtva, isto kao i ljubav što je isprazna ako iza nje ne stoje djela. Sve ove moje, što bolničke, što kućne dane prepune ne toliko boli, koliko nekakve sjete i tuge, nad mnom bdije jedan anđeo. Bodri me i njeguje, trpi sve moje bolesničke finte, prati u stopu svaki moj korak i ne da mi da klonem. Stid me je te ljubavi, osjećam se nedostojnim, zbog svega što sam joj u ovih 20 godina koliko smo skupa, gruboga rekao i uradio. Ni najveće hvala nije dovoljno, ni najveća pokora ne bi me oslobodila. Na samu pomisao da je ne bi bilo sledi mi krv u žilama. Ni slijedeći stihovi napisani u tom strahu nisu dovoljni da opišu prazninu koja bi tada nastala. Ne dogodilo se.