Oblaci su stvarno čudna i predivna nebeska pojava. Danas sam ležao na plaži širom otvorenih očiju uprtih prema nebu. Pokušao sam zamisliti da u stvari ne ležim i da ne gledam prema gore, već da visim i da gledam prema dolje. I stvarno, nakon par minuta kao da letim nad tim predivnim oblicima, kao da ispod mene klize ritmom zračnih struja. Ala koja uživancija. Pa malo brže pa malo sporije, pa doleti jedan mali bijeli razigrani, pa još jedan, pa se spajaju i razdvajaju poput djece koja se love rukama. Gle, evo i jednog velikog, sivog, ozbiljnog gospodina. Izgleda mrko i mrzovoljno kao da su sve brige ovoga svijeta pale na njega. Zatim prozuji jedan mršavi u priši prema zapadu, tu je i par debelih koji se tromo gibaju prema jugu. U samom kantunu pogleda stado bijelih ovčica mirno pase plavim pašnjacima. I tako sam se lipo zabavljao maštajući, leteći nad obrnutim svijetom kad me more dotaklo s par kapljica. Okrenem pogled prema njemu a ono se valovima smijulji i poziva da dođem. Ajde galebe, dođi, zaplivaj malo u meni, da ti ličim rane. Polako sam iz svijeta mašte zaplivao u još lipši svijet. More me zagrli, predadoh mu se dušom i tilom, nakon par trenutaka postali smo jedno. Poželih tada nikad iz njega ne izići, ostati u tom plavetnilu do kraja života.
Eto to je jedino zanimljivo što mi se danas dogodilo, sve drugo je bila pozornica.
u sumrak života
kad umre ljepota
tilo ča ga duša nosi
nek milost ne prosi
vratite ga majci moru
jutrom…. u ranu zoru
|
